Tog sudbonosnog dana sreli su se kod zajedničkog prijatelja. On, najpoželjniji neženja u društvu, naočit momak, intelektualac, nepopravljivi romantik i prilika kakva se ne propušta. Ona, poprilično mlađa od njega, neiskusna, zgodna i sama.
Stisak ruke, kratak razgovor, par dubokih, znakovitih pogleda i ljubav je planula. Amorove strelice prodrle su duboko u njihova srca, a truba je oglasila početak jedne obećavajuće veze.
Dogovoren je prvi spoj. Sami. Njih dvoje.
Njenu nervozu dodatno je pojačalo njegovo kašnjenje od kojih pola sata. I dok je tako izgubljeno stajala pod satom i čekala njega, anđeosko biće koje nije dolazilo, oči su joj se napunile suzama. Nikada si niti za jedan spoj nije dala toliko truda. Cijeli jedan dan priprema bio je iza nje. Na njoj najljepša haljina, besprijekorna šminka. Blistala je samo za njega.
I kada je pomislila, sva slomljena, da čovjek kao on nikada ne bi izišao sa djevojkom poput nje i kada je napravila prvi korak da se vrati kući, pa u miru isplače svoj jad, začula je kako je doziva taj dugo očekivani glas. Trčao je bez daha prema njoj i preklinjao je da mu oprosti jer, zadržale su ga neke neplanirane stvari. Njenoj sreći nije bilo kraja. Ipak je došao.
Dok su zagrljeni sjedili u kinu, znala je da je to čovjek s kojim želi provesti svoj život. Opustila se u njegovim rukama i poželjela da potraje zauvijek.
Kao pravi kavalir, nakon kina ponudio se da je otprati kući. I dok su zaljubljeno stajali u tramvaju i gledali jedno drugo u oči, njeno lice je problijedilo a sitne kapljice znoja orosile su joj kožu.
- Što ti je? Zar se ne osjećaš dobro? - upitao ju je pun ljubavi.
Nije mu mogla odgovoriti jer njena su crijeva u tom trenutku najavila revoluciju. Ako ne iziđe iz tramvaja, posrat će se tu na licu mjesta pred njegovim i pred očima ostalih putnika nasred vagona.
Vrata su se otvorila, a ona je izletila pa potrčala prema prvoj veži. Trčao je za njom, a ona je vikala:
- Ne, nemoj me pratiti! Ostani gdje jesi! -
Stao je kao ukopan misleći da je negdje pogriješio...
A onda je začuo rafal. Tamo negdje iz mraka. Revolucija je započela.
Začuo se zvuk nalik topovskoj granati popračen praštanjem niza minobacača. Upalila su se svjetla okolnih prozora, a on je u mraku nazirao siluetu svoje princeze kako čuči iznad produkta svoje nervoze. Prestravljen čuvao je stražu i čekao da iziđe iz grmlja. A ona nije mogla izaći. Čekala je da on ode, da pobjegne i zaboravi što brže tu neugodnu epizodu. Uvjerena da ga više nikada neće vidjeti, izvukla se i posramljeno zakoračila na ulicu, spremna da uskoči u prvi tramvaj i da petama vjetra. Ali on je čekao. Ostao je. I tu je još uvijek. Uz nju, nakon trideset i pet godina braka. I priča unucima tu romantičnu priču, kako ljubav pobjeđuje sva sranja.
Post je objavljen 19.04.2006. u 21:19 sati.