Moj izgubljeni svijet

Jeeee, uspjela sam vlastitim snagama iskrojiti ovu podlo(g)žicu, nadam se da će vam se svidjeti.
Leptir je bio stvarno predivan, ali one pahulje, sve tamno, zimsko, a ljeto je već došetalo na velika vrata, stoga odlučih skinuti zimski ugođaj i udahnuti miris mora, osluhnuti lahor što se poigrava egzotičnim cvjetovima opojnih mirisa, te se barem virtualno sljubiti sa morskim plavetnilom.
Čak sam i naziv bloga promijenila.
Moj izgubljeni svijet (moćne li asocijacije!) nekako bolje 'leži' od Nečega za laku noć.

Uh, sada kad sam se izopravdavala, trebala bih nešto suvislo i napisati.
Malo zatulumariti.
Književno.
Od početka.
Do Srži.

Recimo, Ljepotica i zvijer. Najdraža mi bajka. I crtić sam gledala u kinu Zagreb. A zatim na videu. Bravo Dizni.
Bajke su bile moj književni početak. Andersenove, Grimmove, te one, iz davnina. I danas rado posežem za njima, kao, pričam ih klincima, a u stvari guštam.

U svijet avanture odveli su me pustolovni romani tipa Otok s blagom, Jules Verne, voljela sam čitati i Matu Lovraka. Jako. I Tonu Seliškara. I ostale pisce. Pa sam tako u neutaživoj žeđi za dobrom knjigom i novim autorom, pročitala sve naslove u školskoj knjižnici. Doslovno.
Krajem osnovnjaka u ruke mi je došla Gimnazijalka – uvod u pubertet, a definitivno sam se zaljubila u Svemirsku nevjestu.
Od malih nogu, SF fan.

U srednjoj sam gutala ono što su drugi pokušavali izbjeći pod svaku cijenu. Lektiru. S guštom. Njami.
Dostojevski. Ljermontov. Zola. Hugo. Šekspir. Tolstoj (Ana Karenjina)… Kasnije su mi vidike definitivno proširili bezvremeni Ionesco, Camus, Kafkin Proces, te neponovljiv Preobražaj… fantastično. Zatim Orvelova Životinjska farma, mračnjački Stendal….
Bila je to fešta od lektire.
Ali da ne mislite da sam samo ozbiljnu literaturu gutala, neeeeee.
Pročitala sam sve od Harolda Robinsa (koje štivo za djevojče stasalo u soc. komunizmu), sve od Aghate Cristi, naša legendarna Marija Jurić Zagorka oduševljavala me arhaičnim dogodovštinama svojih hrabrih junak(a)inja, Francois Sagan bila je tada in, posebno sam uživala s E. A. Poeom, a u moru knjiga i knjižica, moram priznati da sam kapitulirala pred Bachovim Galebom i Malim princem (ne da mi se tražiti točan naziv autora, uostalom, svi znadete o kojem je djelu riječ).

Po izlasku iz školskih klupa, broj pročitanih knjiga malo je opao, ali više sam počela cijeniti kvalitetu pojedinih djela.
Već nakon prvog čitanja, zaljubila sam se u Markezovih Sto godina samoće. Best of the best.
Neko sam vrijeme gutala sve od Castanede, pokušavajući njegova čarobnjačka umijeća primijeniti u svom malom svijetu realnog življenja.
Za relaksaciju uvijek dobro dođe S King, mali Potter (izvrsno napisano), do suza sam se smijala Kishonovim pripovjetkama i njegovoj najboljoj ženici na svijetu, ne smijem zaboraviti ni Može i bez kavijara… mozak mi polako zapinje… nemrem se sjetiti dalje… (mali savjet mladim posjetiteljima, ako volite čitati, svakako vodite evidenciju, barem naziv, autor i dojam o pročitanom djelu).
Iako sam zadnjih desetak godina pročitala stvarno fantastična djela, na posebno bi mjesto stavila Bibliju. Tko kaže da je to dosadna knjiga, sigurno je nije pročitao.

