SREĆA UZROKOVANA OTVORENIM RADIOM
subota, 25.09.2004.
I da, Greenday na Otvorenom. Basketcase. Savršeno. Ono što želi odmah i sad. Diže me i budi…Cosmo i šalica hladne kave (jer samo takvu volim), on koji zove da me voli i da je zabio gol u zadnjoj minuti, moj lepršav tekst o investicijskim fondovima, neko čudno vrijeme vani, sreća, ljubav…ma daaaaa…totalna euforija.
Lenny Kravitz – Mr Cabdriver. O da. Veselo poskakivaje na pilates lopti koju su imali samo u crvenoj ali ne i u rozoj, razmišljanje o rasnoj nepravdi, ples pred prozorom, imitiranje Elvisa – “Let me innnnn, da da dadadadaaaaaaaammmm”.
‘You Really Got Me’ –aaaaaaaaaaaa!!!!! Poludit cu….zaljubljena sam u DJ-a Otvorenog radia koji ovo pušta…pa šta i ako je žensko…
Zaljubljenost, sreća, euforija, činjenica da još uvijek nije nestalo struje…sve me to sad obuzima i super je.
komentiraj (15) * ispiši * #
The joy of playing
petak, 24.09.2004.
Gledala sam ‘Beautiful mind’ po drugi put. Prvi put gledala sam ga s Njim u kinu kad On još nije bio On nego samo neki tip koji me pozvao u kino. Nismo se čak ni poljubili. No moja reakcija nakon filma bila je similarna ovoj danas. Wow…koji genije. Da mi je bar samo slušati ga kako predaje. Uglavnom, za one koji su slučajno propustili film: John Nash je matematičar koji je svoju Nobelovu nagradu dobio 1994. Za doprinose u ekonomiji tržišta, natjecanja i pogađanja (tzv. Nashova ravnoteža) i to uzevši u obzir da je cijelo to vrijeme patio od – shizofrenije. E sad, za one koji nisu imali priliku suočiti se s time poput mene, to je vjerojatno nešto što svatko može, snagom svoga uma i uz pomoć lijekova prebroditi. The thing is da je shizofrenija degenerativna bolest koja može skroz nestati a onda se vratit gora nego ikad. Liječi se svime: tradicionalno – lijekovima, bihevioristički- elektrošokovima i sl…no nikad nije potpuno uspješna. U svakom slučaju, John Nash naučio je živjeti sa svojim priviđenjima srećući ih na ulici, u predavaonici, spavaćoj sobi – anywhere. Ono do čega je on došao je možda nešto što bi nam mnogima spasilo, well ako ne živote, onda bar ugled, veze i slično. Naime, teorija glasi: “Nashova ravnoteža je vrsta optimalne strategije u igrama koje uključuju dva ili više igrača. Ako se čitav kompleks strategija unutar igre drži pretpostavke da niti jedan igrač ne može izvući korist izmjenom vlastite strategije dok ostali igrači strategiju drže nepromijenjenom, tada taj kompleks i rezultati istog čine Nashovu ravnotežu”. Uglavnom, možda je najlakše objasniti to na primjeru po kojem je on došao do te ideje a koji je prikazan u filmu: u kafić ulazi pet lijepih djevojaka. Jedna od njih posebno se ističe bojom kose, grudima…uglavnom – puno je ljepša u usporedbi s drugima. Sva četvorica frajera bulje u tu jednu plavušu dok ostale djevojke ne privlače pažnju.ukolio svi skoče na plavušu, posvađati će se, i od sexa najvjerojatnije neće biti ništa. Ukoliko svaki od frajera izabere jednu od preostalih prijateljica – cilj će biti ispunjen. Uglavnom, koliko puta nam se dogodilo da smo težeći prema najvišem ili prema istom objektu kao i ostali dobili upravo ništa? ( Naravno, pritom ne računamo onu ženu koja se udala za Henry-ja…za takve ne vrijede nikakve ravnoteže ni pravila. Oni nisu s ovog planeta.) Recimo, kada Billy Idol baca svoju znojnu potkošulju (da, znam da sam upravo otkrila svoje godine) u publiku,, sve babe se bacaju na taj predmet žudnje, rastrgaju ga u komadiće i jadnoj ‘sretnici’ kojoj je