Moj izgubljeni svijet

Tek što sam se malo okrenula, pogledala svijet oko sebe, igrala se poslovne žene, obišla neke kućice, poobavljala svakodnevne posliće, opet me zaskočio.
Vlastiti rođkas. Šmrc. Četrdeset i drugi. Šmrc.
Jučer.
Pala je torta i kolači i malo društvance. Dječje. Ionako idemo prema dječjem, pa se bolje pripremiti.
Pala je i odluka.
Nakon 45. brojat ću godine unazad.
Kao nekada. Prije nove ere.
Što nam je uopće trebalo brojati godine prema naprijed?
Iako ne razmem, kako su određivali dob djetetu pri rođenju? Počinjali bi od 100-te? 150-e (da se ne urekne)?
Ili je to bilo konfuzno vrijeme u kojem su kalendarske godine išle unazad, a životna dob unaprijed?
Ono, rođen sam 750., sada je 700., a meni je tek pedeset. Jer biblijski su ljudi veselo navršavali i 150.

Ma koga briga za godine. Moje srce je mlado, veselo poskakuje i pjevuši pjesmu proljeću, sanjari o lijepim stvarima i jako voli ružičaste očale.
Za kraj ostavljam pjesmu sa odgledane Zvijezde pjevaju simboličnog naziva
Život je lijep

Kako li je samo lijepo otpjevana!!!!!


Sorry, iz meni nepoznatih razloga, ova pjesma može se pogledati samo na You tube, ali zato uživajte u božanstvenom Sole mio



Svima mašem i puse šaljem

Zašto se medo budi iz sna? Kako zna da je vrijeme? Osjeti li drhtaj majčice Zemlje što ponovo rađa u šarenilu boja? Njuši li slatkaste mirise ljubičica, ciklama i ostalih proljetnih navjestitelja.
U vrijeme kada pišem ovaj post, zemlja se već razbudila, a i životinjice – spavalice zajedno s njom. Odjednom, svijet je postao ljepši, mirisan u zanosnim nijansama rascvalih voćki, dok iz vrtova mame zumbuli, jorgovani, đurđice… mmmm.
Nakon crno/bijele zime, u modu se vratilo šareno. Zeleno, sa dodacima žutog, rozog, narančastog, ljubičastog, te ponekog bijelog dodatka, priroda se smije, zabavlja, mami, zavodljivo i proljetno razuzdano.
Oni koji imaju sreću živjeti podalje od gradske dreke, mogu uživati u harmoničnom cvrkutu ptica. Od jutra do mraka, Vivaldijevski ori pjesma proljeću.
S obzirom na velik broj pridošlica (uglavnom biljne vrste), ne čudi ovo obilno zalijevanje, jer žedni su mladi izdanci, a načula sam da gizdavi proljetni cvjetovi uživaju u prekomjernom tuširanju.
Nakon čega uvijek grane sunce, toplije svaki dan, zadovoljno blista, jer je sve upravo onako kako treba biti.
Priroda nam pokazuje da treba odbaciti stare kapute, mrgudne osjećaje, nerješive brige, te se okrenuti životu, smijehom upotpuniti proljetnu čaroliju i prisjetiti se da smo maleni ispod zvijezda, ali važni cvjetovima oko nas, jer tek svi zajedno činimo jednu savršenu cjelinu.
Možda poput ove?



No, ne smijem zaboraviti na moje urbano društvo kojima je proljeće sinonim za:



Koji god tip bili, užvajte u onome što vas najviše veseli.
A ja sam poslušala spookien savjet i pročitala roman Ruperta Morgana "Neka bude svjetlo" i oduševila se.
Duhovito, inteligentno, duhovito, zabavno, duhovito...
Dobra sprdancija na račun Amera, kapitalizma, ljudske gluposti...
Za one koji su čitali, naročito me nasmijala priča sa bikerskim restoranom... mislim, tipično američki...
Doduše, čovjek mora progutati određenu dozu prostačenja i vulgarnosti, ali sve u svemu, odlično proljetno štivo uz koje ćete se opustiti, zabaviti, nasmijati.
I obratite pažnju na posvetu na početku knjige:))
Pusa svima
Doma sam, pa ću vas malo obići.
Pa pa

Blogeri dragi, imala sam najbolju volju objaviti post o proljeću, ali pričekat će on, jer ovo pišem iz Zagreba, sa burazovog compa.
Ponovo sam na testiranju za posao, morat ću odraditi i testiranje iz engleskog (ahhhh) i testić iz informatike, jer jako je važno mjesto za koje se natječem.

Mašem vam svima i želim lijepe proljetne dane, pa kad kiša zapljušti, nek' zablista sunce u vama.

Pusa