Fantasy Dnevnik
petak, 27.04.2007.
Zašto su nepoznati krajevi uvijek strašni?
Istina, nikad još nisam bila u Omniji.
Ali to nije razlog da se bojim svega, niti da me sve plaši.
Ne znam tko je izmislio to glupo pravilo da se oni koji dođu u nepoznat grad plaše.
Dobro zar mi na čelu piše 'nikad još nisam bila ovdje'.
Danas je troje ljudi iskočilo pred mene sa noževima uperenima u moj vrat, dvanaestoro djece se niotkud stvorilo s vrlo realnim maskama bogalja (možda i jesu bili bogalji kad malo razmislim...) jedan starac mi se uhvatio za nogu i molio da se spasim od zla kad već on nije mogao (što se mene tiče jedino zlo je bilo to što mi je slinio po cipeli). Dala sam mu par novčića pa je zlo otišlo.
Dakle, ne znam je li to neko pravilo ili se to meni samo čini...
Pred kraj dana doletjela je moja sova zamnom, vjerojatno je shvatila da me nema kad je došla po hranu. Nje nikad nema nigdje, samo kad treba jesti se pojavi...pitam se kuda skita ta mala živina...
Ne znam zašto to uopće zovem sovom...pa veličine manjeg štakora je...
Rekla mi je da me ljudi plaše jer je to stvarno običaj.
I da znaju da sam prvi put tu jer imam pogled u očima kao koza kad vidi tvornicu auspuha.
Kakva joj je to usporedba???
I što je uopće auspuh?
I zašto sova to zna a ja ne?
Hmm... Dakle, rekla mi je da odem negdje i pokušam steći prijatelje.
Ali nije mi se dalo. Zapravo mi je počeo nedostajati onaj blesavi čovjek.
Tipično ono, dok je stalno tamo negdje, i stalno me živcira, onda bih tako voljela da je daleko od mene.
Ali kad se to napokon dogodi, dosadno mi je jer me nitko ne živcira.
Osim ljudi koji me pokušavaju prepasti, ali to se ne broji, oni su očajni. Da se bar potrude...
ponedjeljak, 23.04.2007.
Diplomirao
Završio sam svoj tečaj ranije... Nekromant je animirao truplo, nisam ja kriv moj instinkt je bio jači od mene. Uhavtio sam ga i bacio kroz prozor, nakon čega sam spalio zombija. Zanimljivo je kako dugo to stvorenje može ostat na nogama goreći. Ne znam zbog čega ali svi drugi studenti su pobjegli iz učionice. Uzdahnuo sam i podigao sveti simbol svog boga i stvorenje se pretvorilo u pepeo. Korisna stvar...
Barem znam da me nije napustio... Ostatak dana sam proveo proučavajući zapise.. damn kako je taj nekromant veliki sadista.. hmm u njegovom rokovniku svaki dan poslije 20 sati piše prizvati Succubusa, pitam se zašto. M islim da bi trebao više izlazit.. no dobro, da nastavim. Napustio sam učilište. Pred njim se još uvijek koprcao onaj nekromant, čini se da je slomio noge. Slučajno sam podignuo nogu previsoko i nagazio mu na glavu... ups, morat ću apzit kud hodam... No nije vrisnuo pa mu valjda nije smetalo.
Beskorisna škola, no ono što je bilo korisno je bilo prsten za pohranjivanje magije koji je skliznuo sa nekromantovog prsta dok je padao kroz prozor. Ne pitajte kako znam da je to taj prsten, jednostavno znam...
No bit će koristan... putem sam u polju naišao na nekog maga koji ga je orao. Čudno, zašto to jednostavno ne učini magijom. Kako znam da je mag? Pa obučen je u halju i ima šiljat šešir na glavi , čak i bradu i brkove. No spelluseri su jedina stvorenja koja su najuspješnija kad ostare... Jadni oni...
Čuo sam da to ima nekakve veze sa inteligencijom, iako ne mogu shvatiti kako. A senilnost i druge stvari?
No skrećem sa teme, dogovorio sam se sa njim da će mi napunit prsten činom za letenje i sitnim korisnim činima ukoliko preorem njivu.