potkošulja prva dopala ruke ostaje samo bijedna mokra krpica (naravno, ista se stvar dešava i sa kokoškom Ozzyja Osbournea). Ili recimo ratovi: Ameri bombardiraju Irak, pomažu im Englezi u nadi da će dobiti komadić zemlje, Iračani se brane pa bombardiraju Amere koji su opet u Iraku i dok sve te bombe u želji za osvajanjem/oslobođenjem/okupacijom teritorija popadaju od Iraka neće ostati ni I…možda koja kap nafte (mislim, ko da se nisu mogli dogovorit ponapadat susjedne zemlje s možda malo manje nafte al opet bi je dobili više nego sada kada plijen moraju dijeliti s ostalim). Neki dan sam na TV-u gledala kako neka dva lava/leoparda (ne sjećam se više što su bili) ubiju bivola i idu ga jest. Uto dolazi stado/jato/krdo (neznam gdje spadaju) krokodila, potjeraju brojčano manje leoparde i krenu na jednog bivola oko kojeg se svi potuku i svaki odnese doma ženi po jedan papak. Leopardi su međutim našli dva preostala bivolova malca i dobro se najeli. Naravno, nisam željela reći da su leopardi upoznati s višom matematikom ili zbivanjima na Princetonu 50ih ali – možda to znači jedno: da je taj equilibrium zapravo prirodna stvar. Evo recimo, da se toliko ljudi nije bacilo na baš rozu Yaris za koju će ih biti poslije baš briga (već sam dvije vidjela izgrebane i ulubljene) nego da su uzeli crnu, plavu, srebrnu i žutu…svi bi bili sretni a ja bi imala rozu. Ali ne…Ok, znam da sam ovo preokrenula u korist moi-žrtve ali shvaćate što želim reći right?
U svakom slučaju, pokušat ću Nashovu ravnotežu malo pobliže istražit (da ne pričam tu po blogu idiotarije)a dotad, o neki skroz drugim temama: Naravno da su me prebidali za MJ sweater i kapu i sve. Onak, nemam sreće. Trenutno ni para. Glavni je poslao poruku da želi tekstove učiniti još malo lepršavijima. Da, to su oni isti tekstovi o investicijskim fondovima koji su ispva trebali biti samo sexy. Od danas, trebaju biti lepršavi. Što će biti treće? Déjŕ vu-ovski, anglikanski, retro, latino…onak nemam pojma…samo znam da mi pretstoji posla kroz vikend. Tako da ni večeras nisam bila vani, sutra ajde idem kod najdraže na večeru, nedjelja doma za kompom…ali volim to raditi…uživam u tome na jedan zdrav sadomazo način. Ok..počinjem halucinirati od nedostatka šećera u krvi. Odoh u frižider.
komentiraj (7) * ispiši * #
Tužan dan za republiku
četvrtak, 23.09.2004.
Želim samo reći kako sam razočarana. Razočarana jer mi se srušio san. Taman nagovorim starce da plaćaju pola rate, i onda…crna istina:’Zakasnili ste tri godine. Roza Toyota Yaris (champagne pink) se više ne proizvodi’ odzvanjalo mi je u ušima. ‘Ali platit ću koliko tražite’. Nije bilo pomoći, moji snovi o rozoj Toyoti posve su se raspršili a ja sam u suzama napustila salon. Ne preostaje mi drugo nego pratiti oglase pa ako netko zna kakve online distributere novih i rabljenih toyota yaris bila bih mu zahvalna da mi javi. …jer još uvijek imam san – san o bijelom Marc Jacobs angora sweateru i crvenoj Luella torbici te bijeloj beanie Marks i Spencer hat za koje se trenutačno natječem na Ebay-u…san o tome i mojoj rozoj Toyoti Yaris sa bijelim psićem na zadnjem sjedalu (ako Usagi konačno uspije udat onu svoju) i hrpom Vogue-ova i In-Style-a na onoj dasci iznad (neznam kako se zove), sa swarovski kristalićima po unutrašnjem ogledalu i rozom privjesku za ključeve. Ne mogu…grozno mi je. Idem napisat pismo Toyoti….
komentiraj (43) * ispiši * #
I ŽIVJELI SU SRETNO DO KRAJA ŽIVOTA A.K.A POSTOJI LI HAPPY END?
ponedjeljak, 20.09.2004.
