Uhhh, završio je najdramatičniji izazov do sada. Ne samo što je Twirl zakuhao izazov na samom početku, dramatično je bilo i u komentarima. Nažalost, aktivniji ste ostavljali komentare nego što ste ostavljali glasove:
Kad se prava juha skuha – fra gavun, crna kraljica, lido, emi gablo, teobalda, v, split
Putovanje u izmaštani svijet - madeleine, marionetta
Dezintegrirajuća nadžak-baba – twirl, zlatna, toxfox
Zapisah nekad prije
Strašna sudbina – qaja, NF, kojotica, morska osa, obadzo, sačuvaj ljubav, wall, Andrea

Strašnoj sudbini i Teobaldi čestitamo na pobjedi! Zahvaljujemo svima koji su pisali priče, vjerujemo da ste se zabavljali dok ste ih pisali, što je, ponavljamo, i cilj ovih izazova. Zahvaljujemo Toxici, koja je potvrdila da joj s pravom pripada titula najbržeg prsta. Zahvaljujemo se i Kolačiću Madeleine na sjajnoj ideji da priču ilustrira fotografijom. Qaji se ispričavamo još jednom na tipfeleru :)))

Da su blogeri izvrsni autori, dokazali su i u ovom izazovu. Premda se Twirl potrudio svim snagama zakomplicirati izazov, sjajno ste reagirali na njegovo pravilo s deset nasumično odabranih riječi. Pred Dječakom sa šibicama je bio najteži izbor, o čemu je napisao i post, no odabrao je pet priča koje ulaze u finale.


Strašna sudbina

Zapisah nekad prije

Dezintegrirajuća nadžak-baba

Putovanje u izmaštani svijet

Kad se prava juha skuha


Za najbolju priču među odabranima možete glasati u komentarima ispod ponovno objavljenih priča od danas do 30. kolovoza u ponoć. Priču pobjednicu proglasit ćemo 31. kolovoza. Ako dvije ili više priča budu imale iste broj glasova, Twirl će izabrati pobjedničku priču.

Podsjećamo da autora pobjedničke priče Twirl daruje SFeraKonskom zbirkom – SMAK! u kojoj se nalazi i njegova priča.

Nasred pustopoljine stajaše žena u crnini.
Nekad bijaše kuharica na dvoru, od čijih su slastica dame same odvezivale korzete, a vitezovi žurno pobjeđivali neprijatelje, da im se ne ohladi veprovina na dvorski način.
Mnogi je kralj započinjao rat zbog nje.
Ne zato da povali (mršavu i pomalo razroku) kraljicu, kao što biste možda pomislili.
Čak niti da kralju oduzmu krunu, jer kraljevima je, na kraju krajeva, dosta i njihove krune.
Ne.
Njihova jedina žudnja bijaše kuhinja Zgubiglava IV.
A u toj kuhinji Brašnobijela - Prva kuharica.
Ali kako to već u pričama biva, dogodilo se nešto strašno i nepojmljivo. Tojest bilo bi nepojmljivo, da se nije dogodilo, ali to je već stvar Univerzuma i njegovih blesavih šala.

Dogodilo se da je zabunom, (Univerzum se zakikotao), umjesto janjeta, uzela kraljevskog psića iz štenare i napravila od njega fantastičan gulaš.
Gulaš je bio toliko fantastičan da je čak i kralj, nakon što je smazao sve s tanjura, coknuo ustima, podrignuo i uštipnuo kraljicu.
Na to je cijeli dvor uzdahnuo jer Zgubiglav IV nije često prašio njeno kraljevsko visočanstvo.
Upravo zbog nedostatka strasti u kraljevskoj postelji, Zgubiglav IV nije imao Zgubiglava V, ni VI, ni... no, shvatili ste..
Zato je jako volio štence jer je kraljica bila alergična na pseću dlaku.
I tako je kralj, za dlaku, izbjegavao svoje bračne dužnosti i ostajao bez nasljednika.
Može se reći da je zbog onog što je najviše mrzio, nabavio ono što je najviše volio, zbog čega je ostajao bez onog što je najviše želio.
Univerzum se držao za trbuh oko Orionovog pojasa i frcao zvijezde od smijeha.

No vratimo se mi našoj kraljevskoj večeri...
Kako rekosmo, kralj je upravo uštipnuo kraljicu za izvjesni kraljevski, no vrlo žgoljavi dio, kadli se sjetio štenca.
Uzeo je komad kosti iz gulaša i zamahnuo zrakom dozivajući Jastučića.
Ništa...
Cijeli dvor se sjatio u potragu.
Ista je prekinuta kada je Dvorska luda, inače najpametnija osoba u kraljevstvu, shvatio istinu.
Okupljenim dvorjanima i shrvanom veličanstvu, Luda je iznio neuobičajeno točnu, iako krvoločnu, verziju događaja. Pri opisu Brašnobijele koja guli i sjecka Jastučića, kralj je izgubio svu snagu svoga golemog duha i tijela.
Srušio se u tanjur i počeo zavijati.
Brašnobijela je stajala na sredini dvorane, zgrožena.
Da je znala da kuha štenca, stavila bi više ružmarina.
I dok je ona prevrtala recept u glavi, kralj je podigao glavu iz tanjura, jer je od zaostalog mirisa, dobivao poriv da ga još i poliže.
Zgrožen i potresen, svoj je bijes usmjerio na Brašnobijelu.
Naredio je da se progna iz dvorca i obuče crno.
Bila je to kraljevska pravda.
Bez imalo zgubinovaca, kuhala je po krčmama, a jela su joj bila ogorčena.
Postala je Nadžak-baba.

Ljuta na Univerzum, sjela je na pustopoljinu, zapalila vatru i odlučila skuhati svoje najbolje jelo.
Upravo je to što se nalazila sama u pustoši, bilo ono što je odvuklo pogled Univerzuma sa tupavog natječaja od 600 riječi.
Skupio je skute raširenih galaksija, savio se u vremenu i prostoru i nagnuo nad vrištinu. Miris bilja iz kotlića omamio ga je u trenu. U glavi su mu se počele stvarati maglice i plinovi. Zvijezde na odjeći zatreperile su u panici, a on se sunovratio u kotlić.
Začulo se ZVENK!

Bila je to Univerzalna juha, jedna od onih u kojima se osjeti svo bogatstvo svemira.
Nadžak-baba je uistinu uživala.
A onda je osjetila promjenu... dezintegrirajući se na čestice... atome.... fotone...... sve dok nije ispunila prazan prostor u kojem se nekada kikotao Univerzum.
Khm - kašljucnula je Babaverzum - da vidimo što je zadnje gledao blesavac prije mene.
Gle ti to - nasmijala se zločesto kada je ugledala Bloghaer.
Zapaprit ću ja njima!

