Opet...

...se osjećam bezveze...
Kao da netko tko ne bi smio upravlja mojim raspoloženjem, i okreće kazaljku na krajnosti: vrlo dobro, vrlo loše...vrlo dobro, vrlo loše, vrlo loše još lošije, loše, loše, loše.

Stalno mislim na neke stvari iako ne bih smjela, stalno se potsjećam na nepostojeće osjećaje. On i ja - dva stranca. Sjedimo u Staroj Savi i shvaćamo da je to, to...da je sve stvar navike i jedni problem je kako se odviknuti...
Najgore od svega, što on misli da se jednim bezličnim 'oprosti' može riješiti i izgladiti cijela situacija...ne shvaća me ozbiljno iako mu pokazujem iz dana u dan...čekam ga a on ne dolazi i sada kada se spremam otići ja, teško mi je ali svakim sam danom sve sigurnija.

Htjela bih se zatrpati poslom ali nije ni to tako lako, stalno netko nešto treba, a ja samo grizem nokte...a taman sam bila prestala. Pozitivno je jedino što sam smršavila 5 kila a i to je onak, whatever. Ne mogu prestati razmišljati bilo bi tako lijepo da mozak bude prazan, barem na tren...kada puna pjene, Lush kuglica s mirisom jasmina, Enya na discmanu, InStyle u ruci....zašto sam i tada osjećala kao da mi je nešto falilo?