Ono što nas drži tijekom godina života, ono što naš povrijeđeni ego odvraća od želje za samoubojstvom, ono što nas neprestano i iznova uvjerava da su svi drugi idioti a mi da smo krasni, lijepi i pametni – upravo je ta vjera u postojanje happy enda. Jer, kako bi drugačije Pepeljuga imala klince s onim famoznim princem, kako bi inače Jennifer Beals pobijedila na onom plesnom natjecanju i pridobila naklonost najvećeg macho frajera Patricka, kako bi Indiana Jones na kraju doneo onaj jedan preostali kamen u selo i zadržao žensku (koja se inače ne spominje u idućim nastavcima – valjda Spielberg nije mogao više trpiti da mu neko ševi ženu, pa makar to bilo samo na filmu i makar taj netko bio upravo gospodin Ford)? Kako kad ne bi postojao happy end?
Then again, osvrnimo se na pričice iz života kojeg znamo. Pritom ne mislim na urnebesno dosadne Davida i Victoriju, Severinu i Srećka, Britney i Madonnu – ne, ne…ajmo pogledat oko sebe. Svoje roditelje, stričeve, babe, braću, sestre. Najbolja frendica moje stare samohrana je mama već više od dvadeset godina. Nikad se nije ponovno udala, živi s kćerkom koja sad završava faks i ona za sebe tvrdi da je sretna. Pa što ako je nezaposlena, ako joj je teško financirati kćerine izlaske i garderobu: ‘da se radi o nekom filmu’, rekla mi je’ja bih za zadnji kadar izabrala upravo ovaj. Moje dijete i ja, naša dva mala blesava psa, naš jednoiposobni stančić, njen dečko, naše svađe, naša mirenja, njen indeks…sve to moglo bi se polagano suziti u malu točkicu na ekranu s nazivom Happy End’. To je ono što je uostalom i bitno. Čak i ne mora to biti ona filmsko idealna stvar. Mislim, postoji li uopće idealno? Onak, mene je uvijek zanimalo što se dogodi onda kad se oni dvoje vjenčaju, kad on pobijedi na natjecanju, kad se ona pomiri s roditeljima…što onda? Što poslije? Mislim, zar je stvarno moguće da Maloj Sireni nikad nije palo na pamet što bi bilo da se nije odrekla repa, šta radi onaj zgodni siren (kako se kaže muški rod od sirena) iz susjedstva, kako bi bilo da opet zapliva? Ili, ona ekipa iz ‘Independence Day’-a – zar im nikad ne padne na pamet da možda postoji još nekoliko milijuna tisuća vrsta koje samo čekaju da ponovno unište netom izgrađenu Bijelu kuću ili blizance (okrutno, znam)? Što se događa poslije točkice na ekranu?
‘Život nastavlja svojim tokom’ rekla bi mi mama. Ne mijenja se ništa značajnog – naravno ako se svi trudimo da lijepo ostane lijepim. E tu je dakle caka. Moja mama nikad neće upotrijebiti riječ idealno. Ona je specificirala lijepo. ‘Lijepo je i tuga i nemir i bol, i dijete i cvijet i mali šarafinciger’. Tako nešto pisalo je u mom sastavku iz trećeg razreda OŠ na temu ‘Što je za mene lijepo’. (ovom prilikom zahvalila bih se drugarici Slavici što nije uvidjela moj spisateljski potencijal i dala mi trojku jer nisam spomenula kako je osim cvijeća i leptirića lijepo još i rodno mjesto druga Tita, partizani i grb SFRJ – onak, hello???)dakle, ako želimo da i nakon točkice sve bude hepiendično – tj. lijepo, mkoramo si dat i truda. U smislu razumijevanja, u smislu podupiranja i blabla…
meni se nešto u zadnje vrijeme čini kako se gubim. Možda je to ona postfakultetna kriza nezaposlenih kadrova o kojoj svi pričaju. No nekako mi se čini da još nisam spremna reći: e tu sad dolazi moja točkica na ekranu, tu je sad moj – i živjeli su sretno do kraja života. mislim da još trebam puno raditi da dođem do toga. A vi? Gdje nastupa vaša točkica?
komentiraj (7) * ispiši * #
LIJENOST versus KONSTANTNA TORTURA
subota, 18.09.2004.
‘Popij jednu rakiju na eks i odmah će ti biti bolje’ savjetovala mi je moja draga studentica medicine. O da, ne samo da mi je bolje već i blog pišem, a, šta sad kažeš babo?