Autor: ToxFox

Svu je ušteđevinu uložio u ovo putovanje. Nitko nije smio znati da dolazi. Novac mu nije važan. Osveta je sve što još ište od života. Pravda mora biti zadovoljena, pa makar životom platio.
Zora je bojala nebo biserom. Sirotinjske kućice se naheriše po rubu pustopoljine. Crne i bez dima, koji bi nagovještavao da netko živi u njima, bile su sličnije štenarama nego ljudskim nastambama. Hodao je oprezno, pazeći da se ni jednoj ne približi previše.
Zađe u guštik. Po žuboru vode znao je da je došao do rijeke koja će ga odvesti k cilju. Tekla je ravno tristotinjak metara, a zatim naglo zavijala oko velikog kamena i nestajala. Prve gradske kuće su sneno pozdravljale jutro, a na vrhu zelenog obronka crkva je dočekivala hodočasnike. I ona će biti među onima koji od Boga traže oprost za grijehe. Možda joj Bog i oprosti, ali on neće. Nikada.
Sjedne na tratinu u podnožju brežuljka, razmota zavežljaj i zagrize u batak. Trebat će mu snage i pribranosti. Ruka s nožem mu ne smije zadrhtati. Čist ubod. Ravno u srce. Osjeti uzbuđenje zamišljajući strah u njenim očima kad zgrožena shvati da je krenula na put s kojeg nema povratka.
Iz krčme preko puta izađe debela žena. Po posudi iz koje je kokošima bacala natrgani kruh, shvati da je kuharica. Nekoliko zaigranih odrpanaca dotrči i rastjera kokoši, a ženi doviknuše da je nadžak-baba i stara vještica. Ona ih zbunjeno pogleda i nastavi razbacivati komadiće kruha.
Djevojka sjedne na travu pored njega, zagrli ga i utisne lagani poljubac u njegov obraz. Trepne. Promjena je bila trenutna. Kuharica se pretvori u skitnicu, kokoši u golubove, a on više nije bio vitez, već običan čovjek koji pokušava napisati svoj prvi roman.

• Jesi li bio kod psihića ? – upita ga veselo.
• Jesam.
• Jesi li mu ispričao sve o čudnim stvarima koje ti se priviđaju u posljednje vrijeme ?
• Jesam.
• I ? Što je rekao ?
• Da sam dezintegrirajući tip ličnosti. Ili nešto slično – reče bezvoljno.
• Dezintegriran tip ličnosti ?
• Valjda.

Autor: Zlatna djeva

Nazvao ju je Nadžak - baba čim ju je ugledao posljednju u nizu, praktički skrivenu iza golemih letjelica Svemirske Flote. Postajao je i razlog zašto je bilo tako, jer letjelica za koju mu je zapelo oko ( novčanik isto tako ), bila je stara olupina, istrošena i toliko izrabljena da su je samo sekunde dijelile od konačne sudbine njoj sličnih letjelica - dezintegracije!
Na njenu sreću, Rob nije imao potreban novac da kupi jednu od super brzih letjelica, tako da se morao zadovoljiti posljednjom olupinom u galaksiji..
Nasmiješio se na pomisao da je Karin zamalo došla ovamo s njim. Ona bi bila zgrožena izgledom letjelice i Rob bi morao podnositi bar dobra dva sata njen bijes. Zadnji put kad je učinio nešto slično Karin je počela zavijati kao gladna životinja izgubljena u pustopoljini. Jedva ju je uspio smiriti. No usprkos tome on ju je istinski volio, i to ne stoga što je bila fantastična kuharica i što ga je praktički pokupila kao zadnjeg psa iz štenare.
Njoj je dugovao sve i nije se libio to priznati. Otkako je Galaksijom počeo bjesniti bespoštedni rat galaktičkih trgovaca, nitko više nije bio siguran. Rob je osjećao da je pravo vrijeme za promjenu.
Pokupio je svu svoju ušteđevinu i uputio se do posljednjeg trgovca letjelicama. Na njegovu žalost mogao si je priuštiti samo olupinu od letjelice. No što je više gledao u nju to je više osjećao kako je u biti to savršena letjelica za njega. Jer i on je postao olupina muškarca kakav je nekad bio. Godine provedene u Svemirskoj Floti ostavile su traga i na njemu. Nije to bio život o kakvom je maštao. Njegovi su ciljevi bili uzvišeniji, njegovi vidici neograničeni, on je bio idealist, borac za pravdu, za zajedništvo. Takva je bila i Karin.

Rob strese glavom rastjeravši sjećanja. Nema vremena za gubljenje. Karin bi se mogla ozbiljno zabrinuti kad se probudi i ustanovi da njega nema pored nje. Vrijeme je da staru olupinu povede na posljednje putovanje.
Izgled unutrašnjosti bio je točno kako je i sam izgled letjelice to pokazivao – istrošen i neudoban, no zato je motor letjelice preo poput bijesnog tigra. Stara dama nije još bila spremna kapitulirati.
Još je u njoj bilo snage – pomisli Rob – možda i dovoljno da ih odvede do samog ruba granice Svemirske Flote. A onda… Onda će biti slobodni…
Rob, Karin i Nadžak – baba…

Autor: Zaljubljen u riječi

Ona je bila kuharica. Obična kuharica u običnome gradu punom običnih ljudi nalik pustopoljini. I svaki od njih voli misliti za sebe da je poseban i drugačiji, i da ima strašnu tajnu ili bi je barem trebao "nabaviti"; i to je ono što nas, ili drži na životu, ili gura u ponor.

To je žena od kojih 40-ak godina, možda metar šezdeset, možda metar šezdeset pet. Kilažu mi je oduvijek bilo teško za procijenit, ali ajmo reći da ima nekih 60-ak kila. Svake večeri, točno u 19:20 dođem u hotelski restoran i svake večeri imam isti pogled.
Pogled na starca koji čita novine i pije svoj čaj.
Pogled na čistačicu koja drži metlu i mete pod.
Pogled na kuharicu koja stoji na vratima kuhinje i gleda u mene.
I ponekad, ali samo ponekad, imam pogled na nekog novog gosta. Nekog jadnika koji je zalutao ovamo nadajući se da će se napokon ispišat nakon tolikog puta.

Nikome, mislim ni samome direktoru nije jasno kako može održavati sve ovo, kad je priljev novca uistinu jadan.

To je žena riđe kose. Volim riđokose. Ima plave oči. Volim plave oči. Ima pune usnice premazane ružičastim ružem. Mrzim ružičasto.

Višak vremena i enormno očajavanje svoje egzistencije, natjeralo me da zapisujem sve ovo na korice najbliže knjige, najbliže bilježnice, da zapisujem na poleđinu računa, da zapisujem na svoju ruku, da zapisujem na salvetu. I onda dođem doma, u svoj stan, i tražim sve moguće papire i bilježnice i psujem sapune i kišu, jer želim to zapisati na jedno mjesto i učiniti svoj život imalo zanimljivim. Da učinim svoj život imalo vrijednim življenja, živeći u nadi da će svi ti ljudi, zapisani tu negdje, osjećati neizmjernu tugu i žalost kad umrem. Da će korice knjige proplakati, da će se zeleni flomaster sa salvete razliti, da će se brojke na računu u slova pretvoriti, da će se sredina bilježnice raspasti, da će, da će ... Sve samo zbog mene ono nemoguće će postati moguće, sve će proplakat i sve će uvenut. Jadan taj svijet oko mene, jadna ta zadnja minuta moga života i još jadnija prva minuta istoga.

A on. On je bio samo starčić sa svojim novinama i čajem. Okrugao, zdepast, sive kose i sivih brkova. Bore. Strogo stisnute usne. "Pravda. Hm, pravda, aha." - to je sve što bi rekao. Možda kaže i više, ali u onih sat vremena što sam tamo, to je sve.

Večeras je padala kiša i isprala moja zelena slova sa salvete. Nisam ih uspio sačuvat, ispala su na pod, puno prije nego što su trebala.
Izgubio sam flomaster.
Smočile su mi se jedine, čiste čarape.
Kuharica se razboljela i danas je nadžak-baba od zamjene kuhala.
Starac nije rekao ništa.
Večeras nije moja večer.
Proklete promjene koje toliko mrzim.

Stvari poprimaju oblik čovjekova osjećanja. Znate ono, tužni ste i depresivni i odmah svaka travka postane siva, i odmah svaki vjetar zavija u ritmu vašeg jecanja, i odmah mislite da je svaka kiša nebeski plač koji prati vaš. Raspada mi se bilježnica, toliko se dezintegrirajuće osjećam dok pritišćem olovku po papiru, dok prepisujem riječi s današnjeg računa, dok se prisjećam današnjeg dana.