Čudan čovjek... naravno bio sam gotov za 2 sata. Bila je jako velika njiva. A on je skakutao oko mene i oduševljeno pljeskao rukama, koja snaga, koja energija. Dok sam ja bio mlad... Ah. Nagurao sam mu maramu u usta i odlučio potražit nekog drugog tko će mi napunit prsten. Uistinu, ovog je već uhvatilo staračko ludilo...
Bahamuta mi uhvatit ću te guzata poluvilenjakinjo.
Hmm da, ima dobru pozadinu... sljedećih pola sata sam proveo bičevajući leđa vrbovom šibom.
nedjelja, 22.04.2007.
Daleko
Uspjela sam se nekako izvući, i pobjeću od onog luđaka.
Zapravo mislim da mi je neka živina pregrizla poveze, jer ja nemam pojma kako bih sama mogla to riješit.
Dakle, dok je on vršio malu nuždu iza najdebljeg mogućeg drveta, (skoro da je bio simpatičan, iza svakog drveta iza kojeg bi stao bi provirio sa svake strane da vidi da li ga vidim, i na kraju otišao stotinjak metara dalje, valjda je jedino tamo mogao naći mir) špaga kojom me zavezao je olabavila i ja sam bila slobodna.
I to mi je neki ratnik, nema ni pravi konopac, nego me veže špagom... još jedan dokaz da nije ucehu koji to radi, jer da jest onda bi to radio kako se radi. Misli da ne znam, kao da me nitko nije otimao do sad.
Zapravo nije, ali čula sam priče.
Skočila sam na onaj tepih, i nakon što sam mu bar deset puta rekla 'Gore' a on se nije micao s poda, shvatila sam u čemu je bio štos.
Bio je naopačke.
Pa sam mu lijepo rekla 'Dolje!' i brzinom munje se digao u zrak.
Zapela sam za nekoliko grana, jedna ptica mi je zakriještala dok je ugledala moju prestravljenu facu pored svog gnijezda, ali uspjela sam preživjeti to dizanje. Sad bar znam za u buduće da mu kažem polako dolje.
Ili da ga okrenem na pravu stranu pa kažem polako gore.
Nije bitno.
I tako, kad sam došla na otvoreno, rekla sam mu naprijed, jer tada još nisam shvatila da moram naglasiti brzinu kretanja, i prošišao je iznad Ankh Morporka kao bijesni pelikan, i dok sam se ja sjetila reći mu da se zaustavi već je bio u Omniji.
Nije ovo tako strašno mjesto, jest da su svi vjerni svakakvim bogovima, i da čim vide špicasti šešir bježe u zaklon, ali vrijeme je divno i sve je puno nekakvih zgrada. Koje nisu bile u požaru u posljednjih desetak godina, niti im fasada ne izgleda kao da živi vlastiti život.
Čak imaju i more, koje se miče.
Rijeka Ankh se nikad nije micala, ni tekla...
Ona je uvijek samo klizila.
Uglavnom, ostat ću ovdje neko vrijeme, dok me onaj tamo prestane tražiti.
srijeda, 18.04.2007.
Škola magije...
Današnji dan je bio prilično zanimljiv... nakon što mi je poluvilenjakinja pobjegla sa tepihom, zamislite, mojim tepihom. Podcjenio sam ju, čini se. Otišao sam u ilegalnu školu magije za koju sam saznao od starog prijatelja nekromanta koji ne dopušta da mu se ime izgovara. Da se zovem Sandro ne bih ni ja dopuštao. No uglavnom on mi je rekao za tu školu, te sam ju posjetio kako bi se upoznao sa osnovama spellcastinga i lakše se othrvao njenim utjecajima.
Tamo sam sreo jednu malu hobiticu, koja je uporno tvrdila da nije lopov iako su moji ključevi neprestano nestajali. Pitam se dali bi joj trebao reć da su to ključevi od šupa sa gradivnim materijalom...hmm... radije ću joj prepustit da sama sazna imao sam važnijeg posla od lovljenja malih lopovica.
Radilos e o jednoj extremno zbunjenoj i extremno opasnoj mladoj poluvilenjakinji, sa velikim pištoljem, ovaj prstom za magije. Ne da je doslovno bio velik, nego je prijetnja koju predstavlja bila velika.
Još uvijek se naježim kad se sjetim ratova iz doline sjena kad su nekromanti na nas bacali magije pod čijim se utjecajem duša odvajala od tijela. Barem duše onih koji joj se nisu uspjeli oduprijet, no efekt je bio bolan u svakom slučaju. Sa užitkom sam zaboo mač u srce jednom takvom.
