|
Desilo se to u jednoj maloj zemljici pomaknutih vrijednosti, umornoj od smrti, umornoj od života, umornoj od pretvorbi, prijetvornosti, patvorenosti… jednom riječju, radilo se o jako umornoj zemlji. U stvari, ne toliko umornoj zemlji, koliko umornim stanovnicima dotične.
Proslavljene neprestanim uvođenjem raznoraznih promjena, obično onih od lošijih na gore. Stanovnici ovog malog komadića zelenoga tepiha svojski su se trudili dostići isprazne ideale dalekog kontinenta poznatog po bespoštednom materijalizmu, hard core kapitalizmu, idiotizmu, te još pokojem izmu. Usprkos inaćenju šačice sanjara, većina je ipak poklekla pred šuštavim novčanicama, zamažiimoči titulama, a na veliku žalost, u pozadini novoga poretka, još uvijek se lelujala siva zona nekada proslavljenog radničkog staleža. U ova napredna vremena više nitko nije želio biti nosilac niti počasne titule radnika, a samo su se najhrabriji mirili sa činjenicom da ih prati epitet radničke snage. Novo doba donijelo nam je i nove titule. Svi smo se pogospodili, pograđanili, tako da je biti seljak postalo sramno, potpuno arhaično, totalno out.
Stari kažu: Željezo se kuje dok je vruće. Ova drevna izreka nije izgubila niti malo od svoje vjerodostojnosti. Zbog toga se danas svi guraju svugdje, samo da se dočepaju kakvog takvog položaja, da pod svaku cijenu izbjegnu neprihvatljivu etiketu, baš kao u dječjoj igri gdje se tobože bezbrižno obilazi oko praznih stolica kojih je uvijek manje nego igrača, pa kada glazba stane, a vi djeco, hop, navali narode, a tko zadnji, magarac, seljak, šljaker, u svakom slučaju, nema plaće do daljnjega.
Nije čudo što su ljudi u grčevitom lovu na statusne simbole previdjeli «događajčić» koji će polako prerastati u tihu epidemiju, ali pomalo plaši činjenica da kada su se događaji oteli kontroli, nitko nije pokazao osobito zanimanje, ili strah, premda se pokazalo da nitko nije posve siguran i da se nesreće više ne događaju samo drugima, te da nema pravila, niti pouzdanih obrazaca prema kojima ćemo odrediti eventualan stupanj rizičnosti.
Zona sumraka neprimjetno se spuštala nad Zemlju Poljuljanih Načela, a jedno mlado biće te je večeri odlučilo napustiti ovaj svijet. Nitko nije znao kako ni zašto. Odlična učenica, vedra duha, uvijek spremna za šalu, iz nepoznatih je razloga okončala život prije nego ga je i počela živjeti punim plućima.
Javnost je jednoglasno ispustila težak uzdah žaljenja, tuge, nevjerice, ali već sljedećeg dana dogodilo se toliko toga… život ide dalje, a njoj ionako više nema pomoći.
Poglavlje zatvoreno.
No je li?
Nedugo nakon toga, još je jedno mlado biće skončalo život naprasno. Zatim još jedno, pa još jedno.
U poplavi političkih previranja, zvjezdanih tračeva, naročito nezanimljivih saga obitelji koja nikada ni nije bila obitelj, ali zdušno je punila novinske prostore, sve se manje mjesta nalazilo za klince koji su pronašli novi izlaz iz situacije.
Nitko nije trepnuo okom, a brojka se penjala, polako, ali uporno. Osam, devet, deset…
Kada su prijateljice poletjele sa rapske katedrale, javnost je bila zgranuta puna dva dana. Tj, toliko vremena punile su naslovnice. Za razliku od neprežaljenog pjevača u usponu, državljana druge države, čija je preuranjena smrt popunjavala medijske prostore mjesecima.
Istražitelji su se držali poput bakica kojima su povađeni posljednji zubi. Pa šute. I mudruju. I pokrivaju usta. U interesu istrage. Koja se vuče… negdje po stolovima… u nastavcima… u beskraju mogućnosti… istraga… u interesu… naravno… šutnja. Ona, zlatna.
Mudra i premudra.
A neki dan još je jedan dječak iz neobjašnjivih razloga posegnuo za konačnim 'rješenjem'.
Zlatno dijete. Sve pet. Odrastao u stabilnoj obitelji, bez klasičnih problema u učenju ili ljubavi, običan trinaestogodišnji klinac, pod odmorom je zaključio da se ne isplati više živjeti, otišao na tavan i – objesio se.
Što je povod, ljudi moji? Nova tableta na narko tržištu? Misteriozna knjiga, ili manipulacija umovima? Dosada? Nerazumijevanje okoline? Hajde, pomozite mi. Naročito vi mladi.
Da se kojom srećom radi o romanu u nastanku, uplele bi se ovdje i sile zla i sile dobra, misteriozno nešto, te bi vam na kraju dala (ne)logično objašnjenje stravičnih događaja, a već u mom duhu, iznjedrila bih i nekakav barem donekle happy end.
Ali na žalost, ovo nije roman, već hrvatska zbilja.
