No...This isnt much...But its my opinion...It might not be the lifes point...But its my point...The one i learnd about...My life my rules they say....WRONG...They are wrong...
Usually when people are sad, they don't do anything. They just cry over their condition. But when they get angry, they bring about a change.
Kako život zna biti sjeban nekada...Da znam pitate se...Što je zaboga sad! Pa ništa baš ništa...To je i problem...Ne radi se o Alexu...Ni o ničemu određenome...Radi se o mojim uvjerenjima...Ja sam iskrena osoba i ne lažem sebi ni nikome drugome...Moj život nije bio lak...Ne...nije bio ni težak,ali bio je zbunjujuć,tužan,usamljen,bezbojan,hladan,brutalan,hladnokrvan...Da ja ovo ne izmišljam...Dok sam rasla na selu...Starci bi mene slali kod bake i djeda...Nisu oni živjeli daleko...u selu do mojeg...Ja sam bila najmanja pa bi me tamo znali ostaviti par mjeseci,a moji brat i seka bi išli s starcima doma...Nitko nije znao što sam ja proživljaval na tom selu...Moji baka i djed nisu bili krivi...Oni nisu znali drukčije...S 8 god. ubila sam svoju prvu kokoš...s 10 prvo janje itd. Nije mi to jako teško padalo...to je najgore...ali ono što me ranjivalo iznutra je bilo upravo to...nisam imala pojma da bih zbog nečeg takvom mogla ubiti ljudsko biće bez da trepnem...NE...Nikad nisam ubila...ranila ...DA...ubila ...NE...Dogodilo se to kad sam imala 12 god. Išla sam s djedom kod krava i došli su neki ljudi i počeli naguravati mog djeda...ja sam bila dosta daleko,ali vidjela sam...Neznam ni dan danas zašto,ali naguravali su ga...Vidjela sam pušku na travi....Uzela sam je i u trku počela pucati u čisti zrak...Oni su se prepali i otišli,a moj djed me gledao i počeo se derati na mene zašto...zašto to radim...ja sam u strahu od same sebe bacila pušku na pod i pogodila je djeda u nogu...Nazvala sam baku i sve je bilo ok...samo površna rana...Ali u mom srcu bila je to rana koja je ostavila ožiljak...Ja i djed nikad to nikome nismo rekli...Izmislili smo neku priču...i to je bilo to...Vi ćete reći...ali nisi ti kriva...Da možda ste u pravu....Ali da znate moje druge traume iz ranog djetinjstva....Razmislili biste o vašrm odgovoru! Ja se ubiti ne bojim...Išla sam puno puta u lov znajući da ću ubiti...ali kao da uzimanje života...životinjskih ili ljudskih...ne dopire do mog srca...pošto životinje smatram ravnopravne ljudima...nije mi teško reći da možda jednog dana...I ja uzmem život...ljudski...Ali tome se ne radujem....Ali nije me ni strah...neželim biti ubojica...ali neželim provesti život zavaravajući se da su ljudi plemenita bića....jer nismo mi smo smeće...I gadi mi se svaki jebeni dan...gledati ljude kako uništavju živote sebi a i drugima...ja maštam...sanjam...o boljem mjestu...NE...to nije raj....niti pakao...U te stvari ne vjerujem...Nije mi glava u oblacima...Ne gledam na svijet kroz ružičaste naočale...nikad nisam...nikad neću...Ja sam realna...vjerujem u ono što vidim...ne što želim da vidim...ja imam maštu,ali je u mojoj glavi i znam da će tamo i ostati!
P.s. Ja i Alex...Ništa novo...Škola...Pisali test iz glazbenog i fizike...biologiju me pitala dobila 5...jesss...×D....itd.
E da....Ja kad idem staviti novi dizz ono free user piše mi error...zkj????
*ljubim vas*
Post by: Nelly
xoxo
00:08 ,
Komentiraj { 18 }
Print