No da se vratim na učilište, za žalošću moram ponovo napomenut da nisam imao svoj tepih pa da sa malom lopovicom završim po kratkom postupku tako da ju udarim po glavi već sam to učinio drugačije. Hmmm... da uhvatio sam ju za gležanj i držao kroz prozor na desetom katu. Da ima 10 katova i nije neboder već toranj, tornjevi moraju biti visoki, to im je posao. Iako donji katovi ničemu ne služe, već su skladišta otpadaka. Nikad nisam mislio da su nekromanti previše bistri, druže se sa nemrtvima, blijedoća i te stvari nije moj stil...
Ah previše ljudi zaviruje u moj dnevnik, a i uskoro mi počinje nova lekcija te ću prekinut usred zapisa, još samo želim spomenut da sam se zakleo da ću uhvatit onu poluvilenjakinju i prislit j da mi vrati tepih... Stvarno ne znam zašto je reagirala tako burno... samo sam ju pokušavao uvjerit da me odveze nekud... A stvarno ne znam kako bi mene netko mogao odbiti
ponedjeljak, 16.04.2007.
Svezana za tepih
Zapravo me zanima da li bi joj trebao skinut povez sa ustiju... trebaju li joj usta kako bi upravljala tepihom. Uistinu ne znam, pitam se. Hoće li vikat kad joj skinem povez, uistin ne znam, pitam se. Mogu reć da mi ide poezija dok se ona njiše pod tepihom. Čudan je, drhti...
No dobro nakon dva dana višenja povukao sam ju na tepih i odvezao ju, nisam ja nikakav barbar. Iako je ona uporno tvrdila da jesam. Nemam ništa barbarskog u vezanju spell usera tko zna što bi u činila da joj usta nisu bila vezana.
Nagodio sam se sa njom da može dobit tepih ukoliko me odveze na rub zemlje da ja mogu skočit dolje. Zakon, jedva čekam da zajašem kozmičkog zmaja, bit ću najkul ratnik svjetla na svijetu.
Osigurao sam mač u toku, kako ne bi ispao prilikom leta pripremio luk i svezao tetivu kako bi ga imao pri ruci ukoliko naiđemo na kakvu lovinu i prepustio se vjetru da nas nosi.
Činilo se da ipak zna kako se upravlja sa tepihom, jer sam ustao i zatvorio oči širom raširivši ruke i imao osjećaj letenja tako dugo dok nisam udario u zemlju.
Gurnula me dolje! Čuo sam ju gore kako cvili i pokušava pokrenut tepih no nije joj išlo. Tepih je očigledno zaspao, sudeći po zvukovima zaspao je prilično glasno.
Izvadio sam uže i ponovo ju uhvatio zajedno sa tepihom i svezao za drvo.
Stvarno ne znam što ću sa njom, ali štogod učinio morat ću biti brz.
nedjelja, 15.04.2007.
Na tepihu.
Ne mogu vjerovati da me zavezao za tepih!!!
Isto tako i nemogu vjerovati da pišem dnevnik dok napola visim s tepiha.
Nešto ne valja samnom.
Nije bitno.
Hoće da upravljam sagom, a ovako me zavezao.
Zar ne zna da sag mora biti u dobrom raspoloženju, a sagovi mrze kad se za njih zaveže netko.
Dobro, ne znam da li baš to mrze, ali ovaj je bio mrzovoljan, i to danima, vidi se po franđicama kako su spetljane, da je sretan bile bi lepršale.
O čemu ja to pišem??
moram smislit kako ću pobjeć...
subota, 14.04.2007.
Ponovo jedno sa tepihom...
Skočio sam na drvo i pronašao leteći tepih nakon što sam putem skoro pregazio onu poluvilenjakinju, ni sam ne znam kako je uspjela skočit preda mene. Ne znam zašto sam skočio na drvo, ali činilo mi s ekul da isprobam svoje nove čizme za skakanje. Zagarantirano ubace skok u vaš korak, doslovno. Hmm, pokazalo se korisno kroz protekle susrete sa većim skupinama oraka. Zatrčiš se prema njima velikom brzinom i skočiš u zrak tako da lijepo iz zraka možeš birat koju glavu ćeš azsjeć prije nego se snađu. Obično je najbolje sjeć najveću glavu, isti slučaj je i sa lubenicama što znači da su orci i lulbenice srodne vrste.