Za kraj ovog podužeg bloga u kojem sam se malo pravila važna (kao, načitana cura), završila bih sa pjesnicima.
Da, da, prošla sam razdoblja Nerude, Lorce…, ali najviše mi u srcu odzvanjaju stihovi Hrvatskih autora. Ne znam da li smo mi najbolji pjesnici na svijetu (sudeći po blogu, brojni svakako jesmo), ali najdublji trag u meni ostavili su Dobriša Cesarić i Enes Kišević.
Njihovi me stihovi bacaju u trans.
Tu su, naravno, i A. B. Šimić, Josip Pupačić, Tin, Matoš… te K. Simonov, Jesenjin… (korozija polako papa ostale nazive).

Malo ću navratiti do Metropole (smijulji se nekakav poslić), te vam ostavljam pjesmu, onak, da imate što čitati ako vam ovo gore nije bilo dovoljno.
Ne, ozbiljno, pjesma je stvarno predivna. Uživajte
JUTARNJA MOLITVA

Blagoslivljam Te
što si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoć usniše sa mnom,
jutros već nije dano

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor očiju mojih,
meni je najveći dar
koji se pružiti može.
Ono što vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika da samo u meni ostane.

Sve što si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
kao što se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noći.
Navikao na dane.
Navikao na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu;
za zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit će ko i prije
Ni sjena se na me naviknula nije.

Blagoslivljam Te
sto si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Život si moj do vrha
radošću ispunio.
Dužnost sam roditelja
među oči stavio
i nosit ću je dok Ti mene nosiš.
Pod krilima ću svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred tobom osvjetlaju
i onda kad me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca sunca
Aureola dva oko moga srca.

Sve što je sebe u Tebi našlo
zanijemilo je pred Tobom
drveće nema rijeci:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema rijeci:
u cvijetu ti se smiješi,
I usta moja,
te rane otvorene ,
već polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvši sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao što voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraća očima svojim.


Enes Kišević

Jedan izniman čovjek jednom je rekao:
Kada bi dvoje ljudi svakodnevno činili nešto lijepo jedno za drugo, makar sitnicu, tada bi im svaki dan bio Nedjelja, svaki mjesec Svibanj i svaki grad Pariz.
Svibanj je uistinu poseban mjesec. Topao, a opet ne pre topao, priroda buja, sve je u cvatu, šarenilo mirisa i boja preplavljuju nam ćula.
U mjesecu svibnju rodila sam svoju prvu kćer. Jučer smo slavili rođendan. Trebalo je sve pripremiti, pogostiti, počistiti…
Malo se čovjek namuči, ali kada svi odu na kraju zadovoljni, s osmjehom na licu, a moja mala sretno tvrdi da joj je bilo super, e, to je nagrada.

Ali ni to nije sve!
Nostalgično listajući po blogoprošlosti, primijetila sam da je i moj blog ostario za godinu dana. Doduše, otvorila sam ga negdje u veljači, ali tek sam u svibnju počela štancati postove (i tako objavila svoj prvijenac, roman Sablasno putovanje - u nastavcima).
Roman sam zgotovila, a ljubav prema ljudima koje sam pronašla ovdje (i još uvijek pronalazim) je ostala.
Pozivali su me na razne forume i online igrice, ali blog mi je nekako najugodniji način komunikacije sa ostatkom svijeta. Doživljavam ga kao virtualni dom, mjestom susreta i ugodnih druženja. Long live a blog!!!!
Već sam u par navrata pisala hvalospjeve prijateljstvima sklopljenim ovim putem, pa neću ponovo daviti s tim. Većina vas je ionako to iskusila iz prve ruke.
Imati svoj mali privatni svijet (doduše, dostupan cijelom svijetu) i sretati se s ljudima s kojima dijelimo sklonosti, hobije, nešto… drži me na ovom mjestu i držat će me još dugo vremena (nadam se).

