aaaaa...

T-Mobile je poslao tortu u redakciju i sad sam se obžderala ko krava (debela ) i jedva dišem...zapravo, mislim da bih mogla povratiti jagode....
Uglavnom notn' nju in maj lajf. Imunitet mi je obviously u komi pa me napalo sve zaredom od prehlade, infekcija, alergije...samo mi jos fali bronhitis i mirna Bosna.

Skužila sam neke stvari, da kad se dogode, kad ti uzdrmaju čitav svijet...promjene daljnji rasplet događaja. Naime, znate ono kad je s nekim sve idilično, prelijepo, strastveno i divlje, puno iščekivanja i neke pozitivne treme..i onda se to sve sruši. Jedan događaj potakne domino efekt kojim sve rečeno, izgovoreno pa i učinjeno postaje bezvrijedno, gubite nadu, gubite vjeru i odnosi postaju sve gori i gori.

Ljubav biva zamijenjena grčevitom borbom za opstajanjem
Slatke mušice vas počinju znatno nervirati
Stvari koje su vas veselile više ne primjećujete....

Tako je nekako bilo samnom i s Njim...bar mi se tako čini...kad svoj kratki staž proživite kao da je riječ o čitavom životnom vijeku, i kad vam se u tri mjeseca dogodi ono što se nekima ne dogodi u trideset godina...
I da, ima tu pozitivnih trenutaka, ali uvijek sam maštala o vječnosti, ispunjenoj strastvenim osjećajima, srećom, euforijom, predavanjem, hedonizmom...

Instead dobijete vječna prepucavanja, natjecanja, takmičenja, shvatite da ono što ste mislili da jest možda i niste, da je onaj drugi isto sasvim drugačiji. Navike koje su vam se činile simpatične postaju zle a vi se nađete u vrtlogu osjećaja koji vas s jedne strane potsjećaju na najljepše dane vašeg života a s druge vraćaju u realnost u kojoj vlada strah od sljedećeg koraka.

I što onda pitam se? Odustati dok još mogu (mogu li) ili se ozbiljno uhvatiti u koštac s vlastitim životom - odrediti ciljeve i držati se plana.
Ali ne možemo sami, right? Mislim, kad je riječ o vezama trebalo bi se sve temeljiti na razgovoru, trebali bi zajedno odlučivati o ishodima situacija. Umjesto toga, dobijete osuđivanja, izjave da ste naporni s konstantnim ponavljanjem jednog te istog, dobijete mučninu u želucu, nevjerojatnu tugu u prsima...

Umjesto da plačem ja se zainatim, poludim i u trenucima kada bih progutala ponos učinim suprotno - nekako, jedino tako ostajem razumna ...ostajem prisebna...
Jer ako se slomim, onda je svebilo uzalud, a ne mogu prihvatiti da je življenje života jedna velika greška.

PS: Ovom prilikom želim naglasiti da sam svjesna da mi je blog posljednjih enkolio dana depresivan, da nema ni m od mode...
Blog je moja vreća za ispucavanje, jedini način da ne puknem u RL, ne izderem se i ne kažem svima sve u facu. Stoga da, razumijem da je depresivno...ali, kako je to rekao dobri stari Arnie: I'll be back!