Iako nikada nisam pojeo ni jednog orka... hmmm čak su i zeleni izvana a crveni iznutra... iako mi se čine da su ih predugo ostavili da sazriju jer su pretamno crveni.
No skrećem s teme, kad sam pokupio tepih skočio sam s drveta i pojurio da potražim svog vozača.
Uglavnom još je uvijek tamo stajala i psovala nešto na vilenjačkom, znam da je bio vilenjački jer su čak i psovke zvučale kao pjesma. Odmah sam joj izjavio svoj plan, našto je ona rekla da mora posadit nekakve biljke koje je ubrala prošle godine.
Kakva glupost, tko još sadi biljke koje je ubrao, to jednostavno nejde tim putem. Prebacio sam ju preko ramena i odnio malo dalje do potoka i spustio ju pored tepiha koji sam razmotao i sjeo na njega.
zatim sam i nju posjeo na tepih... pokušala je pobjeći, srećom bio sam spreman na to pa sam pripremio laso koji sam spremno nabacio oko njenog struka i povukao ju natrag...
Ovo će biti duga noć...
Budale u magičnoj šumi...
Trebali bi nekako zagraditi ulaz u magičnu šumu jer, ako realno gledaš, ne samo da je opasna za one koji ne znaju što je sve unutra, nego je i opasna za one koji ZNAJU.
Nakon što sam spasila onog blentavog čovjeka od osvetničke magije, cijelo vrijeme si nekako razmišljam o tome je li on to stvarno samo zbog magije napravio.
Mislim, tako se nekako ponašao i prije...
Uglavnom, jutros sam otišla malo prošetat šumom, morala sam posaditi neke retrospektivne biljke koje sam ubrala prošle godine. Bilo bi stvarno nezgodno da to ne napravim...
Nekako, kad uđeš u magičnu šumu, očekuješ da ljudi unutra znaju kakve iluzije mogu stvoriti sve te biljke tamo, a ne da netko trči kao luđak i ...
No dobro, stajala sam i gledala ga kako oživljava neku malu.
Mislim, stvarno lijepo od njega, ali mogao ju je onda nekud i odvest.
I tako ja stojim i razmišljam koju je to magiju upotrijebio, i kako to da je on uopće čarobnjak, jer da je čarobnjak morao bi biti na Neviđenom Sveučilištu, a nisam ga nikad tamo vidjela.
Sasvim je poznato da ne postoji nijedna druga škola čarobnjaštva nego ova.
Čarobnjaci ne vole konkurenciju pa si ju ni ne rade.
A i da je išao na Neviđeno, morao je znati za vodena ogledala.
Koja budala ne zna za to?
Voda u magičnoj šumi ima svoj um i misli da jednostavno nije dovoljno samo ležati na podu i čekat da nešto padne u nju ili da neki vjetar puhne. Ne, magične lokve posebno vole ustati i praviti ogledala od sebe.
Pa je tako i ova jedna lokva napravila ogledalo, i mogu se kladit da je onaj lik vidio nešto tko zna što u tom ogledalu, jer se odjednom okrenuo i počeo trčati u drugom smjeru.
I naravno, zaletio se u mene jer sam bila par metara iza njega.
I kud će drugo oklopljen čovjek, nego na moju nogu??
OPET!!
petak, 13.04.2007.
Novi post
Dakle hmm ne znam što sam točno radio proteklih dana.. jedino u šta sam siguran je da sam umlatio neke čarobnajke sagom, jer mi se činilo dobrom idejom... Nakon toga sve je bilo kao san...
U krčmi mi se učinilo da sam konačno pronašao onu poluvilenjakinju koaj mi je samo promrmljala nekoliko riječi kako sam neotesan i odvratan i odlutala je nekud. Samo se okrenula i odlutala dok sam ja pokušavao odgonetnut njene riječi. Tok misli mi je prekinuo krčmar koji me pipkao po ramenu i stavljao mi tepih preko njega i zamolio me da napustim krčmu. Mislim što je ovim ljudima danas.