Usput, pročitala sam dvije knjige dvaju autora koji su žanrovski slični, ali stilski ipak različiti.
Radi se o Stephenu Kingu i njegovoj novijoj knjizi Cell, u prijevodu Mobitel, te o Deanu (nije Bosanac) Koontzu i njegovom romanu Iskoristi noć.
Obje knjige mogle bi se uvrstiti u kategoriju horrora.
Negdje sam pročitala da je S.Kingu uzor D. Koontz, premda, meni, ruku na srce, bolje leži način pripovijedanja gospona Kinga.
On svoje likove dovodi u vrlo intimne, tople odnose, suprotstavlja ih silama zla, ističe požrtvovnost i ljubav kao jedino oružje protiv mračne strane svijeta.
Iako ga ljudi doživljavaju kao književni šund, horror radi horrora, ja sam uvijek uživala u njegovim djelima. I uličnom žargonu, i pomalo usporenoj radnji koja kulminira na samom kraju, a najviše od svega na odličnim prikazima glavnih junaka zbog kojih sam znala i suzu pustiti.
Njegov posljednji roman Cell (Mobitel), kao da je izgubio na svojim najvećim adutima. Već na samom početku slijedi masovno krvoproliće, ljudi nalik na zombije, kaos, krkljanac…. Sve ono što se danas servira u napetim akcićima i trilerima. Na uštrb toplih međuljudskih odnosa, autor se raspisao o otkidanju ruku, šikljanju krvi, mlaćenju i ostalim već nam znanim sadržajima 'popularnih' filmova.
Ali najviše mi je žao što odličnu ideju o ubojitom signalu mobitela nije razradio do kraja. Tako da nismo u prilici saznati niti tko je, niti zašto uopće pustio signal.
I sam kraj. Ja bih ga promijenila. Rado bi opisala kako, no ne želim pokvariti ugođaj malobrojnim ljubiteljima ovoga žanra (barem među mojim posjetiteljima).
No unatoč ovim zamjerkama, preporučujem knjigu svima koji vole akciju i hororac.

Za razliku od Stephena Kinga, Dean Koontz piše mistično/avanturističke/horror priče sa više melodike, bogatog izričaja, rečenica sve jedna ljepša od druge.
Mračana strana ovoga svijeta obogaćena je predivnim stilskim izražavanjem. Postoje good i bad guys, crno i bijelo, dobro i zlo.
I u njegovom romanu (jedini koji sam pročitala) Iskoristi noć glavni je akter boležljiv, ali razmjerno hrabar tip koji je spreman spasiti čovječanstvo, a tu su i vjerni prijatelji odlučni žrtvovati vlastiti život za prijatelja i svijet.
I što tu nedostaje?
Možda zbog toga što je roman pisan u prvom licu (miliji su mi oni u trećem), nekako se kroz priču proteže (za moj ukus malo previše) ja pametan, ja dobar, ja osjećajan ja, ja, ja….
Nisu mi ni dijalozi legli. Trebalo je ispasti fora, ali nedostaje prisnost, povezanost, ljubav koja postoji u samom opisu međuljudskih odnosa, ali se ne da iščitati iz sadržaja, ili između redaka.
Uživala sam čitajući knjigu, ali nisam osobito strepila nad životima glavnih junaka, niti sam glasno navijala (kako znam čitajući Kinga) za njihovu pobjedu.
Sve je sretno završilo, u knjizi se spominje jedan neobičan vremeplov (mljac vremeplovi), sve u svemu, preporučljivo za čitati.
(Bože dragi, da mene netko tako secira…..)

I to bi bilo to za ovaj put.
Uživajte u lijepom vremenu, u šetnjama s najmilijima, ili kavicama ispod šarenih tendi. Proljeće nam se darovalo u svoj svojoj puni, u savršenoj ljepoti, darujmo se i mi proljeću.

I za kraj, pjesma prikladna ovom vremenu, a mene je osvojila na prvo slušanje.
Toliko mi je dobra, ma predobra, da je želim podijeliti s vama, a vi onda sa svojim najdražima….
Usput, naša draga blogerica Mentina mogla bi malo pojasniti o čemu pjevaju ovi milozvučni mladići.