Kao grom me pogodila izjava reportera da je ovo jedanaesto samoubojstvo maloljetnika u posljednjih šest mjeseci.
Mislim, HALOOOO????
I tko se još time pozabavio?
Da smo narod sumnjivih etičkih kvaliteta dokazuje i činjenica što se na nesretnu aferu Ivanišević potrošila hrpa papira, te je cijela vijest dobila i svoju TV premijeru, u kojoj su se nadj…hm… o tome jesu li naši novinari u rangu svakog poštenog svjetskog paparazzija, ili je Goran vuk dobro prepariran u janjećem krznu. Fuj.
Organi, kao što sam već rekla, šute, jer šutnja je mudrost, dok šutiš, nećeš reći ništa glupo, a i poražavajuće je priznati javnosti da nemaju pojma što se to događa u glavama adolescenata koji k tome NISU problematični, niti po ičemu spadaju u rizičnu grupu, a lišavaju se života kao da ih još sedam čeka iza ćoška.
Političarima ne pada na pamet spustiti pogled na zbivanja običnoga puka, pa i oni, već poslovično – šute.
Nesretni psihijatar koji se našao na nišanu mikrofona u trenutku kada su novinari poletjeli objelodaniti tragičnu vijest posljednjeg samoubojstva, tupo zuri u kameru objašnjavajući da bi uzrok nemilog događaja mogao biti bilo što, jer su mladi u osjetljivoj dobi, bla, bla, bla.
Učitelji/profesori tužno sliježu ramenima nimalo potaknuti da makar samoinicijativno krenu u boj na pošast. Ta oni su samo prosvjetari. Neka se problemom pozabave stručnjaci.
Koji spavaju.
Koji rade psihološki profil zvijeri što je skršio našeg/vašeg/njihovog zlatnog dečka Da Silvu.
Ili pokušavaju predvidjeti sljedeće poteze potpuno sumanutih susjeda koji na svako neću se više igrati s vama odgovaraju sjekirom i bombom.
Ali najviše me čudi duhovna ekipa Lijepe Naše.
Čime oni razbijaju svoje glavice? Koji su njima problemi na pameti da zavjerom šutnje popraćaju najezdu alarmantnih događanja, u koja bi se svakako trebali uplesti, jer im vjera tako nalaže.
Da se razumijemo, ja sam jedna od onih koja se usprkos slabostima i manama uporno trudi živjeti svoju katoličku vjeru.
I zbog toga sam ljuta.
Exelencijo kaptolaska, halooo, drrrrrr, brrrrrrr, grrrrr, probudite se!!!!!!!!!
Tražili ste vjeronauk u školama, imate ga. E, pa sada iskoristite to što imate i posvetite barem jedan sat svojim malim učenicima, njihovim problemima, objasnite im ljepotu života, opišite im mogućnosti koje stoje pred svakim pojedincem, recite glasno i jasno da samoubojstvo ne rješava ništa, već lišava svijet jednog veličanstva života, a zauvijek gura u beznađe upravo one koje najviše volimo. Učinite to organizirano, da vas čuju sva djeca.
Razrednici, haloooo, ako je imalo ljubavi u vašim srcima za mališane ispred vas, popričajte s njima, jedan SRZ na ovu temu, malo razumijevanja i ljubavi, mislim da bi moglo preventivno djelovati.
O roditeljima neću, jer sumnjam da još ima onih koji nisu obavili 'razgovorčić'.
Moj sin je negdje u četvrtom razredu (OŠ!!!!) izjavio da mu je tako dosadno da bi se najradije ubio. Ostala sam skamenjena. Te smo večeri dugo pričali, a i sada mu dosađujem, uporno ga uvjeravajući da je njegov život dragocjen, a on gunđa, ali vidim da mu je drago, premda okreće očima i uvjerava me da slobodno možemo prijeći na neku drugu temu.
Nikada im čovjek ne može pružiti previše ljubavi. I kada mislimo da je dovoljno, mogu oni primiti još.
Ovaj post kuha u mojoj glavi danima na dobrih 38, 39, možda i 40 stupnjeva, nemam pojma više, sada se temperatura malo upristojila, stoga poletjeh k vama.
Iskreno se nadam da će ga netko pročitati, a možda zatim i reagirati. Prije nego se desi nova tragedija.
Kišem, kašljem, šmrcam i svima mašem, nadajuć se da ste izmakli ovogodišnjoj, ma ne Dori, gripi, naravno.
Kih, kih
p.s. Unaprijed se ispričavam svim javnim djelatnicima koji su dali sve od sebe kako bi djecu uvjerili u besmisao samoubojstva. Ali i dalje mislim da pojedinačne intervencije nisu dovoljne.
Temperatura raste.
Šmrc, šmrc.
Update
Odlikašica, sportašica, predsjednica razreda, uzorno dijete, sinoć je okončalo život na tavanu, s omčom oko vrata.
Do kada će institucije šutjeti? Do kada će žmiriti? Koliko još djece mora umrijeti da netko nešto pokrene?
Zašto nemamo SOS telefon za djecu umornu od života?????
|