RIP Puki
četvrtak, 23.10.2008.Ovo je prevršilo sve granice. Ali tome ne vidim kraja. Ne vidim kraja zlim stvarima koje se događaju, ne vidim kraja nesreći i tugi.
Jedina mi je utjeha što nisu baš svi mrtvi - što se mogu nadati nečemu, jednog dana - ako prije toga i mene 'ne srede' iz ne znam kojeg razloga.
Kako samo hodati po ulici bez straha. Hoće li mi svaki čovjek biti sumnjiv, hoću li u svakom vidjeti potencijalnog ubojicu... sumnjam da je riječ o ćelavim momcima kojima na čelu piše - KRIMINALAC. Nekako se bojim da ova ekipa hoda i živi među nama, izgleda poput nas, ponaša se poput nas.
A onda ubije nekoga i ode doma obitelji, pojede večeru i sjedne pred televizor i maše u nevjerici glavom nad glavnom temom Dnevnika.
A život ide dalje, reklame se i dalje vrte, ljudi izlaze, smiju se, jedu, piju - ma koliko to obitelji žrtava izgledalo nepravedno. Znam kako je - i suosjećam, duboko i istinski. Presvježe su i neke moje rane...
Neka nam onaj gore pomogne, nekako nemam povjerenje u ovu državu...
O Pukiju imah svoje mišljenje ali nitko ne zaslužuje ovakav kraj. RIP Puki!
komentiraj (9) * ispiši * #