"Hajde Bože budi drug
pa okreni jedan krug
unazad planetu"

Pjevao je Bajaga a ja sve čekam neće li nas usisati ta crna rupa. Ponekad pomislim bilo bi i bolje - a ima tu i romantičarskog duha u meni. Naime, ako je Big Bangom nastao svemir kakvim ga znamo, zemlja, ljudi, ne bi li novim velikim praskom nastao neki novi svemir, neka nova zemlja neki novi život. Tada bi postali stvoriteljima - ekvivalentni Njemu! Dobar razlog za umiranje zar ne?

Čekajući da mi pošalju closing bellove, sve mi se čini kako ovaj život postaje čudan. A i u Storyju su mi stavili samo dvije zvjezdice i na znak i na podznak (Rak/Jarac) pa vidim kako sve lagano odlazi kvragu.

Javljaju se ljudi koje ne želim čuti, ne javljaju se oni koje bi željela čuti, svi se traže na raznorazne načine.
Neki se tetoviraju, neki umiru, neki putuju, neki pišu putopise, neki ne reagiraju na moj zahtjev za frinedship na Facebooku (Ivana Omazić, ne volim te više), neki pretjeruju s friendship zahtjevima (Fatih Olcun leave me alone) i tako.

Ili je život droga koja čeka biti pojedena - onako slasno, žlicom. Pa da nismo ni svjesni što nam se događa. Pa da smo si najbolji, najpametniji, najduhovitiji - a zapravo ubijamo i onu zadnju sivu stanicu u mozgu ne obazirući se na vapaje upomoć...

Upadoh u neku depresivnu filozofsku priču sama sa sobom..ma... who cares anyway...