Moj izgubljeni svijet

Jedan izniman čovjek jednom je rekao:
Kada bi dvoje ljudi svakodnevno činili nešto lijepo jedno za drugo, makar sitnicu, tada bi im svaki dan bio Nedjelja, svaki mjesec Svibanj i svaki grad Pariz.
Svibanj je uistinu poseban mjesec. Topao, a opet ne pre topao, priroda buja, sve je u cvatu, šarenilo mirisa i boja preplavljuju nam ćula.
U mjesecu svibnju rodila sam svoju prvu kćer. Jučer smo slavili rođendan. Trebalo je sve pripremiti, pogostiti, počistiti…
Malo se čovjek namuči, ali kada svi odu na kraju zadovoljni, s osmjehom na licu, a moja mala sretno tvrdi da joj je bilo super, e, to je nagrada.

Ali ni to nije sve!
Nostalgično listajući po blogoprošlosti, primijetila sam da je i moj blog ostario za godinu dana. Doduše, otvorila sam ga negdje u veljači, ali tek sam u svibnju počela štancati postove (i tako objavila svoj prvijenac, roman Sablasno putovanje - u nastavcima).
Roman sam zgotovila, a ljubav prema ljudima koje sam pronašla ovdje (i još uvijek pronalazim) je ostala.
Pozivali su me na razne forume i online igrice, ali blog mi je nekako najugodniji način komunikacije sa ostatkom svijeta. Doživljavam ga kao virtualni dom, mjestom susreta i ugodnih druženja. Long live a blog!!!!
Već sam u par navrata pisala hvalospjeve prijateljstvima sklopljenim ovim putem, pa neću ponovo daviti s tim. Većina vas je ionako to iskusila iz prve ruke.
Imati svoj mali privatni svijet (doduše, dostupan cijelom svijetu) i sretati se s ljudima s kojima dijelimo sklonosti, hobije, nešto… drži me na ovom mjestu i držat će me još dugo vremena (nadam se).

Usput, pročitala sam dvije knjige dvaju autora koji su žanrovski slični, ali stilski ipak različiti.
Radi se o Stephenu Kingu i njegovoj novijoj knjizi Cell, u prijevodu Mobitel, te o Deanu (nije Bosanac) Koontzu i njegovom romanu Iskoristi noć.
Obje knjige mogle bi se uvrstiti u kategoriju horrora.
Negdje sam pročitala da je S.Kingu uzor D. Koontz, premda, meni, ruku na srce, bolje leži način pripovijedanja gospona Kinga.
On svoje likove dovodi u vrlo intimne, tople odnose, suprotstavlja ih silama zla, ističe požrtvovnost i ljubav kao jedino oružje protiv mračne strane svijeta.
Iako ga ljudi doživljavaju kao književni šund, horror radi horrora, ja sam uvijek uživala u njegovim djelima. I uličnom žargonu, i pomalo usporenoj radnji koja kulminira na samom kraju, a najviše od svega na odličnim prikazima glavnih junaka zbog kojih sam znala i suzu pustiti.
Njegov posljednji roman Cell (Mobitel), kao da je izgubio na svojim najvećim adutima. Već na samom početku slijedi masovno krvoproliće, ljudi nalik na zombije, kaos, krkljanac…. Sve ono što se danas servira u napetim akcićima i trilerima. Na uštrb toplih međuljudskih odnosa, autor se raspisao o otkidanju ruku, šikljanju krvi, mlaćenju i ostalim već nam znanim sadržajima 'popularnih' filmova.
Ali najviše mi je žao što odličnu ideju o ubojitom signalu mobitela nije razradio do kraja. Tako da nismo u prilici saznati niti tko je, niti zašto uopće pustio signal.
I sam kraj. Ja bih ga promijenila. Rado bi opisala kako, no ne želim pokvariti ugođaj malobrojnim ljubiteljima ovoga žanra (barem među mojim posjetiteljima).
No unatoč ovim zamjerkama, preporučujem knjigu svima koji vole akciju i hororac.

Za razliku od Stephena Kinga, Dean Koontz piše mistično/avanturističke/horror priče sa više melodike, bogatog izričaja, rečenica sve jedna ljepša od druge.
Mračana strana ovoga svijeta obogaćena je predivnim stilskim izražavanjem. Postoje good i bad guys, crno i bijelo, dobro i zlo.
I u njegovom romanu (jedini koji sam pročitala) Iskoristi noć glavni je akter boležljiv, ali razmjerno hrabar tip koji je spreman spasiti čovječanstvo, a tu su i vjerni prijatelji odlučni žrtvovati vlastiti život za prijatelja i svijet.
I što tu nedostaje?
Možda zbog toga što je roman pisan u prvom licu (miliji su mi oni u trećem), nekako se kroz priču proteže (za moj ukus malo previše) ja pametan, ja dobar, ja osjećajan ja, ja, ja….
Nisu mi ni dijalozi legli. Trebalo je ispasti fora, ali nedostaje prisnost, povezanost, ljubav koja postoji u samom opisu međuljudskih odnosa, ali se ne da iščitati iz sadržaja, ili između redaka.
Uživala sam čitajući knjigu, ali nisam osobito strepila nad životima glavnih junaka, niti sam glasno navijala (kako znam čitajući Kinga) za njihovu pobjedu.
Sve je sretno završilo, u knjizi se spominje jedan neobičan vremeplov (mljac vremeplovi), sve u svemu, preporučljivo za čitati.
(Bože dragi, da mene netko tako secira…..)

I to bi bilo to za ovaj put.
Uživajte u lijepom vremenu, u šetnjama s najmilijima, ili kavicama ispod šarenih tendi. Proljeće nam se darovalo u svoj svojoj puni, u savršenoj ljepoti, darujmo se i mi proljeću.

I za kraj, pjesma prikladna ovom vremenu, a mene je osvojila na prvo slušanje.
Toliko mi je dobra, ma predobra, da je želim podijeliti s vama, a vi onda sa svojim najdražima….
Usput, naša draga blogerica Mentina mogla bi malo pojasniti o čemu pjevaju ovi milozvučni mladići.