Ponekad, gotovo svakog dana pitam se nije li bolje biti pas lutalica, nego čovjek lutalica. Pronađu te na ulici samog i nepoželjnog, gladnog i žednog. I svačiji život je lutrija, pa tako i pseći. Odvedu te tamo u štenaru, među ostale pse, među ljude ozbiljna ili zgrožena lica, i čekaš. Čekaš da te netko uzme. Čekaš vrlo skoru smrt.
Tako je teško živjeti, a živjeti mrtav.

Autor: Hazelnut

Teo se izležavao u hladu dnevnoga boravka čitajući strip i pijuckajući sok od brokule, dok je njegova majka ribala namještaj trostrukim koncentratom domestosa.
- Majko, što znači „dezintegrirajuće“?
- Kako si glup! - reče majka zgrožena. - Badava svi oni tečajevi, uzalud bačen novac, znanje ti je vrlo slabo… nego, Teo… - približi se majka, podboči ruke, ne ispuštajući krpu - moram razgovarati s tobom. Vrijeme je da se oženiš! Dosta mi je... moram biti i kuharica i sluškinja…
- Ali, majko, ne moraš svaki dan ribati namještaj, dezinficirati vješalice, polirati pločice…
Majka se nije osvrtala na to što je rekao, već nastavi:
- Dajem ti mjesec dana da si nađeš curu i oženiš se, inače letiš van iz kuće… pa ti živi u štenari ako hoćeš!
- Ali majko, koju da ženim, sve lijepe djevojke iz sela su se već poudale…
- Rekla sam ti, mjesec dana! Ako ne nađeš curu, ja ću ti naći.
Znao je Teo, kada njegova majka nešto odluči, tako mora biti. Uhvati ga panika…
Sljedećih dana razmišljao je o djevojkama, ali ni jednoj se nije usudio približiti.

Prošlo je skoro mjesec dana, kad majka jedno jutro stade pred Tea i upita:
- Onda, Teo, imaš li curu… no, znam da nemaš, pa sam ti ju ja odabrala, danas nam dolazi gošća…
- Koja? - drhtavim glasom jedva upita, ne sluteći dobro.
- Ala Stribogova.
- Aaaa… Alaaa??!!!
- Što je Teo?
- Ali majko! Pa, pa ona je duplo starija od mene… stara je kao ti!
- Badava si išao u škole! Zar te nisu učili da godine nisu važne?!… I da mi nikada više nisi rekao da sam stara, kako se usuđuješ?!
- Ali ona je ružna!
- To je samo na prvi pogled… uostalom, ljepota dolazi iznutra, da si čitao Tolstoja, znao bi to!
- Da, ali… pa ona uopće nema… ona ima tako male…
- Što?
- ma… male sise. - jedva promuca Teo.
- Barem su prirodne! Zar su bolji ovi napuhani baloni što ih današnje djevojke nose?
- Što fali balonima?! - pomisli Teo, ne mogavši više pustiti ni glasa… volio se igrati njima dok je bio mali…
- Ali majko, ja sam peder! - sada se već hvatao za slamku.
- To ti pričaj nekome drugome, vidjela sam ja one slike iz Playboya što ih skrivaš pod jastukom… uostalom, Ala je poprilično muškobanjasta! - podrugljivo će majka i okrenu se na peti, pa izađe i zalupi vratima. To je bio pouzdan znak da se ne misli predomisliti.
Teo je znao da mu je sudbina zapečaćena. Nije imao izbora, nije imao kuda.
- Ala Stribogova! - Sjetio se da je jednom bio blizu nje, kada su se sreli na pustopoljini. Odjednom se bila stvorila niotkuda, kako ga je samo prostrijelila pogledom… tako ga je bilo strah još jedino onda kada je jednom bio zalutao u šumi i počeli su zavijati vukovi…
I još će mu ona nadžak-baba biti punica! Gdje je tu pravda, što je zgriješio?!
O, bože kako će mu se svi smijati… onaj Vatrostal će ga razapeti na svome blogu!
Razmišljao je da pobjegne… ali kamo? Bojao se gladi, recesije, prosvjeda, kamena temeljaca, sunčevih baklji, promjene polova, bložjih čestica…

* * *

Teo je drhturio u krevetu, povremeno bi škicnuo Alu koja je skidala šminku…
- O bože, te dlakave noge, što ću ako me dodirne njima.?!
Ala priđe, napravi pokret koščatom rukom i vjenčanica joj u trenu sklizne…
Teo vrisne… i probudi se…

Za doručkom priđe mu majka noseći pecivo od graškovoga brašna…
- Teo, moram razgovarati s tobom, vrijeme je da se ženiš!

Autor: Teobaldin teatar

Nazvao ju je Nadžak - baba čim ju je ugledao posljednju u nizu, praktički skrivenu iza golemih letjelica Svemirske Flote. Postajao je i razlog zašto je bilo tako, jer letjelica za koju mu je zapelo oko ( novčanik isto tako ), bila je stara olupina, istrošena i toliko izrabljena da su je samo sekunde dijelile od konačne sudbine njoj sličnih letjelica - dezintegracije!
Na njenu sreću, Rob nije imao potreban novac da kupi jednu od super brzih letjelica, tako da se morao zadovoljiti posljednjom olupinom u galaksiji..
Nasmiješio se na pomisao da je Karin zamalo došla ovamo s njim. Ona bi bila zgrožena izgledom letjelice i Rob bi morao podnositi bar dobra dva sata njen bijes. Zadnji put kad je učinio nešto slično Karin je počela zavijati kao gladna životinja izgubljena u pustopoljini. Jedva ju je uspio smiriti. No usprkos tome on ju je istinski volio, i to ne stoga što je bila fantastična kuharica i što ga je praktički pokupila kao zadnjeg psa iz štenare.
Njoj je dugovao sve i nije se libio to priznati. Otkako je Galaksijom počeo bjesniti bespoštedni rat galaktičkih trgovaca, nitko više nije bio siguran. Rob je osjećao da je pravo vrijeme za promjenu.
Pokupio je svu svoju ušteđevinu i uputio se do posljednjeg trgovca letjelicama. Na njegovu žalost mogao si je priuštiti samo olupinu od letjelice. No što je više gledao u nju to je više osjećao kako je u biti to savršena letjelica za njega. Jer i on je postao olupina muškarca kakav je nekad bio. Godine provedene u Svemirskoj Floti ostavile su traga i na njemu. Nije to bio život o kakvom je maštao. Njegovi su ciljevi bili uzvišeniji, njegovi vidici neograničeni, on je bio idealist, borac za pravdu, za zajedništvo. Takva je bila i Karin.

Rob strese glavom rastjeravši sjećanja. Nema vremena za gubljenje. Karin bi se mogla ozbiljno zabrinuti kad se probudi i ustanovi da njega nema pored nje. Vrijeme je da staru olupinu povede na posljednje putovanje.
Izgled unutrašnjosti bio je točno kako je i sam izgled letjelice to pokazivao – istrošen i neudoban, no zato je motor letjelice preo poput bijesnog tigra. Stara dama nije još bila spremna kapitulirati.
Još je u njoj bilo snage – pomisli Rob – možda i dovoljno da ih odvede do samog ruba granice Svemirske Flote. A onda… Onda će biti slobodni…
Rob, Karin i Nadžak – baba…

Autor: Zaljubljen u riječi

Nepomična poput svijeće, bez glasa, sa suzom u samo jednom oku.....Na pustopoljini životne stvarnosti....stajala je žena.....
Okružena pogledima prošlosti, sadašnjosti i neizvjesne budućnosti...
Njezine misli su jurile brzinom vjetra, njezin crni šal je doticao oblake, njezin sanjivi pogled se utapao u ludi vjetar što je zavijao poput izluđene zvijeri....