Rođkas je prošao, zahvaljujem svima na čestitkama !
Zadnjih me dana uhvatila nekakva hunjavica, nos začepljen, sinusi bole, zubi bole, uho boli... kosti... (jadam se kao Jeremija).
Nisam baš dobro, pa mi je najdraži položaj onaj u horizontali, čak ni na blog baš ne zalazim. Sve čekam da prođe.
Ali da vas ne bi gnjavila boleštinom koja me je snašla, ostavljam vam zgodni (anti)horoskop za koji ni sama nisam sigurna gdje sam ga skopala. Nadam se da će vam se svidjeti, da se nitko neće naći uvrijeđen, jer sve je to samo zeka peka.
Virtualnu vam pusu ostavljam (da se ne zarazite)

ANTIHOROSKOP

Ovan - bahati gadovi, uvijek moraju biti šefovi i glavni u svemu. Uzrok je, vjerojatno, mali penis ili minijaturne sise. Tamo gdje ne ide umom, stvari rješavaju šakom.

Bik - samozadovoljne šutljive seronje, dosadni ko klub filatelista. Postoje dvije podvrste tog znaka: Bik koji sjedi i Bik koji leži. Prežderavanje im je omiljeni hobi.

Blizanci - glavni ogovarači i tračibabe, izdajice i prevrtljivci s dvostrukim mjerilima koja se mijenjaju svakih 10-15 minuta. Valjda je i sam Juda bio Blizanac.

Rak - posesivni luđaci, uvrijede se ako im 'dobro jutro' niste zaželjeli u pravilnoj intonaciji, mijenjaju raspoloženje kako im padne na pamet.

Lav - arogantni, vječni podcjenjivači, puni velikih planova koji na kraju koriste samo njima (kao da ih je i briga za druge). Ne vide ništa loše u tome da im se drugi uvlače, dapače! Ovi ne pate od «zatvora».

Djevica - opsesivno-kompulzivni neurotici koji se stresa oslobađaju čisteći stan, slažući robu i kineski porculan - prezahtjevne cjepidlake kojima ni previše nije dovoljno.

Vaga - narcisoidni shizofrenici, ogledalo im je najbolji prijatelj, treba im tjedan dana da se odluče hoće li naručiti Coca-Colu ili Pepsi, toliko su lijeni da je pravo čudo kako uopće ustaju iz kreveta.

Škorpion - samosažaljevajući autodestruktivci koji svoj čemer ne mogu podnijeti sami pa moraju povući još 100 ljudi za sobom. Da je sutra kraj svijeta, oni se ne bi šokirali, vjerojatno bi ga dočekali raširenih ruku sudjelujući u sado-mazo orgijama.

Strijelac - raspikuće i kockari, uživaju soliti pamet, a entuzijazam im je toliki da je i oživjeti mrtve sasvim moguće - naravno, samo ako oni to rade. Užasavaju se priznati da znaju za osjećaj tuge. Svoj prljav veš drže daleko od očiju javnosti, no druge će s guštom privezati na stup srama.

Jarac - pravi pravcati goniči robova, vjeruju u sudbinu do zadnjeg slova, riječ 'oprosti' ne postoji u njihovu rječniku. Prodali bi guzicu za društveni status, a rođenu majku za šaku eura.

Vodenjak - vulgarni i nepristojni perverznjaci, vječita zabadala u privatni život drugih. Vjerojatno vas ne iznenađuje činjenica da je, prema statistici, najviše CIA-inih špijuna upravo u znaku Vodenjaka.

Ribe - samosažljevajući dosadnjakovići, čekaju da netko dođe i utješi ih, ne mogu se ni popišati bez tuđe pomoći, i najmanju sitnicu vide kao vrhunsku senzaciju pa gnjave ljude okolo. U pauzi, kad su dobre volje, bave se tuđim problemima, pa opet padnu u depresiju - i tako ukrug.