.:The Island Of Utopia:.

subota, 10.06.2006.

well..na zahtjev druga alice..pišem post.
zadnji.

ovaj blog nije već dugo u funkciji al eto, ako već prestajem s njim, valjda da napišem zadnji post...
nda. nemam volje više pisati, zadnji post mi je bio 30.1. yebote. puno vremena.

odtada sam uspjela sjebati doslovno sve ocjena, prosijek 4.5-4.6 kolko mi je već bio na polugodištu spustila sam na 3.3 + što sam skoro završila na 2 popravna. al neću o tome. neću o školi. fuj.

mogla bi za to kriviti svog oca, koji se pojavio kad sam ga najmanje očekivala.
oca od kojeg smo otišli.pobjegli.pa sada živim ovdije gdje živim.
zapravo, ja sam jako nezahvalna osoba... sad kad gledam starije postove , žalila sam se na to što sam sada ovdije gdje jesam, što sam otišla od frendova,dečka, al nisam cijenila što sam se maknula od njega.
osobe koja je zaslužna za to da mi je cijelo djetinjstvo bilo sjebano, da sam 90% vremena vidjela svoju majku u suzama, da je moj brat morao po jebenom ljetu nositi dugačke majce i hlače, da sam ja često govorila da sam pala s bicikla ili tak nešt, da sam užasno puno večeri, noći provela na podu uz vrata svoje sobe u suzama, slušajući majku i brata kako se svađaju s njim, kako ga pokušavaju (bezuspješno) smiriti a onda i posljedice toga. i tada sam već bila đubre. ja sam još dobro prošla. majka i brat (pogotovo on) su me uvijek kolko su mogli pokušavali zaštititi od toga. tada to nisam cijenila.

al majka se sabrala i bilo je dosta sranja i svega al završilo se to i mi smo otišli. i opet nisam bila sretna.opet sam bila nezahvalno derište.

jebemu zaboravila sam jednu osobu. svog dečka. jedini koji je osim mojih majke i brata znao što nam se događa. jer je on naj frend mog brata. i osoba kojoj se uvijek može vjerovati. predobra osoba. YEBEMU DAL JA NJEMU OPĆE POKAZUJEM KOLIKO MI ZNAČI!?
damn it. moram poraditi na tome.
koja bi osoba osim njega napravila tolko za mene, iako to možda nisam ni zaslužila...NITKO.
kad se stari pojavio kod nas, bilo je par sranja o kojima mi se neda na netu pisati a i ne želim vratila su mi se ta sjećanja koja sam pokušavala u zadnjih godinu dana zaboraviti. izbrisati.ja sam jebeno slaba osoba. pička materina. poludila sam. ostao je u mjestu nekih tjedan dana, dolazio svako malo k nama, bilo pijan ili trezan al svaki put je završilo sa scenama, psovanjem i prijetnjama. stara je opet poduzela neke mjere i otišao je.
ovaj put nadam se zauvijek.nadam se da ga neću više vidjeti.
ne znam zašto me to potreslo tolko. vidjet ga opet. opet čut njegov glas, slušat njegove psovke, slušat njegove prijetnje. vidjet njegov umobolni pogled. ne znam zašto mi je toliko ostala u pamćenju rečenica :ovo nije kraj. je kraj. ne želim ga opet vidjet. znam se sada braniti, neće mi ništa napraviti..zašto sam se onda bojala jebemu...
ugl, tu noć kad je otišao užasno mi je bilo..nemrem opisati taj osjećaj. nazvala sam ga (dečka, no) ..samo da mu čujem glas. čudno koliko vam samo nečiji glas može pomoći. da se smirite. nisam htjela pričati da ne zbudim brata (u istoj smo sobi..) vjerujem mu ja i sve, volim ga, al nisam ga htjela zabrinjavati ...svojim glupostima. zadnjih godinu dana nisam plakala i nisam htjela da me opet vidi.
tako da je on praktički cijelu noć imao me na telefonu i pričao mi..
čitao nešto iz nekih knjiga, svirao.....do pol 5 ujutro.
yebeno me strah da ga ne izgubim.
poludit ću.
ja njega opće ne zaslužujem.

....

damn it.

tu su još bila neka sranja s mjesnim ustašama i kretenima što su si malo zabrijali da me mogu zajebavat kad žele.al nemru.
naučili su to.
sada bolje pjevaju ( ;D )
a ja nosim nož sa sobom.

ne znam što je zapravo bio smisao ovog posta...
nema ga. al eto. izbrisat ću ga. kroz dan dva..

pozdrav drugovi