Moj izgubljeni svijet

Od rute 66 do rute 09, dug je bio i krivudav put, ali glava je na ramenu, a cesta pod nogama, stoga, idemo dalje

Nisam vam čestitala Uskrs (sorry dragi moji), nisam vas obišla, nisam čitala komentare, nisam komentirala, nije me bilo na poslu (ye, ye, ye), niti na mailu.

Na blaženih osam dana vratila sam se doma, među svoje, u kvart gdje sam odrasla, na ulice koje poznajem, vidjeti draga lica, izljubiti sisterice (i buraza, bez daljnjeg), uživati u maminom tetošenju, ispozdravljati se sa bivšim susjedima.


I naravno, naći se sa dragim frendicama, bivšim kolegicama, na cugama i pizzama (a bilo je i ćevapa!), osjetiti prštanje pozitivne energije, okupati se u toplini emocija, radosti ponovnih susreta.




Kada sam se vratila, rekli su mi da blistam, da izgledam bolje, da zračim.
A kako i ne bi, kada su mi baterije pune, a srce ispunjeno.

Što god bilo, imam svoj Zagreb, svoje drage i mile, mjesto kamo se mogu vratiti i uvijek početi iz početka.

Ljubim vas

Danas je prvi travanj. Jeste li nasjeli na kakvu šalu? Netko vas je dobro izvozao? Ili ste uspjeli podvaliti cijelom društvu?
Ovo je priča jednog kolege, po meni, prvotravanjska šala numero uno.
Daklem, priča čovjek:

Dođem kući s posla (oko 15 i 30), nisam se ni skinuo, a zvoni telefon. Susjed javlja, umrla baka također iz susjedstva (90 joj je godina, bolesna, vijest je bila očekivana). Bio bi red doći na sprovod, koji će se, usput, održati danas u četiri sata. Ja zahvaljujem, lijepo je imati brižne susjede koji misle za vas, spuštam slušalicu, požurujem ženu neka se spremi, jer treba obaviti dužnost. Ona negoduje, ručak će se ohladiti, a oboje gladni, no red je red.
Malo kasnimo, ali ipak stižemo na groblje. U kapelici posljednji oproštaj, mi stojimo vani, da ne smetamo. Srećemo nekolicinu susjeda, uključujući onoga što nas je nazvao. Čudim se pomalo što nas je tako malo poznatih, no radni je dan, ljudi nisu obaviješteni, opravdanja se nižu sama od sebe. Iz kapelice čujemo jecaje, a malo kasnije, povorka izlazi van.
Ponizno se sklanjamo u stranu.
Izlazi lijes, uplakana rodbina, tražim pogledom poznata lica, ali ne vidim niti jednoga. Zirkam u suprugu, u čudu se navirujem naprijed, čitam ime s križa i tek tada uviđam da sam došao na sprovod sasvim nepoznatoj osobi. Okrećem se prema susjedu koji samo što ne prasne od smijeha.
Mi se uzvrpoljili, pogledavaju nas iz povorke, pa se brže bolje ubacimo, kad smo već tu. Potpuno zbunjeni koračamo za ostalima uz taktove limene glazbe. Lijes se spušta, sažaljivo slušamo tužne krikove, posljednje govore nad otvorenim grobom. Na poslijetku izmolimo očenaše sa rodbinom, te se na prstima odvajamo od grupe i hitamo domu svom.

«Aprililililili» grokće susjed kroz smijeh preko telefona.
«Ha, ha» sarkastično uzvraćam.
Iako mi tada nije bilo do smijeha, moram priznati da originalniji prvotravanjski dan nisam doživio.

Usprkos recesiji i mračnim proročanstvima, usprkos ljudskim glupostima i tvrdoglavoj zimi, proljeće stiže i svaki dan je bliže i bliže, tra la la la la:))
U subotu ćemo brati ljubičice, u nedjelju se umivati u cvijeću, a za Uskršnji vikend, via Metropola!

Ljubim vas proljećem, suncem se osmjehujući