Marketing
Home sweet home
Nakon zagrebačke avanture, sve se pomalo vraća u normalu.
Užitak je biti ponovo u krugu obitelji. Sudjelovati u svakodnevnim radostima i sitnim nevoljama svojih najdražih.
Usput pretražujem oglase i pišem zamolbe. I moram priznati da sam naletjela na dva uistinu privlačna radna mjesta. Neću ništa dalje pisati (da ne ureknem, pljuc, pljuc), ali ako mi se posreći, odmah ćete biti obaviješteni.
Svakako moram spomenuti našu Mentinu koja mi je napravila CV, iliti životopis na engleskom, za firme kojima je anglosaksonski bitan kod zapošljavanja.
Uz to sam se posvetila i romanu br 2. Čvrsto sam odlučila završiti ga do kraja, urediti, ispeglati, namirisati i poslati izdavačima na čitanje. Tko zna... možda se kome i svidi.
U Zagrebu sam imala dosta vremena za čitanje, naročito vozikajući se vlakom na posao i nazad. 
- ovo NISAM ja.
Lokalni vlakovi su zakon. Em si brzo u centru Grada, em sjediš kao gospon, em se možeš posvetiti čitanju, preslušavanju MP3-a, ili jutarnjim susretima sa frendicama koje godinama nisam vidjela.
Tako sam pročitala dosta zanimljivog (i manje zanimljivog) štiva.
Nekako mi se Dean Koontz zalijepio za prste, pa sam smazala Čudnog Tomasa i usput završila na Jedinom preživjelom.
Ne bih sada posebno komentirala pročitana djela.
Obje knjige su ugodno, lako štivo, nezahtjevne, prava razbibriga za jutarnje buđenje moždanih stanica. Također djeluju opuštajuće nakon napornog radnog dana. Uglavnom su to akcijski romani/trileri, sa nezaobilaznim elementima fantastike, koju volim susresti u svim književnim djelima. A uz to, čovjek je odličan narator, nudi predivne opise, poneku duhovitu dosjetku, radnja teče glatko, nesputano do samoga kraja.
Odd Thomas završava na pomalo neuobičajen (odd) način, nudi rasplet u raspletu, nije loše.
Jedinog preživjelog (iliti Sole survivor) počela sam čitati u vrijeme kada sam sa poslom bila na kraju. Desilo se da mi je preostao vikend prije nego vratim knjigu u knjižnicu, a morala sam se spakirati za povratak i pozavršavati još neke posliće. No čvrsto sam odlučila pročitati knjigu do kraja.
I tako sam sjedila zavaljena u dvosjedu, tišina oko mene, svi spavaju, a ja gutam stranicu po stranicu.
Usput okrećem Novu TV, vrti se film u kasne sate, dajem si rok za čitanje do završetka filma. Tada ću poći na spavanje.
Slučajno dižem glavu nakon nekakve reklame, a u gornjem kutu ekraja sitnim slovima piše Jedini preživjeli. Trljam oči, gledam ponovo, radnja filma se nastavlja, muškarac istražuje nesreću u kojoj su poginule njegova žena i kćer. Obilazi mjesto nesreće sa ženom koja je vodila istragu prije godinu dana.
Upravo onom ženom s kojom se treba naći u romanu koji čitam.
Smijem se u nevjerici. Koje li slučajnosti! Knjiga što mi u rukama počiva, upravo se vrti na TV ekranu. Bez imalo grižnje savjesti odlučujem se na shortcut, dakle, još večeras ću znati zbog čega su se oni nesretni ljudi poubijali. I da li je Nina - kćer glavnog junaka - živa, te ako je, gdje se skriva. A saznat ću i kakvu tajnu krije fotografija zbog koje su svi bili u transu.
Očiju prikovanih za ekran, odsjedila sam do u neke sitne sate, a pošto film nikada nije kao knjiga, sutradan sam popunila rupe pročitavši ono što je režiser izostavio.
I danas mi je smiješan cijeli taj splet događaja.
Nadam se da se i vama dogodi kakva zabavna podudarnost, iskra radosti u sumornim vremenima, nešto što se najčešće prepričava u vrijeme kad oluje prođu.
Nije svako zlo za zlo, tako ni to što sam kod kuće nije uopće zlo. Jedino ćemo morati smisliti neki pametniji plan, te drugi put svi zajedno(pod ruku) krenuti u novu pustolovinu.
A vama, dragi moji, želim lijep vikend, kao i dane nakon njega. Uživajte dok god možete, jer u ovom našem svijetu ništa nije trajno. Ni radosti, niti tuge.
Pusa svima. 
Post je objavljen 02.02.2008. u 13:45 sati.