Neš to ovdje nije u redu... no dakle kad dođosmo do toga... gledao sam neke klince u šumi kakos e naganjaju i pričaju kako ih mračni gospodar lovi... Zaluđena djeca... svi znaju da je mračni gospodar na drugom kraju svijeta. No odlučio sam ih promatrat da ih zaštitim ako se ozlijede ili zalete u drvo ili nešto sličnog... a to se definitivno moglo desiti kako su jurcali među drvećem. Smjestio sam se u krošnju i čekao. Zamisli klinac je mislio da je kralj ten... svi znaju da ako je tko kralj zamišljene zemlje onda sam to ja.. zjevnuo sam... promatrao sam ih nekoliko dana uistinu fascinantno, ta današnaj mladež.. jedan dan su pričali sa drvom i mislili da je trol... zanimljivo... njima uistinu nikada nije dosadno...
No da preskočim svoj voajerizam...hej nije onako kako zvuči djeca nisu radila ništa perverzno, zapravo takvu luđačku nevinost već dugo nisam vidio... hmm dobro možda jesam.. no da ejdan dan je curica došla sama i pala u potok gdje se utopila.. naravno da nisam odmah intervenirao jer sam morao skinut oklop... vjerujte mi ne želite pokušat plivat u oklopu. Nije zdravo za čelik... a nije mi se niti previše žurilo, činila se prilično živahno u vodi, no kad sam ju izvukao nakon 5 kilometara trčanja nizvodno nije davala znakove života. Prokleo sam i izvadio staklenu š tangu išaranu bjelim uzorkom iznutra, sa žaljenjem sam ju pogledao i uzdahnuo prije nego sam ju položio na čelo curice i promrmljao nekoliko riječi, na što se štanga pretvorila u prah ali je curica bila živa.. hmmm da, pravi sam ljubitelj umjetnosti. Nakon što se probudila sjetio sam se da sam zaboravio tepih na drvetu , prokleo sam i ostavio plavušu zbunjenu pored potoka. Vjerojatno će bit dezorjentirana par dana, nadam se da neće umrijet od gladi. Ne bi to bilo dobro... pogotovo nakon što sam potrošio svoje umjetničko dijelo na nju...mhm... trčeći antrag učinilo se da vidim sjenovitu prikazu kako se probija kroz drveće... Tamni gospodar.. ok ja niasm klinci , pogledao sam bolje i vidio onu poluvilenajkinju kako gleda prema meni i blinka očima, fakat ne znam što je htjela no ona mala sovica joj je bila an ramenu. Potrčao sam brže, ako požurim stignem uzet sag i vratit se po nju. Bolje joj je da bude tamo i blinka okicama kada se vratim... Ili će, tako mi Bahamuta, požaliti...
četvrtak, 12.04.2007.
Moj posao.
Što se sve od mene očekuje samo zato što nosim špicast šešir...
Nevjerojatno.
Pisala sam već o onom luđaku s tepihom.
Trebala sam znati da to nije neka slučajnost.
Godinama se po gradu krade i ubija i povremeno se čak laže, ali nikada to nije bilo izvan nekih moralnih granica, i izvan ograničenja Cehova. I svima je jasno, bilo da su samo gosti ili šta već, da ako nisu u cehu ubojica ne smiju ubijati, ako nisu u cehu nasilnika, ne smiju biti nasilni.
To je to.
Danas sam prolazila pored krčme kad je iz nje istrčao neki klinac, kojem je bila odrezana ruka.
Strašan prizor... moram priznat da nisam nikad u životu vidjela grozniji prizor, a živim u gradu kojem je srednje ime kriminal.
Znala sam da se nešto čudno događa, nitko od lokalnih nasilnika ne bi to napravio.
I naravno, unutra je bio onaj tip za kojeg sam mislila da je 'tamni čovjek'.
Ma tamna guzica.
Htjela sam ga odmah zamlatit i izgovorit krajnji urok na njega, ali onda sam vidjela onaj tepih pored njega.
Pogledala sam njega, bio je veseo i razmahan.
Pa ponovo u tepih.
Da sam mogla ikako vidjeti svoje misli, izgledale bi kao hrpica punoglavaca kako žure do centra koji je zadužen za ispravne zaključke.
Taj tepih.
Vidjela sam ga negdje već.
I onda sam se sjetila, to je bio tepih čarobnjaka Heritisuluniusa, profesora osvetničke magije na sveučilištu.
To je moralo biti to.
Došla sam do njega i izgovorila anti-magične riječi.
