Ono što nas drži tijekom godina života, ono što naš povrijeđeni ego odvraća od želje za samoubojstvom, ono što nas neprestano i iznova uvjerava da su svi drugi idioti a mi da smo krasni, lijepi i pametni – upravo je ta vjera u postojanje happy enda. Jer, kako bi drugačije Pepeljuga imala klince s onim famoznim princem, kako bi inače Jennifer Beals pobijedila na onom plesnom natjecanju i pridobila naklonost najvećeg macho frajera Patricka, kako bi Indiana Jones na kraju doneo onaj jedan preostali kamen u selo i zadržao žensku (koja se inače ne spominje u idućim nastavcima – valjda Spielberg nije mogao više trpiti da mu neko ševi ženu, pa makar to bilo samo na filmu i makar taj netko bio upravo gospodin Ford)? Kako kad ne bi postojao happy end?
Then again, osvrnimo se na pričice iz života kojeg znamo. Pritom ne mislim na urnebesno dosadne Davida i Victoriju, Severinu i Srećka, Britney i Madonnu – ne, ne…ajmo pogledat oko sebe. Svoje roditelje, stričeve, babe, braću, sestre. Najbolja frendica moje stare samohrana je mama već više od dvadeset godina. Nikad se nije ponovno udala, živi s kćerkom koja sad završava faks i ona za sebe tvrdi da je sretna. Pa što ako je nezaposlena, ako joj je teško financirati kćerine izlaske i garderobu: ‘da se radi o nekom filmu’, rekla mi je’ja bih za zadnji kadar izabrala upravo ovaj. Moje dijete i ja, naša dva mala blesava psa, naš jednoiposobni stančić, njen dečko, naše svađe, naša mirenja, njen indeks…sve to moglo bi se polagano suziti u malu točkicu na ekranu s nazivom Happy End’. To je ono što je uostalom i bitno. Čak i ne mora to biti ona filmsko idealna stvar. Mislim, postoji li uopće idealno? Onak, mene je uvijek zanimalo što se dogodi onda kad se oni dvoje vjenčaju, kad on pobijedi na natjecanju, kad se ona pomiri s roditeljima…što onda? Što poslije? Mislim, zar je stvarno moguće da Maloj Sireni nikad nije palo na pamet što bi bilo da se nije odrekla repa, šta radi onaj zgodni siren (kako se kaže muški rod od sirena) iz susjedstva, kako bi bilo da opet zapliva? Ili, ona ekipa iz ‘Independence Day’-a – zar im nikad ne padne na pamet da možda postoji još nekoliko milijuna tisuća vrsta koje samo čekaju da ponovno unište netom izgrađenu Bijelu kuću ili blizance (okrutno, znam)? Što se događa poslije točkice na ekranu?
‘Život nastavlja svojim tokom’ rekla bi mi mama. Ne mijenja se ništa značajnog – naravno ako se svi trudimo da lijepo ostane lijepim. E tu je dakle caka. Moja mama nikad neće upotrijebiti riječ idealno. Ona je specificirala lijepo. ‘Lijepo je i tuga i nemir i bol, i dijete i cvijet i mali šarafinciger’. Tako nešto pisalo je u mom sastavku iz trećeg razreda OŠ na temu ‘Što je za mene lijepo’. (ovom prilikom zahvalila bih se drugarici Slavici što nije uvidjela moj spisateljski potencijal i dala mi trojku jer nisam spomenula kako je osim cvijeća i leptirića lijepo još i rodno mjesto druga Tita, partizani i grb SFRJ – onak, hello???)dakle, ako želimo da i nakon točkice sve bude hepiendično – tj. lijepo, mkoramo si dat i truda. U smislu razumijevanja, u smislu podupiranja i blabla…
meni se nešto u zadnje vrijeme čini kako se gubim. Možda je to ona postfakultetna kriza nezaposlenih kadrova o kojoj svi pričaju. No nekako mi se čini da još nisam spremna reći: e tu sad dolazi moja točkica na ekranu, tu je sad moj – i živjeli su sretno do kraja života. mislim da još trebam puno raditi da dođem do toga. A vi? Gdje nastupa vaša točkica?
Post je objavljen 20.09.2004. u 00:01 sati.