Inače, uhvatila me prehlada. Znate onaj feeling kad vam noge klecaju a niste niti umorni niti zaljubljeni. I dalje mi je povišena temperatura al se barem ne osjećam slabo. Večeras idem na girls night out. Konačno. Popit ću još i pet rakija ako treba (iako su mi stvarno odvratne te žestice) samo da mogu ić van. Ok. Ne smijem pretjerivat da ne bih završila kao stric Pero (lokalni pijanac kojeg smo mi ko klinci obožavali jer nam je stalno pričao priče i onako pijan dijelio novac od penzije da si kupimo sladoled). Uglavnom – girls night out : It’s been a long time rekli bi Zeppelini.
Fali mi Z. Moja baba u dalekoj tuđini. Ne javlja se, ne piše. Zadnje što je napisala bila je obavijest da idu gledat erupciju Etne. Blago njoj. I ja bih bila na Siciliji.
On večeras ima boys night out. ‘Zvao me Debeli (svi imaju neke čudne nadimke: debeli, glista, žljaja itd…)da idemo večeras van. Oćeš ti ić di il da ostanem s tobom ak si bolesna?’ Ma srce, moje samo ti idi. Konaačno –mislim si. Neki dan je njegova majka izvalila kako ona jednostavno ne može 24 sata na dan biti s mužem. Jednostavno to je previše. Vidjet ćeš uskoro zavjerenički mi je rekla. volim ja nju. Tko zna, vjerojatno će i meni dopizdit druženje non stop jednom kad budemo u mirovini i ja i on. Ovako sada, kad provodim dosta vremena s njim – hm, pa nije da mi ne ide na živce…al nije ni strašno. U biti, većinu vremena uživam. Jednom mi je prijateljica pričala kako ne može podnijeti više biti pored vlastitog dečka. Moće se čuti s njim i razgovarati ali užasava je pomisao na provođenje slobodnog vremena s njim. Pomislila sam, kako mora da nešto nije u redu s današnjim svijetom kada u slobodnoj zemlji, ljudi muče sami sebe i druge čisto radi vlastite lijenosti. Kad sam pitala tu frendicu zašto ga ne ostavi. Ona je odgovorila kako je jednostavno prelijena razgovarati s njim o tome a onda opet tražiti novog. Meni je to grozno. Činjenica da ne možeš biti sretan zato jer si lijen. U svakom slučaju, jeli vam se ikad dogodilo da poželite otići – barem na trenutak. Ne mislim prekinuti vezu – nego jednostavno otići, posvetiti se malo sebi. Zadnji put kad sam to rekla ovom svom on je poludio. Nije mogao shvatiti da ja ne mislim prekinuti s njim nego da mi treba dan, dva, tri da se malo odmorim od svega, nalakiram nokte, odem kozmetičarki, sredim pramenove, pročitam koju knjigu, napišem koji tekst. Sad sam ga već naviknula. Zna da kad pišem ili radim ne volim da me se smeta (što ga naravno ne spriječava da me zivka svako malo i pita jel sam gotova). Uglavnom ,pretpostavljam da moramo prihvatiti činjenicu da i onaj drugi ima život. On ide na nogomet, ja idem s frendicom na kavu, on igra igrice, ja čitam časopise, on mene zivka ja pišem i tako dalje- kad se jednom dogovorimo sve ide glatko (yeah, right – koga ja zavaravam:-))
komentiraj (8) * ispiši * #
MMMMMM....DAAAA....AHHHH...
utorak, 14.09.2004.“Želim, želim da bude sexy” polako će glavni. “Da bude drugačije i novo”. Onak, hello!?! Čak bi i fuckin Staljinova (jel se to piše velikim. Mislim da da. Samo se riječi koje završavaju na –ski,-čki itd. pišu s malim, ne?) biografija bila više sexy od – o, da – teksta o svjetskim investicijskim fondovima. Yeah baby! Želi ga sexy? E pa dobit će ga. Big and ‘fat’??? Doduše, svaki pokušaj seksepila ispada….well…pomalo gay: ‘Dudes on a Parade’. Oh well. Nije se izjasnio kakvu vrstu želi. Nije rekao: “želim da bude strogo heteroseksualno”. Ne nije. E pa eto mu na. Uostalom, što znači heteroseksualno. Mislim, ako sam ja žena zarobljena u muškom tijelu (i vice versa) zašto ne bih samom vezom s muškarcem (i obratno) bila u jednoj heteroseksualnoj vezi.. ‘Zato što si onda peder’ rekao bi mi on. Ah, moj dragi…toliko plitak i ksenofobičan kad je riječ o spolovima da pomalo sumnjam – ne krije li mi kakvu mračnu tajnu?
