Moj izgubljeni svijet

Tek što sam se malo okrenula, pogledala svijet oko sebe, igrala se poslovne žene, obišla neke kućice, poobavljala svakodnevne posliće, opet me zaskočio.
Vlastiti rođkas. Šmrc. Četrdeset i drugi. Šmrc.
Jučer.
Pala je torta i kolači i malo društvance. Dječje. Ionako idemo prema dječjem, pa se bolje pripremiti.
Pala je i odluka.
Nakon 45. brojat ću godine unazad.
Kao nekada. Prije nove ere.
Što nam je uopće trebalo brojati godine prema naprijed?
Iako ne razmem, kako su određivali dob djetetu pri rođenju? Počinjali bi od 100-te? 150-e (da se ne urekne)?
Ili je to bilo konfuzno vrijeme u kojem su kalendarske godine išle unazad, a životna dob unaprijed?
Ono, rođen sam 750., sada je 700., a meni je tek pedeset. Jer biblijski su ljudi veselo navršavali i 150.

Ma koga briga za godine. Moje srce je mlado, veselo poskakuje i pjevuši pjesmu proljeću, sanjari o lijepim stvarima i jako voli ružičaste očale.
Za kraj ostavljam pjesmu sa odgledane Zvijezde pjevaju simboličnog naziva
Život je lijep

Kako li je samo lijepo otpjevana!!!!!


Sorry, iz meni nepoznatih razloga, ova pjesma može se pogledati samo na You tube, ali zato uživajte u božanstvenom Sole mio



Svima mašem i puse šaljem