Mogla sam OSJETITI magiju kako izlazi iz saga, toliko je snažna bila.
Lagano me streslo dok je zadnja kap osvete izlazila iz njega, a zatim mi se u glavi odvrtio film svih događaja uzrokovanih magijom kako se poništavaju.
(udarac čarobnjaka u glavu, udaranje nekoliko čarobnjaka tepihom, odsijecanje šake djetetu, i na kraju onesvješćivanje starca u krčmi, opet tepihom)
Mogu reći da taj tip nije samo sjedio, stvarno je dosta loših stvari uspio napraviti s tim sagom otkako ga je ukrao.
Kad sam to napravila, on je ostao malo ošamućen.
A sag je sada bio sasvim običan leteći sag, tako da nije bilo nikakve opasnosti da ponovo utječe na njega.
Damn, again...
Koliko puta moram biti posječen prije nego shvatim da ne smijem razmišlajt o pogreškama usred borbe... to je najgora pogreška koju ratnik može učinit. A možda me ometao i tepih, no tko će ga sad znat. Koristan je, ponekad dok treba nekog mekanog umlatit. Na ime to je sve za što ga mogu koristit dok ne nađem nekog tko je sposoban da ga pokrene.
Ona mala govoreća sovica koja tvrdi da pripada NJOJ nije bila od baš nikakve pomoći... ah da preskočio sam bitku... pobijedio sam, kao i uvijek uglavnom. Srećom moj bog ne zagovara skromnost, čim glasniji sam, to bolje ;) No da no ipak nije prošla dobro kako je mogla... nosim nekoliko posjekotina za koje sam sam kriv... no da kad smo kod skromnosti...
Nakon bitke umoran sam otišao u obližnju krčmu gdje me neki klinac pokušao opljačkat, na ravno s obzirom an moju plemenitost samo sam mu odsjekao šaku kako je zakon i pustio ga da ide bez da sam pozvao murjake. Kako sam divan, no da uglavnom nakon toga me više nitko nije pokušao opljačkat vjerojatno su shvatili da plemenite ljude nije u redu pljačkat.
Kad sam se smjestio i naručio svoj uobičajenu čašu vode, ali en b ilo kakve već sa svetog izvora u šumi. Često se pitam zašto ima okus po ulju kad ju pijem u krčmi ali sam zaključio da je to zbog zla koje je tako gusto u krčmaam da kao talog sjedne u vodu. No dobro ztamo sam upoznao divnog čovjeka sa kojim sam odigrao partiju Kamenja, zanimljive strateške igre... Naravno pobjedio sam i u tome... Kad je viknuo ubio sam te, posegnuo sam za tepihom i udario ga po glavi... da.. čini se da sam ipak ja njega ubio! Ha! Tko ovdje bolje igra...
Počet ću se vezat za ovaj tepih kao za svoje primarno oružje, bolje da uskoro pronađem NJU ili neću bit voljan držat tepih pod guzom kad bi mi svakog trena mogao zatrebat...
Ubit ću tu sovu, uporno tvrdi da sam zao, nemoralan i da ne mogu trčat okolo i ubijat ljude... Ja ne vidim zašto ne ako su zli... moj radar mi to jasno pokazuje...
srijeda, 11.04.2007.
Lutanje i krv
Dakle, neki dan ga nisam našla, još ima 4 dana da se pojavi, i onda službeno prestajem vjerovati da uopće postoji tamni čovjek, ili išta slično.
Kako da se 'čuvam mračnog čovjeka' ili kakvog god, ako ga nema nigdje. Baš glupo.
Ali zato su mi neki kreteni ostavili prokletu mrlju posred najdraže suknje.
Za to bi trebala bit kazna.
Usred tržnice su se potukli jer jer jedan drugome rekao da smrdi kao brokula.
Ovaj se uvrijedio i počeo vikati da mu on nema pravo prigovarat, kad on IZGLEDA kao brokula.
Pa mu je prvi odgovorio da on bar ima kosu da tako izgleda, i da je on vjerojatno uzor kokošima koji daju svojim jajima prije nego se izlegu.
Na to se ovaj ćelavi malo zamislio, ali nije uspio shvatit što je ovaj mislio, pa je zaključio da je to nešto odvratno i počeo se tući s njime. A usred tržnice je tolika gužva da se nisam imala gdje pomaknut.
