|
Nova je godina otvorila šarenu vreću radosti, tuga, osmjeha, planova, velikih nadanja i sitnih radosti.
U šarolikom izboru, otvaraju se zamotuljci ispisujući stranice svakoga dana nekih novih početaka. Ili svršetaka.
Kao na tramvajskim stanicama, ljudi brzaju prema izlazu, ostavljajući mjesto novim putnicima, izmjenjuju se likovi, sudbine, patnje i nadanja.
Neki se guraju, laktom oslobađajući mjesto za udobnu vožnju.
Drugi strpljivo ulaze, putuju možda stanicu, dvije, bez žurbe se stapaju s masom, glave ispunjene nedokučivim ciljevima.
Stojimo jedni pored drugih, zaokupljeni vlastitim sudbina, noseći na usnama poljubac dragoj osobi, ili breme jada koje nemamo s kim podijeliti.
Uz škripu kočnica, tramvaj staje, guranje na izlazu, guranje na ulazu, tiha apatija i pruga što nas vodi sigurno prema odredištu.
Da bi drugi sjeli, netko treba ustati. Životni ciklus se neumitno ponavlja, bez osobitih upliva putnika, a konačna destinacija unaprijed je određena.
Moja svekrva ušla je u Novu predavši dušu Svevišnjem.
Moj posao iz snova, s plaćom koja je daleko od željene, primakao se kraju. Dakako, postoje nade, obećanja, ali dan D opasno se približio.
Kućica iz snova skrivena je negdje, putokazi nisu postavljeni, tapkamo u magli nesigurno upirući pogled u sivilo, možda je upravo tamo…
Nakon kićenih blagdana, obitelj se rascjepkala. Natovareni velikim očekivanjima i gorkim sumnjama, s puno ljubavi gajimo jedinu prijateljicu - Nadu.
Stojim na vjetrometini i pitam se: kojom prugom krenuti, u koji tramvaj uskočiti, u kojem pravcu zakoračiti.
Bože dragi, pokaži mi put.
**********************************************************************************************
Zvučao je post napisan prije nekoliko dana u Wordu.
Danas već, ne, nije se promijenila situacija.
Osjećam težinu rastanka od predivnih ljudi.
Do prije tri mjeseca nismo se niti poznavali.
Danas im oči pune suza.
I svatko od njih kopa, zivka, traži, poduzima nešto ne bi li nekako ostala s njima.
Srce mi pjeva zahvalu što smo se susreli u trenutku postojanja.
Obogatili su mi život, pokazali koliko dobrote postoji na ovome svijetu, vratili osmijeh na lice.
Ništa nije izgubljeno kada u tako kratko vrijeme stranci postanu dobri prijatelji.
Ništa nije izgubljeno kada se žalostan rastanak pretvara u radostan povratak najdražima.
Ništa nije izgubljeno, jer postoji nada, a ona je nesalomljiva.
|
