feniksovo pero

Tog sudbonosnog dana sreli su se kod zajedničkog prijatelja. On, najpoželjniji neženja u društvu, naočit momak, intelektualac, nepopravljivi romantik i prilika kakva se ne propušta. Ona, poprilično mlađa od njega, neiskusna, zgodna i sama.
Stisak ruke, kratak razgovor, par dubokih, znakovitih pogleda i ljubav je planula. Amorove strelice prodrle su duboko u njihova srca, a truba je oglasila početak jedne obećavajuće veze.
Dogovoren je prvi spoj. Sami. Njih dvoje.
Njenu nervozu dodatno je pojačalo njegovo kašnjenje od kojih pola sata. I dok je tako izgubljeno stajala pod satom i čekala njega, anđeosko biće koje nije dolazilo, oči su joj se napunile suzama. Nikada si niti za jedan spoj nije dala toliko truda. Cijeli jedan dan priprema bio je iza nje. Na njoj najljepša haljina, besprijekorna šminka. Blistala je samo za njega.
I kada je pomislila, sva slomljena, da čovjek kao on nikada ne bi izišao sa djevojkom poput nje i kada je napravila prvi korak da se vrati kući, pa u miru isplače svoj jad, začula je kako je doziva taj dugo očekivani glas. Trčao je bez daha prema njoj i preklinjao je da mu oprosti jer, zadržale su ga neke neplanirane stvari. Njenoj sreći nije bilo kraja. Ipak je došao.
Dok su zagrljeni sjedili u kinu, znala je da je to čovjek s kojim želi provesti svoj život. Opustila se u njegovim rukama i poželjela da potraje zauvijek.
Kao pravi kavalir, nakon kina ponudio se da je otprati kući. I dok su zaljubljeno stajali u tramvaju i gledali jedno drugo u oči, njeno lice je problijedilo a sitne kapljice znoja orosile su joj kožu.
- Što ti je? Zar se ne osjećaš dobro? - upitao ju je pun ljubavi.
Nije mu mogla odgovoriti jer njena su crijeva u tom trenutku najavila revoluciju. Ako ne iziđe iz tramvaja, posrat će se tu na licu mjesta pred njegovim i pred očima ostalih putnika nasred vagona.
Vrata su se otvorila, a ona je izletila pa potrčala prema prvoj veži. Trčao je za njom, a ona je vikala:
- Ne, nemoj me pratiti! Ostani gdje jesi! -
Stao je kao ukopan misleći da je negdje pogriješio...
A onda je začuo rafal. Tamo negdje iz mraka. Revolucija je započela.
Začuo se zvuk nalik topovskoj granati popračen praštanjem niza minobacača. Upalila su se svjetla okolnih prozora, a on je u mraku nazirao siluetu svoje princeze kako čuči iznad produkta svoje nervoze. Prestravljen čuvao je stražu i čekao da iziđe iz grmlja. A ona nije mogla izaći. Čekala je da on ode, da pobjegne i zaboravi što brže tu neugodnu epizodu. Uvjerena da ga više nikada neće vidjeti, izvukla se i posramljeno zakoračila na ulicu, spremna da uskoči u prvi tramvaj i da petama vjetra. Ali on je čekao. Ostao je. I tu je još uvijek. Uz nju, nakon trideset i pet godina braka. I priča unucima tu romantičnu priču, kako ljubav pobjeđuje sva sranja.

Ne postoji puno stvari koje me izbacuju iz takta i koje mogu lako narušiti moj duševni mir. Ali jedna od njih je guranje nosa i uplitanje u odgoj moje djece od strane ljudi za koje smatram da uopće nisu kompetentni da bi me bez prestanka uvjeravali u ono što je dobro, a što nije. Da bi me kritizirali samo zato što su imali ili imaju neke potpuno različite metode s kojima se ja često uopće ne slažem, niti ih primjenjujem. Poslušat ću pametan savjet kada je u pitanju iskustvo ili situacije za koje često nemam rješenja. Ali ću poludjeti kada mi netko "dobronamjerno" ukazuje na to što moje dijete treba, na primjer, jesti. I da li je dovoljno veliko da mu otmem dudu, maknem pelene, da li da ga nalupam po guzici ili pokušam razgovorom srediti stvar. Kosa mi se diže na glavi od obiteljskih okupljanja, gdje se cijela familija natječe tko će biti pametniji i konstruktivniji.
Moj mališa nije imao niti godinu dana kada je jedna od teta izjavila:
- Pa daj mu papati malo paštete, gladan je.
- Čekaj malo. Prvo, uopće nije gladan jer je jeo prije sat vremena, drugo, djetetu od deset mjeseci neću davati Gavrilovićevu paštetu jer uopće nije zdrava, čak niti za nas odrasle.
- Je, je, gladan je i, oprosti što ću ti to reći, ali on treba jesti nešto konkretno. Vidi ga kako je mršav!-
U ovom dijelu razgovora već mi je iz ušiju para počela sukljati kao iz dimnjaka. OK! Mršav je. Ali niti mi, roditelji tog djeteta, nismo neke planine. A daljnji razgovor slutio je na slušanje prehrambenih savjeta tipa: Daj čovjeku pečene svinjetine, luka, pa neka sve to zalije pivom da bi se dobro mogao podrignuti, jer to je ipak glavni pokazatelj zdravog djeteta. A kako bi mu se tek trbušćić zaoblio! Milina!
A kako me tek u bijes tjeraju one vremešne gospođe (da ne upotrijebim izraz BABE), koje vrebaju iza svakog ugla i blebeću o dudi mog sada dvoipogodišnjeg djeteta.
- Vidi ga kako je velik. A šta će ti više ta duda?
Naravno, primjedba je upućena meni a ne njemu.
Gospođe drage, pa nisam ga u školu poslala s dudom! I kakav odgovor da vam dam? Isprva sam bila pristojna, ali u zadnje vrijeme sam to prestala biti, pa im redom svakoj odbrusim:
- Hajde vi lijepo gledajte svoja posla!
Jesam li bezobrazna, preosjetljiva ili tolerancija ipak ima svoje granice?

Što si tako ljuta prodavačice voća i povrća? Jel zato što ti je izrasla nova dlaka na bradi?
Ili zato što si se sinoć najela luka pa te muči žgaravica?
Hoćeš li mi barem jednom pokloniti osmijeh ili ćeš proklinjati Boga što moraš preživjeti još jedan bijedan, uzaludan dan?

Pišem otkad znam za sebe. Olovka mi je bila zamjena za dudu, šuštanje papira bila mi je uspavanka. Ako postoji neki prošli život, ona sam koja je klesala riječi i simbole na glinene pločice. Nisam pisac. Samo sam promatrač svog vremena i ljudi koje susrećem. Nisam kritičar, samo malo intimnije priljepljujem na svoj rever neke situacije. Malene sličice vrte mi se po glavi i preklinju me da ih pustim van. Na slobodu. Žele biti viđene. U mojoj glavi samo su zlatne ribice koje plivaju u krug i čekaju priliku da iskoče. Pa hajde, skačite! Slobodne ste!