U svakom slučaju. Ja sam totalno heteroseksualna. Mislim,sa ženom bih mogla zabrijati samo ako sam dovoljno…recimo pripita. Al svejedno , mislim da me to ne bi napaljivalo. U biti ne znam. It’s complicated rekla bi Avril. Danas definitivno nije bio moj dan. Jutro – blesavo, burza. Stavljaju me na grupno savjetovanje s ostarjelim prosvjetarima.
Savjetnica (dipl. Prof. Pedagogije): ‘Trebali biste razmisliti o radu u primjerice Ivanić Gradu i to na dva, tri školska sata’.
Ja (dipl. politolog):‘Ali ja…’.
Savjetnica:‘Znam da vam se to čini rigorozno ali morate shvatiti da je to tek početak.
Pedesetogodišnja odgajateljica sa 3 mjeseca radnog staža (otpuštena kao višak): ‘Da, tek početak’
Ja: ‘Ali, ja nisam…’
Savjetnica:’ Jer to su vam dobrodošle tisuća dvije na vašu stručnu spremu’
Ja: ‘Koju stručnu spremu?’ (vrlo žalosnim glasom)
Savjetnica: ‘ Pa vi ste završili politologiju. To je smjer na filozofskom u trajanju od dvije godine. Prema tome vi ste viša stručna sprema.’
Ja: ‘ Ali…’
Savjetnica: ‘Vi morate shvatiti da ste još jako mladi, da ima mladih koji su u vašim godinama već magistri (da mi je samo vidjeti tko je s 23 godine magistar) i da je početna plaća od 2000kn sasvim razumna’
U tom trenutku izgubila sam daljnju volju za razgovor. Jer, zašto da babi koja je na ovaj posao došla očigledno preko veze objašnjavati stvari poput: ne, politologija nije na filozofskom, traje 4 godine, blabla…
Ja:’ Aha, dobro, doviđenja’
No, kako to ne bi bilo sve, naručila sam se u Alessandru za pedikiranje u 18:00. Dođoh doma, napisah najlošiji tekst ikad (o investicijskim fondovima za početnike), poslah ga i odoh na vozački.
Vozački je prošao loše al nema veze. Bar sam se uspjela iz prve sparkirat na dupe između dva auta. Jeeeeij! (molim one kojima je to standardno znanje da se ne javljaju i da me puste da uživam u jedinoj uspješnoj stvari koja se taj dan desila). Zakasnila sam na pedikiranje i ona mi je za odrezani urasli nokat na lijevom nožnom palcu naplatila 50kn. Šuteći sam se odrekla novca za In-Style i hodajući krenula prema Trgu. Tamo me skoro zgazio čiča na biciklu bijesno se derući da di ja to hodam (stajala sam na tramvajskoj stanici).
Večeras bijah vani s A. još jedna svijetla točka današnjeg dana. Bile smo na karaokama (ne, nisam pjevala) i bilo je ok.
Sutra moram začiniti onaj već ionako predodređen na bude sexy tekst o svjetskim investicijskim fondovima. Oni mogu biti novčani (mmmm…da), dionički (mmm…to te ja pitam), obveznički (daaaa…ahhhhh), uravnoteženi (neeeee, ne moguuu…ahhhhh) itd…. - u slučaju da niste znali
komentiraj (11) * ispiši * #
najdrazi moji...
petak, 03.09.2004.Mi smo na blog okupljanju u KIC-u. Valjda nije kasno da nam se pridruzite ako ste namjeravali a ako niste - well, tko vam kriv.
Razne su tu diskusije najdrazi moji_ zašto je koji blog na cool listi a azšto nije, zašto smo Usagi i ja kraljice a ostale nisu (joke;-))) itd. Uglavnom, ono što ću vam reći da su blogeri svi odreda zgodni i zanimljivi ljudi...neki više od drugih.
Evo moj prijatelj headstomp ima jedan zaista potencijalno zanimljiv blog (ako se udostoji napisati koju više) a i sam je potencijalno- oh well...takav (udavače navalite).
No, u svakom slučaju...istračat ću vam ostale kad se vratim doma - što neće biti tako skoro.
Ajd pusa.
komentiraj (7) * ispiši * #