I tako je ovaj ćelavi zapeo čupavom prstenom za uho i čupavom je počela ić krv, (i prsnula na mene u tom trenu) i onda se ćelavi odjednom zabrinuo, i počeo mu se ispričavati.
Čak je izvadio i rupčić i plosku s alkoholom da mu dezinficira ranu. Zanimiljivo kako su današnji pijanci pažljivi.
Valjda su morali naučit, inače bi njihova rasa izumrla.
No dobro. Tako sam dobila mrlju.
Opet sam srela onog istog kolegu, i opet me htio odvest na pivo.
Nije mi se pilo, pa sam rekla da još uvijek tražim tamnog čovjeka.
Rekao je da bolje da to ne govorim nikome s Neviđenog Učilišta jer će me izbacit.
I tako... Onaj lik s tepihom još je par puta prohujao gradom.
Mislim da je jako vezan za njega...
Čula sam da postoje ljudi koji se tako vežu za stvari...
Baš simpatično.
nedjelja, 08.04.2007.
Lutanja mladog čovjeka...
... i tako šečem ja... i tražim mladu čarobnicu... glupo mi ju je zvat čarobnakinjom ili vješticom... čarobnica sexy zvuči... hmmm izbacio sam nečiste misli iz uma, one misli koje su nastale onog dana sa kuglom... Ako ne budem usredotočen nikad neću nać čarobnicu... udario sam se rukom u lice, neki čovjek sa smiješnom šiljatom kapom na glavi me upitao dali mi je dobro pa sam udario i njega...
Promrmljao sam nekoliko riječi isprika sebi u bradu i nastavio sa potragom... ovi čarobnjaci en mogu razumijet hitnost moje potrage pa su me zaskočili u uličici brbljajući toliko brzo da ih nisam mogao razumijeti... Mislim mogli bi barem ne upadat jedan drugome u riječ. Užas, mišljenje o spelluserima mi je svakim trenom sve niže.. Zamahnuo sam tepihom i umlatio sve do jednog, koji mi je lijepo mirno onda rekao da nije u redu što sam udario njihovog prijatelja okrenuo se i otišao...
Aha, dakle to su htjeli... nastavio sam potragu pažljivo stupajušći da prejako en nagazim na kojeg čarobnjaka, ipak su bili samo solidarni prema kolegi.
.. no da završim... dan je završio tako da sam ostao ležat pod starim hrastom sa tepihom smotanim pod glavom dok je sova brbljala na glavi o važnosti mog pothvata...
Kao da će zemlja propast ako ja ne zajašem kozmičkog zmaja, pih... ne može jednostavno ić huuuu huuu kao sve normalne sove...
subota, 07.04.2007.
bogovi nemaju pojma.
Cijeli dan hodam po gradu, i osjećam se skroz glupo...
Ne znam ni što tražim.
Ni zašto.
Srela sam kolegu s neviđenog učilišta, i pozvao me na pivo u Puknuti bubanj, ali sam mu rekla da ne mogu jer imam posla. Naravno da me pitao kakvog posla, čarobnjaci moraju sve znat. A kvragu i ja sam jedna d njih...
I šta, rekla sam mu da tražim tamnog čovjeka.
"Tko je to?" pitao je. Rekla sam da ne znam. On se namrštio i rekao da previše listam knjige o duhovima iz kutije, i da se odmorim malo. Još jednom je pitao dal hoću pivo, jer ako sad već viđam duhove, onda možda poslije par piva neću. Ali držala sam se svog plana, nać ću ga pa makar mi trebalo tjedan dana.
Nakon tjedan dana odustajem.
I da, nekoliko puta sam već vidjela nekog tipa sa tepihom prebačenim preko ramena.
Stvarno ne znam tko hoda po ulici s tepihom, i nisam ni saznala jer mu uvijek glava nekako završi iz tepiha, tako da ne vidim lice. Sigurno je neki čudak. Uostalom, možda je to onaj isti koji mi je zgazio nogu, i ovaj je imao oklop na sebi.
Bolesnici, što sve ne hoda ovim gradom.
Samo bogovi znaju čemu oni služe.
A i oni su vjerojatno zbunjeni.
Pobježe mi, ponovo
Miroljubljivo sjedim i brusim mač, damn, prokletvstvo otkuda mi ta riječ... miroljubljivo... kako netko može miroljubljivo nešto raditi...
