|
Jeeee, uspjela sam vlastitim snagama iskrojiti ovu podlo(g)žicu, nadam se da će vam se svidjeti.
Leptir je bio stvarno predivan, ali one pahulje, sve tamno, zimsko, a ljeto je već došetalo na velika vrata, stoga odlučih skinuti zimski ugođaj i udahnuti miris mora, osluhnuti lahor što se poigrava egzotičnim cvjetovima opojnih mirisa, te se barem virtualno sljubiti sa morskim plavetnilom.
Čak sam i naziv bloga promijenila.
Moj izgubljeni svijet (moćne li asocijacije!) nekako bolje 'leži' od Nečega za laku noć.
Uh, sada kad sam se izopravdavala, trebala bih nešto suvislo i napisati.
Malo zatulumariti.
Književno.
Od početka.
Do Srži.
Recimo, Ljepotica i zvijer. Najdraža mi bajka. I crtić sam gledala u kinu Zagreb. A zatim na videu. Bravo Dizni.
Bajke su bile moj književni početak. Andersenove, Grimmove, te one, iz davnina. I danas rado posežem za njima, kao, pričam ih klincima, a u stvari guštam.
U svijet avanture odveli su me pustolovni romani tipa Otok s blagom, Jules Verne, voljela sam čitati i Matu Lovraka. Jako. I Tonu Seliškara. I ostale pisce. Pa sam tako u neutaživoj žeđi za dobrom knjigom i novim autorom, pročitala sve naslove u školskoj knjižnici. Doslovno.
Krajem osnovnjaka u ruke mi je došla Gimnazijalka – uvod u pubertet, a definitivno sam se zaljubila u Svemirsku nevjestu.
Od malih nogu, SF fan.
U srednjoj sam gutala ono što su drugi pokušavali izbjeći pod svaku cijenu. Lektiru. S guštom. Njami.
Dostojevski. Ljermontov. Zola. Hugo. Šekspir. Tolstoj (Ana Karenjina)… Kasnije su mi vidike definitivno proširili bezvremeni Ionesco, Camus, Kafkin Proces, te neponovljiv Preobražaj… fantastično. Zatim Orvelova Životinjska farma, mračnjački Stendal….
Bila je to fešta od lektire.
Ali da ne mislite da sam samo ozbiljnu literaturu gutala, neeeeee.
Pročitala sam sve od Harolda Robinsa (koje štivo za djevojče stasalo u soc. komunizmu), sve od Aghate Cristi, naša legendarna Marija Jurić Zagorka oduševljavala me arhaičnim dogodovštinama svojih hrabrih junak(a)inja, Francois Sagan bila je tada in, posebno sam uživala s E. A. Poeom, a u moru knjiga i knjižica, moram priznati da sam kapitulirala pred Bachovim Galebom i Malim princem (ne da mi se tražiti točan naziv autora, uostalom, svi znadete o kojem je djelu riječ).
Po izlasku iz školskih klupa, broj pročitanih knjiga malo je opao, ali više sam počela cijeniti kvalitetu pojedinih djela.
Već nakon prvog čitanja, zaljubila sam se u Markezovih Sto godina samoće. Best of the best.
Neko sam vrijeme gutala sve od Castanede, pokušavajući njegova čarobnjačka umijeća primijeniti u svom malom svijetu realnog življenja.
Za relaksaciju uvijek dobro dođe S King, mali Potter (izvrsno napisano), do suza sam se smijala Kishonovim pripovjetkama i njegovoj najboljoj ženici na svijetu, ne smijem zaboraviti ni Može i bez kavijara… mozak mi polako zapinje… nemrem se sjetiti dalje… (mali savjet mladim posjetiteljima, ako volite čitati, svakako vodite evidenciju, barem naziv, autor i dojam o pročitanom djelu).
Iako sam zadnjih desetak godina pročitala stvarno fantastična djela, na posebno bi mjesto stavila Bibliju. Tko kaže da je to dosadna knjiga, sigurno je nije pročitao.
Za kraj ovog podužeg bloga u kojem sam se malo pravila važna (kao, načitana cura), završila bih sa pjesnicima.
Da, da, prošla sam razdoblja Nerude, Lorce…, ali najviše mi u srcu odzvanjaju stihovi Hrvatskih autora. Ne znam da li smo mi najbolji pjesnici na svijetu (sudeći po blogu, brojni svakako jesmo), ali najdublji trag u meni ostavili su Dobriša Cesarić i Enes Kišević.
Njihovi me stihovi bacaju u trans.
Tu su, naravno, i A. B. Šimić, Josip Pupačić, Tin, Matoš… te K. Simonov, Jesenjin… (korozija polako papa ostale nazive).
Malo ću navratiti do Metropole (smijulji se nekakav poslić), te vam ostavljam pjesmu, onak, da imate što čitati ako vam ovo gore nije bilo dovoljno .
Ne, ozbiljno, pjesma je stvarno predivna. Uživajte 
JUTARNJA MOLITVA
Blagoslivljam Te
što si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoć usniše sa mnom,
jutros već nije dano
Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor očiju mojih,
meni je najveći dar
koji se pružiti može.
Ono što vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika da samo u meni ostane.
Sve što si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
kao što se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.
Naviko si me na noći.
Navikao na dane.
Navikao na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu;
za zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit će ko i prije
Ni sjena se na me naviknula nije.
Blagoslivljam Te
sto si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Život si moj do vrha
radošću ispunio.
Dužnost sam roditelja
među oči stavio
i nosit ću je dok Ti mene nosiš.
Pod krilima ću svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred tobom osvjetlaju
i onda kad me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca sunca
Aureola dva oko moga srca.
Sve što je sebe u Tebi našlo
zanijemilo je pred Tobom
drveće nema rijeci:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema rijeci:
u cvijetu ti se smiješi,
I usta moja,
te rane otvorene ,
već polako
svjetlost Tvoja zarasta.
Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvši sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao što voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraća očima svojim.
Enes Kišević
|
