Fantasy Dnevnik
nedjelja, 22.04.2007.
Daleko
Uspjela sam se nekako izvući, i pobjeću od onog luđaka.
Zapravo mislim da mi je neka živina pregrizla poveze, jer ja nemam pojma kako bih sama mogla to riješit.
Dakle, dok je on vršio malu nuždu iza najdebljeg mogućeg drveta, (skoro da je bio simpatičan, iza svakog drveta iza kojeg bi stao bi provirio sa svake strane da vidi da li ga vidim, i na kraju otišao stotinjak metara dalje, valjda je jedino tamo mogao naći mir) špaga kojom me zavezao je olabavila i ja sam bila slobodna.
I to mi je neki ratnik, nema ni pravi konopac, nego me veže špagom... još jedan dokaz da nije ucehu koji to radi, jer da jest onda bi to radio kako se radi. Misli da ne znam, kao da me nitko nije otimao do sad.
Zapravo nije, ali čula sam priče.
Skočila sam na onaj tepih, i nakon što sam mu bar deset puta rekla 'Gore' a on se nije micao s poda, shvatila sam u čemu je bio štos.
Bio je naopačke.
Pa sam mu lijepo rekla 'Dolje!' i brzinom munje se digao u zrak.
Zapela sam za nekoliko grana, jedna ptica mi je zakriještala dok je ugledala moju prestravljenu facu pored svog gnijezda, ali uspjela sam preživjeti to dizanje. Sad bar znam za u buduće da mu kažem polako dolje.
Ili da ga okrenem na pravu stranu pa kažem polako gore.
Nije bitno.
I tako, kad sam došla na otvoreno, rekla sam mu naprijed, jer tada još nisam shvatila da moram naglasiti brzinu kretanja, i prošišao je iznad Ankh Morporka kao bijesni pelikan, i dok sam se ja sjetila reći mu da se zaustavi već je bio u Omniji.
Nije ovo tako strašno mjesto, jest da su svi vjerni svakakvim bogovima, i da čim vide špicasti šešir bježe u zaklon, ali vrijeme je divno i sve je puno nekakvih zgrada. Koje nisu bile u požaru u posljednjih desetak godina, niti im fasada ne izgleda kao da živi vlastiti život.
Čak imaju i more, koje se miče.
Rijeka Ankh se nikad nije micala, ni tekla...
Ona je uvijek samo klizila.
Uglavnom, ostat ću ovdje neko vrijeme, dok me onaj tamo prestane tražiti.