U svojoj nepomičnosti se trzala, otkidala od zemlje.....Poput uragana je kovitlala mislima ne bi li dosegnula svoj ne dosanjani san, svoju tanku liniju obzora....
Žena crna poput leptira, zgrožena nad količinom tuge koja je puzala njenim mislima...Pokušavajući razmrsiti niti spletene od ljepote, zaustaviti odbjeglu suzu što se kotrlja i u slanom tragu iskri na licu umornom od traženja pravde u svijetu čudnih nota.....
Žena poput bića koje je slučajno prošetalo ovim svijetom materije,... novca,....hladnim poput štenare,....okrutnim i podložnim promjeni.....Sjetna i tanka poput niti svile iz čahure mističnog zlatnog svilca....Spustila se u naručje zemlje, pokušavajući odgonetnuti tajnu prirode i svrhu ljudske postojanosti......

Žena u vrtlogu čarobnog svjetla, u krilu majke zemlje....majke svih majki....osjećajući blaženi treptaj i nježni drhtaj zemljinog bila....
Podigla je svoje okamenjeno tijelo i zaparala zrak svom silinom, poput oštrice noža...Bolno i duboko.....

Žena, zavjetovana na ljubav, na vjernost, ali istovremeno odlučna da nitko , nikada neće začeprkati po njenim snovima, da je nitko neće skrenuti sa puta svjetlosti.....Poput rumene kuharice zaogrnute miomirisnim oblačićima uzletjela je prema novim vidicima, prema suncu.....mada zna da nikada neće stići.....
Probudila se.....ponizno zahvalaila snovima i snoviđenju.....na jutru i večernjoj tami, na plamenim šarenicama, na surovom kamenu, na obrisima novoga dana, na ledenoj tišini, na olujnoj buri, na sreći i smislu za pravednost.....
Žena na krilima vjetra, u čahuri leptira na crnom baršunu....U suzi što klizi niz lice dječaka obasjanim mjesečinom.....
Žena u dezintegrirajućem plavetnilu, drhtavom poput žive....Prostrana poput polja....Na rubovima svijetla...raskošna i prelivena svijetlošću tisuća krijesnica.....
Žena princeza i ratnica, a ne nadžak baba, žena u oblaku što para nebo....Munja i strijela....
Žena na krilima crvenog leptira....Zaljubljena i sjetna.....

Autor: Crna kraljica

Ruja-ljutica a u poznim godinama Nadžak-baba doista je s pravom nosila svoje 'titule'.
Mrka i štufa nije bila poželjno društvo a istinu reć nije ni marila za tim jer pored svojih šestero djece jedno drugome do uha niti je imala vremena.
Taman kad je dvoje muškića obrucalo njezin je Mijo 'izgubio guzicu' u 'Nemčiji' pod čudnim okolnostima.
Bio je bauštelac kao i većina njegovih jarana iz tog kraja jer drugog izvora zarade nije bilo od kad su ukinuli prugu kroz Popovo Polje. Ostade pustopoljina a iz svake kuće s kuferom u ruci krenule su kolone put druge domovine, za zaradom, za pravdom.
No život se ne zaustavlja! Djeca su postali ljudi, cure su postale majke i Ruja-ljutica je postala baka. Jednom, dvaput, triput…nakupilo se dvanaestero unučadi, mašala.

I ako u ljubavi i slozi svaki novi brak dezintegrirajuće djeluje na zajedništvo pa je Nadžak-baba ostala na starini s najmlađim sinom i penzijom pokojnog muža te i dalje bila kuharica i 'vojskovođa'. Zogatule djeci nikad nije kupovala.
Kako je bila samovoljna i škrta novac je držala pod ključem u željeznim kutijama od municije skrivenim okolo kuće. U štenari, kokošinjcu, svinjcu…svuda je to zavlačila a ključeve na špagi držala je u gaćama od vuštana jer kako je znala reći, tamo je najsigurnije.
„Ova bijela bedra niko nije dirnuo osim moga Mije neka mu je laka antina hrvatska zemlja“?

Godine su odmicale, unučad rasla, sijedine su orobile glavu a Nadžak-baba postala je vuk samotnjak samo što nije znala zavijati.
A šaputalo se, a nadalo se. 'Baba ima novaca'. 'Što nam to ne podijeli što će to njoj'? 'Vrag je odnio škrtu što više ne crkne'.
Znala je baba želje svojih potomaka pa bi samo zavukla ruku u gaće i stisnula ključe. To je bilo nešto kao talisman koji je vraćao snagu ali promjena nije bilo.

86-i (2011) roćkaš dočekala je u krevetu nemoćna, okružena potomstvom i 'vratrom'.
Mobiteli su zujali: 'dolazite baba putuje'!
Prekrižila je ruke na prsima i zadovoljno sklopila oči a skoro iz svih usta se prolomilo, 'Neeeee…a novci'?
- Novci hehe.- otvorila je oči a od namreškanog lica ae ti znaj kad podjebaje a kad ne. Pet dana su je čuvali, čas je mrtva čas nije.

- Dakle novci…
- Toooo…
- Ko će do štenare?
Dobrovoljaca kao u priči.
- Otkopajte i donesite željeznu kutiju.
Druga je bila u zidu svinjca i sad su obje stajale tu na krevetu uz babu.
Usta su se sušila od iščekivanja.
- A ključi?- Pitao je praunuk kome je ova igra išla na pišu.
- Ključi ha. U mojim gaćama da vidimo ko se usudi.
- Ja mislim da u tim kutijama nema ništa.- Reče 67-godišnjak, najstariji sin.
- Nema ha! U jednoj i drugoj su naši novci, puno naših para, puno…

Stalo je na tome 'puno' jer su mlađarci kao po dogovoru razbucali krpice. Ostadoše ključi goli kao pištolj.
Kako su potezali svak sebi započela je krvava bitka preko Nadžak-babe koja je zgrožena zanijemila. No to je bio tek početak jer su u zanosu borbe skočili na krevet koji nije izdržao.
Rasuo se i baba se našla na podu a glad i pohlepa gazili su već mrtvo tijelo.

Pucanj iz lovačke puške smirio je situaciju. Vrele glave dolazile su k sebi srameći se učinjenog ali 'nakon jebanja nema kajanja'.
Najstariji sin odloži tandžaru te podigne zgaženu mater, polegne je na drugi krevet pokrije i zaklopi joj oči.

Tek drugi dan nakon pokopa najstariji je pred svima otključao dvije kutije od municije i istresao sadržaj na stol.
U jednoj su bile 'antine kune' a u drugoj 'dojč marke'.

Autor: fra gavun

Svu je ušteđevinu uložio u ovo putovanje. Nitko nije smio znati da dolazi. Novac mu nije važan. Osveta je sve što još ište od života. Pravda mora biti zadovoljena, pa makar životom platio.
Zora je bojala nebo biserom. Sirotinjske kućice se naheriše po rubu pustopoljine. Crne i bez dima, koji bi nagovještavao da netko živi u njima, bile su sličnije štenarama nego ljudskim nastambama. Hodao je oprezno, pazeći da se ni jednoj ne približi previše.
Zađe u guštik. Po žuboru vode znao je da je došao do rijeke koja će ga odvesti k cilju. Tekla je ravno tristotinjak metara, a zatim naglo zavijala oko velikog kamena i nestajala. Prve gradske kuće su sneno pozdravljale jutro, a na vrhu zelenog obronka crkva je dočekivala hodočasnike. I ona će biti među onima koji od Boga traže oprost za grijehe. Možda joj Bog i oprosti, ali on neće. Nikada.
Sjedne na tratinu u podnožju brežuljka, razmota zavežljaj i zagrize u batak. Trebat će mu snage i pribranosti. Ruka s nožem mu ne smije zadrhtati. Čist ubod. Ravno u srce. Osjeti uzbuđenje zamišljajući strah u njenim očima kad zgrožena shvati da je krenula na put s kojeg nema povratka.
Iz krčme preko puta izađe debela žena. Po posudi iz koje je kokošima bacala natrgani kruh, shvati da je kuharica. Nekoliko zaigranih odrpanaca dotrči i rastjera kokoši, a ženi doviknuše da je nadžak-baba i stara vještica. Ona ih zbunjeno pogleda i nastavi razbacivati komadiće kruha.
Djevojka sjedne na travu pored njega, zagrli ga i utisne lagani poljubac u njegov obraz. Trepne. Promjena je bila trenutna. Kuharica se pretvori u skitnicu, kokoši u golubove, a on više nije bio vitez, već običan čovjek koji pokušava napisati svoj prvi roman.

