- U ovom smo hotelu bili na medenom mjesecu – priča mi Sonja, sjetnog pogleda, gledajući u daljinu gdje se nadziru obrisi najvećeg hotela na otoku, dok pristajemo u luku. Jutro je. Djeca veselo trčkaraju oko naših nogu, nestrpljivo čekajući da brod pristane, veseleći se izletu.
Ispod oka gledam Sonju i ne znam da li mi se čini ili sam u njenim očima vidjela trag očaja koji obično vješto skriva. Šutim. Ne želim da moje riječi budu razlog još veće patnje. Ona prebire prstima po pletivu svoje torbe, ne gleda me, par puta otvori usta da nešto kaže, a onda progovori tiho kao da su riječi upućene njoj samoj:
- Kako sam samo mrzila tatu koji mi je dan prije vjenčanja rekao: Sonja, nije on čovjek za tebe. Vikala sam na njega optužujući ga da se miješa u moj život, u moje odluke, da mi ne želi sreću i da me boli dupe što on misli o Marku. Voljela sam ga. Mislila sam da sam donijela najbolju odluku u svom jebenom životu. Znaš, još uvijek čuvam haljinu koju sam tog ljeta nosila na svom medenom mjesecu. Broj trideset i osam. Kako sam samo stala u nju? -
Sada se ljuti. Stisnula je usnice, namrštila obrve, a ja gledam u to golemo tijelo i pitam se kako je samo dozvolila da se pretvori u tu masu bez oblika. Za jednu mladu ženu sto kila je ipak previše.
- Sonja, Marko je otišao. Zar ne misliš da je sada pravi trenutak da poradiš na sebi. Smršavit ćeš, dovesti se u red. Ti to možeš. Preuzet ćeš kontrolu nad svojim životom. -
A ona odmahuje glavom i u meni budi želju da je pljusnem, da vičem, ali umjesto toga samo pitam:
- Zar je moguće da u tebi nema niti malo volje, inata da mu pokažeš da ti je bolje bez njega? -
- Ma nisam ti ja od inata…- kaže ona malodušno buljeći u svoje debele ruke.
- Ali inat je ovih sto kila koje si natukla u par godina – sad već povisujem glas i po prvi puta razumijem Marka koji je svakodnevno vodio sa njom ovakve besmislene razgovore koji nisu vodili nigdje. Imao je ženu koja nije marila za kuću, ženu koja mu nikada nije opeglala niti jednu košulju, ženu koja se nikada nije poigrala sa djetetom, izvela ga u park. Svakoga je dana odlazio nakon posla k mami na ručak jer doma ga je čekao samo sendvič koji bi si sam napravio sa gomilom salama, sira i majoneze u najvećim pakiranjima koje nikada nije nedostajalo u frižideru. Godinama je gledao masu koja postaje sve veća sjedeći pasivno pred televizorom, kompjuterom ili čitajući neku knjigu. Vremenom je prestao ulaziti u njihovu spavaću sobu ne mogavši više podnijeti u vlastitom krevetu smrad luka, neopranih nogu i prdeža od graha iz konzerve. Kupio je motor bježeći na njemu daleko od nje. Sve češće je noći provodio negdje drugdje, sve dok se jedno jutro nije vratio, spakirao kofere pa otišao zauvijek. Sonja nije plakala. U svojoj je okrutnosti mrzila njega, a ne sebe. Činom stupanja u brak zahtijevala je odanost i ljubav ne dajući pritom ništa za uzvrat. Jer njena jedina ljubav bila je usmjerena prema vlastitom želucu. A Marko i danas ima noćne more, sanjajući taj želudac koji proždire sve pred sobom.
Brod pristaje u luku. Izlazimo i ja u gužvi držim za ruke svog i njezinog sina, pomažući im da siđu niz uske stepenice, okrećući glavu u potrazi za Sonjom. Nije trebalo dugo da primijetim veliki, šareni natpis FAST FOOD koji blješti izdaleka. Spuštam pogled ispod natpisa i vidim Sonju kako u groznici trpa u usta dupli hamburger kao da joj je posljednji.
Marko je pobjegao, a ja se pitam da li će ona ikada uspjeti pobjeći od same sebe, suočiti se sa stvarnošću, priznati si da je sama krojač svoje sudbine i da život ne voli slabiće koji se kriju pod krinkom snage, bahatosti i egocentričnosti ispod parola: ja sam takva i kao takvu me morate bezuvjetno prihvatiti i voljeti.
