|
Na veliki nagovor svoje sestre, u ruke mi je dospjela knjiga već vjerojatno svima poznata: Twilight, oliti, Sumrak.
Knjiga za kojom su poludjeli mladi širom svijeta, koja se brže od svinjske gripe proširila kontinentima i pokosila čitalačku publiku mahom ženskoga roda. Po forumima djevojčice uzdišu što za Edwardom, što za cijelom mističnom pričom, maštajući o prelijepom bljedolikom vampiru koji je vegetarijanac u svojoj vrsti - papa samo životinjsku krv, plemenita srca (ako vampiri uopć imaju srca), te brižan, osjećajan, premda je do sredine romana uglavnom ljutit, živčan i nabrušen, ali ima on za to jako dobar razlog.
...
I tako sam pročitala spomenutu knjigu.
I nisam se oduševila.
Prvo, nisam ljubitelj romana pisanih u prvom licu. Trebaš biti spisateljski maher kako bi osmislio zanimljivu i napetu radnju ispričanu očima glavnog junaka. Mene je pomalo iritiralo što ova knjiga više podsjeća na dnevnik jedne adolescentice zaljubljene u prenaglašeno - nevjerojatno lijepog, a i osjećajnog i zaštitnički nastrojenog, plemenitog vampira. On je često namršten, bijesan, strijelja je očima, ili bježi od nje... a sve to zbog nepodnošljive privlačnosti prema Belli koju ne zna bi li pojeo ili vodio doma (ipak ju je odveo doma, ali ne da bi poslužila kao desert:))
Poglavlja knjige uglavnom počinju sa: Danas sam bila u školi..., Danas nakon škole..., Jučer smo posjetili poznatu plažu... itd, etc...
Drugo, pomalo mi je blesavo što čovjek od stotinjak godina (smješten u tijelu sedamnaestogodišnjaka) voli klinku od sedamnaest godina.
U filmu to nije važno, gledaš dvoje mladih glumaca kako se strijeljaju pogledima i uspostavljaju konverzaciju koja ne teče ni malo glatko, uglavnom zbog efekta napetosti i tajnovitosti Edwardova identiteta.
Ali u knjizi to smeta. Smeta me i pomalo cool look cijele priče, sve je nekako u kiši, nekako tehno.
Radnja knjige sva je u grču, a i na filmu sirota Bella ako se tri puta nasmijala, onako, kutevima usana, puno sam rekla. Edward je također sav cool, tek tu i tamo pokaže kakav takav osmijeh.
Nema topline, nema opuštenosti, nema ležernosti, nema kolorita. Oprosti sister, ali nema.
No sretna sam što je knjiga postala bestseler. Sretna sam što su mladi pokazali da im je ljubav ispred sexa, da svi oni (s pirsinzima i bez njih) čeznu za romantikom. Da nije istina kako moraš ispuniti knjigu vulagrnim sadržajem da bi se prodavala.
Ovo djelo je dokaz. Bez skidačine i onog drugog, Twilight se prodaje u milijunskoj nakladi diljem svijeta.
Uh, nadam se da me neće kamenovati obožavateljice lika i djela Stephenie Meyer, jer bez obzira na kritiku, knjiga je ljepša i zanimljivija od većine djela namijenjenih mladoj populaciji, a kada smo već na tim policama, ne mogu izdržati a da ne priznam kako mi je Harry Potter puno bolje napisan, ako ne sadržajno, onda svakako stilski.
A nakon izlaska iz vampirskog svijeta, svratila sam malo u Australiju.
I to zahvaljujući knjizi
 .
E, to je knjiga o kojoj bi se dalo pisati. Toplo je preporučam svima koji se ne osjećaju doma u ovom materijalističko - konzumenističkom svijetu, koji bi se malo intelektualno i duhovno osvježili, naučili nešto staro/novo, nešto što svi negdje u dubini duše poznajemo, ali nemamo vremena razmisliti o tome.
Riječ je o putovanju jedne američke doktorice kroz australsku pustinju u društvu aboridžinskog plemena koji se odrekao svega materijalnog, koji jede ono što ulovi i kada ulovi, čija se imovina svodi na nekoliko ponjavica (za nuždu), koji su po zapadnjačkom pojmu vrijednosti na dnu dna - siromašni, neuki, neprofitabilni.
To što su jedno sa prirodom oko sebe, to što su jedno između sebe, što razgovaraju telepatski, što imaju lijeka za svaku boljku koja ih snađe, što poštuju Stvoritelja i sve stvoreno... hm, to i nisu vrednote zbog kojih bi završili na naslovnici tiskanih i inih medija.
Njihov način razmišljanja, njihov odnos prema sebi i ljudima oko sebe me oduševio. Oni nemaju vođu, već su svi vođe, kao što su svi prvi, zadnji, u sredini. Svatko razvija vlastite sposobnosti prema osobnim sklonostima i intuiciji, što poštuje cijela zajednica. U toj maloj sredini svatko ima svoje mjesto, ne ono na koje je gurnut, već ono koje sam izbere. A svaki napredak u vlastitom ostvarenju popraćen je slavljem cijelog plemena.
Njihov život je igra. Slavlje sveg života.
Na internetu sam primijetila da se knjiga povezuje sa new age-om, ne znam bi li se autorica složila sa tim, no u svakom slučaju, ovu lijepu i poučnu priču preporučam svakome tko se želi udaljiti (mislima) od svakodnevice, sresti se sa drugačijim načinom razmišljanja,sa drugačijom civilizacijom, možda nešto naučiti, ili se zabaviti u društvu plemena koje izumire (svojevoljno).
Tihi zov Australije odlično će poslužiti kao pročiščivač (sorry ako sam koje č krivo napisala) nakon instant literature koju manje više svi silom prilika konzumiramo.
A što vi čitate? Podijelite iskustvo, recite riječ, dvije, preporučite koju.
Do nekog novog posta, puse vam šaljem i dobre knjige želim  
|