• Jesi li bio kod psihića ? – upita ga veselo.
• Jesam.
• Jesi li mu ispričao sve o čudnim stvarima koje ti se priviđaju u posljednje vrijeme ?
• Jesam.
• I ? Što je rekao ?
• Da sam dezintegrirajući tip ličnosti. Ili nešto slično – reče bezvoljno.
• Dezintegriran tip ličnosti ?
• Valjda.

Autor: Zlatna djeva

Teo se izležavao u hladu dnevnoga boravka čitajući strip i pijuckajući sok od brokule, dok je njegova majka ribala namještaj trostrukim koncentratom domestosa.
- Majko, što znači „dezintegrirajuće“?
- Kako si glup! - reče majka zgrožena. - Badava svi oni tečajevi, uzalud bačen novac, znanje ti je vrlo slabo… nego, Teo… - približi se majka, podboči ruke, ne ispuštajući krpu - moram razgovarati s tobom. Vrijeme je da se oženiš! Dosta mi je... moram biti i kuharica i sluškinja…
- Ali, majko, ne moraš svaki dan ribati namještaj, dezinficirati vješalice, polirati pločice…
Majka se nije osvrtala na to što je rekao, već nastavi:
- Dajem ti mjesec dana da si nađeš curu i oženiš se, inače letiš van iz kuće… pa ti živi u štenari ako hoćeš!
- Ali majko, koju da ženim, sve lijepe djevojke iz sela su se već poudale…
- Rekla sam ti, mjesec dana! Ako ne nađeš curu, ja ću ti naći.
Znao je Teo, kada njegova majka nešto odluči, tako mora biti. Uhvati ga panika…
Sljedećih dana razmišljao je o djevojkama, ali ni jednoj se nije usudio približiti.

Prošlo je skoro mjesec dana, kad majka jedno jutro stade pred Tea i upita:
- Onda, Teo, imaš li curu… no, znam da nemaš, pa sam ti ju ja odabrala, danas nam dolazi gošća…
- Koja? - drhtavim glasom jedva upita, ne sluteći dobro.
- Ala Stribogova.
- Aaaa… Alaaa??!!!
- Što je Teo?
- Ali majko! Pa, pa ona je duplo starija od mene… stara je kao ti!
- Badava si išao u škole! Zar te nisu učili da godine nisu važne?!… I da mi nikada više nisi rekao da sam stara, kako se usuđuješ?!
- Ali ona je ružna!
- To je samo na prvi pogled… uostalom, ljepota dolazi iznutra, da si čitao Tolstoja, znao bi to!
- Da, ali… pa ona uopće nema… ona ima tako male…
- Što?
- ma… male sise. - jedva promuca Teo.
- Barem su prirodne! Zar su bolji ovi napuhani baloni što ih današnje djevojke nose?
- Što fali balonima?! - pomisli Teo, ne mogavši više pustiti ni glasa… volio se igrati njima dok je bio mali…
- Ali majko, ja sam peder! - sada se već hvatao za slamku.
- To ti pričaj nekome drugome, vidjela sam ja one slike iz Playboya što ih skrivaš pod jastukom… uostalom, Ala je poprilično muškobanjasta! - podrugljivo će majka i okrenu se na peti, pa izađe i zalupi vratima. To je bio pouzdan znak da se ne misli predomisliti.
Teo je znao da mu je sudbina zapečaćena. Nije imao izbora, nije imao kuda.
- Ala Stribogova! - Sjetio se da je jednom bio blizu nje, kada su se sreli na pustopoljini. Odjednom se bila stvorila niotkuda, kako ga je samo prostrijelila pogledom… tako ga je bilo strah još jedino onda kada je jednom bio zalutao u šumi i počeli su zavijati vukovi…
I još će mu ona nadžak-baba biti punica! Gdje je tu pravda, što je zgriješio?!
O, bože kako će mu se svi smijati… onaj Vatrostal će ga razapeti na svome blogu!
Razmišljao je da pobjegne… ali kamo? Bojao se gladi, recesije, prosvjeda, kamena temeljaca, sunčevih baklji, promjene polova, bložjih čestica…

* * *

Teo je drhturio u krevetu, povremeno bi škicnuo Alu koja je skidala šminku…
- O bože, te dlakave noge, što ću ako me dodirne njima.?!
Ala priđe, napravi pokret koščatom rukom i vjenčanica joj u trenu sklizne…
Teo vrisne… i probudi se…

Za doručkom priđe mu majka noseći pecivo od graškovoga brašna…
- Teo, moram razgovarati s tobom, vrijeme je da se ženiš!

Autor: Teobaldin teatar

Ljeto tuče svom snagom. Ona me drži kao na lajni, na ležaljki sebi do nogu, na terasi. Nema mi druge nego je gledati kako, čitajući požutjelu štampu, stari. Stara, stara ružna nadžak-baba, ma nadžak-babetina jedna!
Mislio sam, bit će pravde pa će brzo umrijeti! I ostaviti mi sav onaj novac, naravno. Jer ja sam ipak njen zakoniti, iako znatno mlađi od nje.
I trudio sam se, udovoljavao joj, šetao je po njenoj omiljenoj pustopoljini - ja, isti onaj ja koji naradije sjedi u centru špice grada. Fotografirao je na mahovinom obraslim stijenama koje je teškom mukom osvajala. Kao -ne mogu sama, dragi, drži me za ruku - i tako najmanje tri sata uzbrdo. Skakao za njom po osamljenim plažama, pustim otocima i svjetionicima, kilometrima teglio ručnike, fotoaparate i losione. Kad bi se drznuo otkloniti njenu zapovijed za malo kasnije, ili nedajbože odbiti, bila bi toliko zgrožena mojom nezahvalnošću da bi joj na mah presušio dozvoljeni limit na kreditnoj kartici, i to baš onoj koja je kod mene. Nema para bez velike muke, pravo kažu.
A kako je ispočetka bila mila, ljubazna i boležljivo eterična, kartona punog dijagnoza čudnih imena koje joj nisu nagovještavale dugi vijek. Činilo mi se da sam je skuhao, oborio s nogu, obario načisto, i kako ću je tako lešanu kao lešinu na brzinu pokopati. A zapravo kuharica je bila ona! Režiserka, glumica i glavna junakinja u priči u kojoj sam kao ja nju, inače kao neosvojivu, osvojio.
O kako sam popušio, baš kao naivni balavac, što sam prije 20 godina i bio. Tada su mi se samo brkovi smješkali dok sam zamišljao naš budući život. Mislio sam: sad je dobila što je htjela, mladog muža i pastuha - što za krevet, što za pokazivanje napuhanim prijateljicama. A ja ću malo po malo doći na svoje, kako će ona venuti, tako ću ja cvjetati, hvatajući sve više i više krivina svojim malim brzim sportmobilom kojeg mi je poklonila, istim onim koji od prvog dana od mogućih 300tinjak koristi samo 50tak konja zato jer nju, od više njih odjednom upregnutih, hvata mučnina.
Promjena, promjena mi treba, i bijeg od ovakvog pasjeg života, a ona me drži u ovoj osunčanoj kamenoj štenari, kao ćuku na lancu. Najrađe bi počeo zavijati! Vauuuuuuuuuupomoć!