Da počnem ispočetka, sjedim i brusim mač... nemojte pitati zašto, to mačovlasnici jednostavno rade... kako bi došli u doticaj sa svojim unutarnjim mačem ili tako nešto... No da gdje sam stao... I sova mi sleti na rame, istina mogla je biti malo nježnija, ni kožni haljetak nije zaustavio nejne pandže da se zabiju u moja ramena... "Imaš dobra ramena... Lijepo me drže rekla je.." Uistinu mislim da ću ju jednog dana ubiti... od onog dana u grmlju počela me progonit i sili me da se vratim gospodarici... Pa da me ponovo smoči... ne vjerujem ja gluposti o bogovima u kugli... spell useri su jednostavno nepouzdana sorta...
nikad ne znaš kad će jedan od njih počet svjetlucat poput žarulje... uistinu, nema im spasa.. beznadni su..
No što me dovelo do tog zaključka.. ne nema veze sa onom poluvilenjakinjom, barem ne potpuno... ona samo smoči čovjeka... i uništi oklop rđom, ali to nije sad bitno...
Trebao sam prijevoz na kraj svijeta.. moji razlozi... Ne, nisam se želio baciti s ruba... stvarno mi nije bila namjera... hmm no dobro priznajem, želio sam se bacit... i zajahat kozmičkog zmaja, ne znam zašto ali mi je kul zvučalo...
No dobro stvar je da mag kojem sam platio da me poveze nikako nije dolazio a kad je konačno došao pitao em dali imam zlata kod sebe, našto me počeo gađat disko svjetlima... Naravno da mi se nije svidjelo pa sam ga mroao bacit u bunar... mene je ohladila voda možda če i njega... sudeći po vriskovima čini se da je voda bila topla...
No uglavnom smotao sam nejgov leteći tepih i prebacio ga preko ramena te pošao tražit drugu osobu koja se zna služit time, neku koja me neče gađat disco svjetlima...
Samo je jedna osoba kojoj mogu vjerovat sa time... obukao sam kožni oklop, za svaki slučaj ako me ponovo smoči...
petak, 06.04.2007.
Nema ni crnog ni tamnog.
Ljudi.
Čovjeci...
Tko će s njima više? Prvo mi prijete s jednim, pa se dugi pojavi, a onda odjednom nema ni jednog ni drugog.
Što da ja sad tu radim?
Onaj je pobjegao taman kad sam ga ja proglasila dobrim. Sad mi se više ne čini tako dobar. Mislim da je ipak on tamni čovjek. Uostalom, tko drugi se tako ponaša i još nosi tamno? Nitko.
No dakle, otišao je, a ja sam ostala mokra. Bogovi su ovaj put smočili i svoju kuglu, tako da su bjesnili i skakali po podu. (po podu kugle, naravno)
Napokon sam se osušila i otišla kući, vračara se vratila taman kad je ovaj otišao, tako da mi nije vjerovala ni riječi. Kaže da tamni čovjek ne ljubi, nego ubija. Pa šta ja mogu kad sam mu se svidjela.
I sad se dvoumim, da li da sjednem kod kuće i učim za prijelaz na viši stupanj čarobnjaštva, ili da idem tražiti tog tipa za kojeg mislim da je tamni čovjek...
Mislim, puno bi mi korisnije bilo učiti, ali s druge strane ionako neću ništa zapamtiti ako učim par mjeseci prije. A onda opet, ako ne uspijem naučiti na vrijeme ubit ću se u pojam jer nisam počela prije.
Pitala sam svoju mravlju kutiju za odgovor a mravi su mi napisali 'jedemo, mira.'
Ne znam kad su mi zadnji put ti mravi nešto rekli.
Svaki put ili jedu, ili vrše obred okrunjivanja matice, ili je vjenčanje u tijeku...
Mislim, teško je izbjeći vjenčanje kad ih je toliko.
A onaj trgovac je rekao da su mravi najpametnije životinje i da znaju odgovore na sva pitanja.
Pa, ako ih i znaju onda ih jako dobro skrivaju.
Bili bi dobri špijuni.
Mislim da sam se prehladila od onog smrzavanja kod vračare.
Nije to dobro...
I onaj prokleti tamni čovjek..
Ma prošetat ću malo, ionako SAD baš neću učiti...