• Dragi, daj me fotkni malo tu, dok čitam. Htjela bih imati uspomenu na ovaj divan sunčani dan na staroj dalmatinskoj terasi!
• Odmah draga! – žustro skočim. Da mi je barem nešto dezintegrirajuće u ruci umjesto fotoaparata, kako bi je samo svom snagom opalio, da zauvijek nestane!
KLIK!



Autor: kolačić madeleine

Žurno je koračala po šljunčanoj stazi, držeći se hlada čempresa. Pokoja zraka sunčeve svjetlost izazvala bi dezintegrirajuću bol u njenim sljepoočnicama. Zaboravila je popiti Avamigran. Bilo je neočekivano toplo za dan u ožujku i nestrpljivo je grabila utabanom prečicom između dva groba samo da čim prije stigne na cilj.
Morala je gurnuti škripava željezna vrata, da bi ušla u polutamu male kapelice, sa čijih zidova su se smiješili anđeli, blijedo obojenih krila. Prilikom izgradnje nije se žalilo novaca. Pričalo se da su krila anđela bila obojena bojom u kojoj je bio umješan zlatni prah. Posljedica tih priča ubrzo se vidjela. Jednog su jutra anđeli osvanuli sastruganih krila. Nakon toga obojeni su običnom zlatno žutom bojom. Bila je to mala ali znakovita promjena. Ništa više nije bilo sveto. Ni anđeoska krila.
U nos joj uđe miris vlažne prašine. Bilo je tako otužno. Pogleda na zid kraj oltara, čitajući imena sa istim prezimenom. Prva je bila pokopana Marekova prababa. Žena opake naravi, oštrokonđa sa nadžakom, umjesto jezika, u ustima. Nadžak baba.
Umrla je, priča se, zbog slabokrvnosti. Unatoč juhama od pileće jetrice. Ili možda baš zbog njih. Jer , i to se priča, kuharica je uzela pravdu u svoje ruke i solila hranu usitnjenim staklom. Razloga za taj čin joj nije nedostajalo. Živjela je u sobičku do štenare iz koje se čulo zavijanje psića. Ostacima hrane hranili su i nju. Iz istih zdjelica i tek nakon što bi se psi najeli.
Ispod imena grofice Helwelt nalazilo se još nekoliko životnih priča no nije se zaustavljala na njima. Ono što je pogledom tražila bilo je Marekovo ime.
I epitaf.
« Umro je, kao što je i živio. Veselo, s osmjehom na licu.»
Neka duša bi možda bila zgrožena povezivanjem riječ ''veselo'' sa nečim tako tamnim kao što je smrt. No, za nju, to je bila utjeha.
Morala je vjerovati da je bilo tako.
No, je li??
Danima nakon nesreće govorilo se po gradu o tome. Jedino što se sigurno znalo bilo je da je bio pijan, što nikog nije iznenadilo. Nije se oženio, čak ni imao ozbiljnu vezu nakon nje. Ostavila je pustopoljinu iza sebe. Bio je od onih kojima je prva ljubav, prava i jedina. Ovako ili onako, zbog nedostatka ljubavi ili ne, alkohol mu je godinama davao iluziju sretnog života. Za ljude bio je veseljak. Krasan, zagorski eufemizam za pijanca.
Sve ostalo moralo se vjerovati ljudima koji su sudjelovali u nesreći. Što se dogodilo prije toga bile su samo pretpostavke.
''Vračali su se, u sitne sate, iz vikendice udaljene pola sata od grada. Tri automobila od kojih je u prvom bio samo Marek, krenula su jedan za drugim. Isprva je vozio polako po cesti punoj rupa, a onda je pojurio ostavljajući društvo daleko iza sebe. Na glavnoj cesti auto je zbog nečeg naprosto stao. Nije se uzrujavao. Promili u njegovoj krvi to su sprečavali. Pjevušeći naslonio se na automobil čekajući da naiđu ostali. Kad je ugledao svijetla odmaknuo se od automobila, raširenih ruke, da ga prijatelji bolje vide.
U nadolazećem automobilu sjedila su sprijeda dva muškarca dok je na stražnjem sjedalu bila žena držeći u naručju dijete. Umorni, na kraju dugog puta, nisi pričali. Prometa, u to gluho doba noći, nije bilo i vozač makne pogled s ceste u želji da promjeni radio stanicu.
«Pazi!»- začuje ženin paničan glas.
Nije vozio brzo ali jednostavno je bilo nemoguće stati ili zaobići muškarca raširenih ruku s osmjehom na licu, koji se odjednom pojavio nasred ceste.
Tako je to bilo. S osmjehom na licu.
I nitko, osim zvijezda, nije čuo posljednju pjesmu, stih, u Marekovom životu.
« Dobro mi došeelll prijateelj…..»

Autor: Qaya

Ima mjesec dana i toliko dugo je gladna na mojim prsima. Ja nemam prsa, ali svejedno želim biti najbolja mama. Plače neprekidno. Ja je ljubim i ne ispuštam iz ruku. Kad sve shvatim zgrožena sam nad sobom. Na mjestu na kojem mi je puklo srce i danas je pukotina.

Ima tri godine. Budim je. Pita tužno:
- Zašto moraš ići raditi?
- Moram zaraditi novac... za igračke, za hranu...
Ne zna ništa o svojoj iskonskoj gladi. Kaže:
- Ja bih onda radije bila gladna.

Ima četiri godine i smišlja tajne brojalice koje vraćaju brojilo straha na nulu i mogu otjerati neprijatelje. Oba: Kuharicu koja silom pravde dijeli vrtićke krafne, i ulično pseto koje nekoliko puta izbjeglo sudbini štenare , pa se sve glasnije uglazbljuje u život alfa avlijanera i ne prestaje zavijati.
Ali ona zna dezintegrirajuće riječi - kad ima četiri godine i par brojalica više, vraća se svakodnevno s hrpom šećerom posute poputdbine u ruksaku. Pas na zlu glasu rasipa svoju žuč u sitni šećer; zaboravlja sve omražene poštare i zgrožene nadžak-babe ovoga svijeta i juri joj u susret.
- Govorila sam im da ih volim.

Ima pet. Ja baš stojim na najvećoj pustopoljini života.
- Mama, da li gusjenica zna koje će boje biti njena krila jednom kad postane leptir.
Tad osjetim da ću preletjeti i ono što bih trebala prešepati.

Šest godina. Držim njenu trepavicu i bolno znam koja prevelika želja leži u njoj. Pita plaho:
- Jel' se može dogoditi da se neka želja ne ispuni?
Skupljam glas u hrpu i izgovoram rečenicu za koju znam da će zauvijek oteti komadić djetinjstva... da se neke želje nikada ne ispune, ali će se ispuniti puno drugih.
Kaže kroz suze:
- Ali ja uvijek zaželim samo to.
Tada znam: možeš ostati živa i kad umreš od tuge, jer si morala spustiti brklju želji djeteta kojeg voliš više od života, da bi oslobodila put sebi.

Ima sedam, leti u putanji zvijezde, zna mušku špagu i riječi koje zaokreću svijet. Slomila je ruku dvostruko spiralno, ostaje u bolnici danima, tamo još dvaput lome i ravnaju tu malu ruku, pa stavljaju u oklop od gipsa. Ispod oklopa prisebne mame, meni su slomljena moja krila.
A onda, dok me prima svojim malim bolnim dlanom, znam da ću u njemu naći dovoljno zraka za disati kad god se moj čamac prevrne. Kaže:
- Dobro je da ne mogu svi napraviti takvu zvijezdu. Bila bi gužva na nebu.

S deset:
- Hoćeš li ti zauvijek živjeti sama?
Mislim- hoću, ja tu nisam čak ni ateist, da bi bio ateist trebaš imati ideju Boga, ja je nemam i nikakva promjena tu nije moguća, ali svejedno, jer je moram očvrsnuti, pa makar i neistinom, tu malu djevojčicu razvedenih roditelja koja još uvijek pati, i pokazati joj da je život po definiciji nepredvidljiv (bar je moj uvijek bio) kažem:
- - Nikad ne možemo znati što će biti.
- Znaš...kad prođemo ispod vlaka ili nešto, ja ubijek zaželim istu želju. Ja zaželim...
Pomislim kako će naglas izgovariti da još uvijek vjeruje u mirenje dva nepomirljiva svemira, a ja ću onda jedva preživjeti čuti ono što znam - da je još uvijek nepomirena.
- ... da se ti zaljubiš u nekoga s kim ćeš živjeti. Da ne budeš sama.
Srce lupa u meni danima, poput ptice. Nikad niti jedna rečenica nije proizvela takvo potresanje svega moga krvavog. Nije to njena želja, ta je posve druga, ali ona ju je poništila. Namjesto - zaželjela je moju sreću.

Bila je gladna u mojim rukama prvih mjesec dana svog života.
Od prvog je dana hranila mene.

Autor: Tesari

Moraš napisati izazovnu priču za Fantasta, moraš!, vikala joj je svjetina gladna ne priča, već govorkanja, podsmjehivanja i ogovaranja!
Moraš napisati priču – moraš – ponavljala je sama sebi – već si se i previše upetljala u sve to da se sada samo tako izvučeš. Ispala bi kukavica. Ili još gore, nekakva zla i jezičava baba koja se u sve petlja, svađa sa svima, i ništa konkretno od nje...nekakva...kako se ono kaže za takvu osobu? No, no? Nije se mogla sjetiti... Kao da joj se misli dezint... rasipaju od siline pritiska.
Čak joj je i sam Wirtual Wirtl Fantasticus uručio javni poziv da sudjeluje u cijeloj priči! Kako li se samo usuđuje?! Otkud li mu ideja da će se ona pojaviti? Nakon što joj je onomad zaklonio Sunce!? Čemu poziv, čemu novi rat? Što je očekivao od nje? Javnu blamažu, možda? Mjesto u sjeni, samo za nju, opet.
Nije mu namjeravala priuštiti ništa drugo nego osvetu! Mogla bi ovaj put učiniti sve da mu upropasti Natječaj! Ha! Sjetila se, sinulo joj je – pa to je njemu prošli put jedino i bilo bitno! Kakva knjiga, kakva priča! Njemu je bio jedini cilj dobiti u vlastite ruke Natječaj! I od priča zahtijevati fantastičnost! Što da on piše, što da muku muči s riječima - što da se ne igra! Igra i naslađuje! Da njoj zagorča, da joj sazda zid od tuđih priča (i još kakvih priča!) na njenom putu do Sunca.
E pa vidjet će on!
I vidio bi, da nju nisu počeli obvladavati strahovi. Njeni stari, i njeni novi strahovi.
Dobrih priča ima gdje god se okreneš, pomislila je, i osjetila je neopisiv grč u prstima. Zaista, pojaviti se tamo s lošom pričom, najlošijom od svih, i stajati sama, na kraju kolone koja ti se podsmjehuje. A Wirtl ti se smije, gromko, iz pećine, iz mraka! A smijeh u pećini odzvanja, razlijeva se na sve strane i izaziva... Ne, neće on vidjeti suze na njenom licu! Niti jednu!
***
Strah od visina je okusila već davno, i nikada ga ničim nije uspjela isprati. Najviša točka do koje se u svom životu popela je do pola zvonika Svetoga Duje. I do pola zvonika Svete Stošije. Na Kaptol se nikada nije sjetila popeti, a da se i sjetila, ne vjerujem da bi se usudila jer joj one skele koje pridržavaju zvonik da se ne raspe ne ulijevaju povjerenje baš. Na pola puta bi joj se oduzele noge, počelo bi je stezati u grlu, uhvatila bi je iznenadna vrtoglavica, znoj bi joj orosio čelo, a krhko tijelo bi se skupilo u fetalni položaj na podu, nadomak nesvjestici! Situacija iz koje gotovo da i nema izlaza osim četveronoške, pa unatrag prema dolje, do podnožja. Strah je gadna stvar, ne možeš ga se otarasiti dok si živ! (trenutno joj je bljesnula slika doživljaja iz djetinjstva i nadžak-baba koja ju je presrela pored štenare nasred pustopoljine htijući joj oteti novac koji je štedjela da kupi mami kuharicu za rođendan. Bila je toliko zgrožena da je počela doslovce zavijati, što je dezintegrirajuće djelovalo na nadžak-babu da je ova posve nestala. Pravda, za promjenu!, uskliknula je i pobjegla za svaki slučaj).
Hej, nema šanse, nema šanse! Da nisam pod pritiskom, možda bih i uspjela napisati nešto solidno, nešto suvislo, nešto! Bilo što.
S jedne strane gomila, s druge strane Wirtl, a između ona, sa svojim strahovima!
Napišem li priču, on će likovati jer sam došla. Osvojim li zadnje mjesto, on će pobijediti. Popnem li se, nedaj bože, do Sunca, obuzet će me opet strah od visine, znam.
A imam i novi strah – od pisanja pred drugima, koji Pišu.

Autor: Marionetta Tarampana

Postati ravnodušan prema mudrosti na pustopoljini iznad Kulen grada, značilo je biti mudar prema svim sjećanjima na ljepote Une i bolest negda krotkih i dobronamjernih ljudi. Pravda ima tijesnu odoru, pa se od nje boluje, kao od promjene, od svijeta bogata i drska čak i u gubitku, od onog dragocjenog i svirepog imanja što je ostavilo iza sebe nepomičan vjetar i suhu travu. Da bi se sačuvao od razmišljanja i ponovnih osuda negdašnjeg dobra, starac umoči ruke u kantu hladne vode, pa se popršće po licu. Ipak, sjetio se priče jednog stražara koji je mogao biti star kao on sad. Naime, kao malog dječarca stariji momci su ga poplašili i krenuli naganjat: Odnijet će te nadžak-baba, stići će te nadžak- baba, odnijet će te nadžak- baba! Sakrije se od njihovih glasova iza uniforme plećata čovjeka, a ovaj mu stade kazivati priču da umiri siroto dijete: „Svaki dan se rađa istina, a svaki sljedeći umnožava. Svake godine se rađa kćer, a sljedeća desetljeća umnožavaju ljudi. Koji od ljudi kleči pred kćerima Zemlje, vozi se u zlatnim kočijama, a koji joj nanese smrt, po njega dođe nadžak- baba.
- A gdje je ona?
- U nama, dijete. U nama. A sad trči kući i ne boj se više.
U to starca prene kuharica koja mu je katkad iz grada nosila hranu.
- Našli su ih. Našli su grobnice! Našli su naše. Sve puno političara i policije. Govore nešto dezintegrirajuće, šta ti ja znam štaono im to znači. O kostima, biće. Sve ženske. Siđi u grad!
On se razbijesnio, poče mahnitat i galamit iz sveg grla, a ona zgrožena brže-bolje pobježe.
Potom uđe u štenaru kraj kolibe, iskopa novac, pune buntove i zlatni medaljon, uze sjekiru, zatvori pse i izađe van.
Zapali šibicom novce, otvori medaljon s dvije sličice, jedne majke, druge kćeri i baci ga u vatru. Onda klekne, stavi ruku na obližnji panj, svom snagom udari sjekirom po zapešću, pa poče zavijati. Pade i ostade ležat da ga stigne nadžak-baba.

Autor: Morska osa

Ona je bila kuharica. Obična kuharica u običnome gradu punom običnih ljudi nalik pustopoljini. I svaki od njih voli misliti za sebe da je poseban i drugačiji, i da ima strašnu tajnu ili bi je barem trebao "nabaviti"; i to je ono što nas, ili drži na životu, ili gura u ponor.

To je žena od kojih 40-ak godina, možda metar šezdeset, možda metar šezdeset pet. Kilažu mi je oduvijek bilo teško za procijenit, ali ajmo reći da ima nekih 60-ak kila. Svake večeri, točno u 19:20 dođem u hotelski restoran i svake večeri imam isti pogled.
Pogled na starca koji čita novine i pije svoj čaj.
Pogled na čistačicu koja drži metlu i mete pod.
Pogled na kuharicu koja stoji na vratima kuhinje i gleda u mene.
I ponekad, ali samo ponekad, imam pogled na nekog novog gosta. Nekog jadnika koji je zalutao ovamo nadajući se da će se napokon ispišat nakon tolikog puta.

Nikome, mislim ni samome direktoru nije jasno kako može održavati sve ovo, kad je priljev novca uistinu jadan.

To je žena riđe kose. Volim riđokose. Ima plave oči. Volim plave oči. Ima pune usnice premazane ružičastim ružem. Mrzim ružičasto.

Višak vremena i enormno očajavanje svoje egzistencije, natjeralo me da zapisujem sve ovo na korice najbliže knjige, najbliže bilježnice, da zapisujem na poleđinu računa, da zapisujem na svoju ruku, da zapisujem na salvetu. I onda dođem doma, u svoj stan, i tražim sve moguće papire i bilježnice i psujem sapune i kišu, jer želim to zapisati na jedno mjesto i učiniti svoj život imalo zanimljivim. Da učinim svoj život imalo vrijednim življenja, živeći u nadi da će svi ti ljudi, zapisani tu negdje, osjećati neizmjernu tugu i žalost kad umrem. Da će korice knjige proplakati, da će se zeleni flomaster sa salvete razliti, da će se brojke na računu u slova pretvoriti, da će se sredina bilježnice raspasti, da će, da će ... Sve samo zbog mene ono nemoguće će postati moguće, sve će proplakat i sve će uvenut. Jadan taj svijet oko mene, jadna ta zadnja minuta moga života i još jadnija prva minuta istoga.

A on. On je bio samo starčić sa svojim novinama i čajem. Okrugao, zdepast, sive kose i sivih brkova. Bore. Strogo stisnute usne. "Pravda. Hm, pravda, aha." - to je sve što bi rekao. Možda kaže i više, ali u onih sat vremena što sam tamo, to je sve.

Večeras je padala kiša i isprala moja zelena slova sa salvete. Nisam ih uspio sačuvat, ispala su na pod, puno prije nego što su trebala.
Izgubio sam flomaster.
Smočile su mi se jedine, čiste čarape.
Kuharica se razboljela i danas je nadžak-baba od zamjene kuhala.
Starac nije rekao ništa.
Večeras nije moja večer.
Proklete promjene koje toliko mrzim.

Stvari poprimaju oblik čovjekova osjećanja. Znate ono, tužni ste i depresivni i odmah svaka travka postane siva, i odmah svaki vjetar zavija u ritmu vašeg jecanja, i odmah mislite da je svaka kiša nebeski plač koji prati vaš. Raspada mi se bilježnica, toliko se dezintegrirajuće osjećam dok pritišćem olovku po papiru, dok prepisujem riječi s današnjeg računa, dok se prisjećam današnjeg dana.

Ponekad, gotovo svakog dana pitam se nije li bolje biti pas lutalica, nego čovjek lutalica. Pronađu te na ulici samog i nepoželjnog, gladnog i žednog. I svačiji život je lutrija, pa tako i pseći. Odvedu te tamo u štenaru, među ostale pse, među ljude ozbiljna ili zgrožena lica, i čekaš. Čekaš da te netko uzme. Čekaš vrlo skoru smrt.
Tako je teško živjeti, a živjeti mrtav.

Autor: Hazelnut

Nasred pustopoljine stajaše žena u crnini.
Nekad bijaše kuharica na dvoru, od čijih su slastica dame same odvezivale korzete, a vitezovi žurno pobjeđivali neprijatelje, da im se ne ohladi veprovina na dvorski način.
Mnogi je kralj započinjao rat zbog nje.
Ne zato da povali (mršavu i pomalo razroku) kraljicu, kao što biste možda pomislili.
Čak niti da kralju oduzmu krunu, jer kraljevima je, na kraju krajeva, dosta i njihove krune.
Ne.
Njihova jedina žudnja bijaše kuhinja Zgubiglava IV.
A u toj kuhinji Brašnobijela - Prva kuharica.
Ali kako to već u pričama biva, dogodilo se nešto strašno i nepojmljivo. Tojest bilo bi nepojmljivo, da se nije dogodilo, ali to je već stvar Univerzuma i njegovih blesavih šala.

Dogodilo se da je zabunom, (Univerzum se zakikotao), umjesto janjeta, uzela kraljevskog psića iz štenare i napravila od njega fantastičan gulaš.
Gulaš je bio toliko fantastičan da je čak i kralj, nakon što je smazao sve s tanjura, coknuo ustima, podrignuo i uštipnuo kraljicu.
Na to je cijeli dvor uzdahnuo jer Zgubiglav IV nije često prašio njeno kraljevsko visočanstvo.
Upravo zbog nedostatka strasti u kraljevskoj postelji, Zgubiglav IV nije imao Zgubiglava V, ni VI, ni... no, shvatili ste..
Zato je jako volio štence jer je kraljica bila alergična na pseću dlaku.
I tako je kralj, za dlaku, izbjegavao svoje bračne dužnosti i ostajao bez nasljednika.
Može se reći da je zbog onog što je najviše mrzio, nabavio ono što je najviše volio, zbog čega je ostajao bez onog što je najviše želio.
Univerzum se držao za trbuh oko Orionovog pojasa i frcao zvijezde od smijeha.

No vratimo se mi našoj kraljevskoj večeri...
Kako rekosmo, kralj je upravo uštipnuo kraljicu za izvjesni kraljevski, no vrlo žgoljavi dio, kadli se sjetio štenca.
Uzeo je komad kosti iz gulaša i zamahnuo zrakom dozivajući Jastučića.
Ništa...
Cijeli dvor se sjatio u potragu.
Ista je prekinuta kada je Dvorska luda, inače najpametnija osoba u kraljevstvu, shvatio istinu.
Okupljenim dvorjanima i shrvanom veličanstvu, Luda je iznio neuobičajeno točnu, iako krvoločnu, verziju događaja. Pri opisu Brašnobijele koja guli i sjecka Jastučića, kralj je izgubio svu snagu svoga golemog duha i tijela.
Srušio se u tanjur i počeo zavijati.
Brašnobijela je stajala na sredini dvorane, zgrožena.
Da je znala da kuha štenca, stavila bi više ružmarina.
I dok je ona prevrtala recept u glavi, kralj je podigao glavu iz tanjura, jer je od zaostalog mirisa, dobivao poriv da ga još i poliže.
Zgrožen i potresen, svoj je bijes usmjerio na Brašnobijelu.
Naredio je da se progna iz dvorca i obuče crno.
Bila je to kraljevska pravda.
Bez imalo zgubinovaca, kuhala je po krčmama, a jela su joj bila ogorčena.
Postala je Nadžak-baba.

Ljuta na Univerzum, sjela je na pustopoljinu, zapalila vatru i odlučila skuhati svoje najbolje jelo.
Upravo je to što se nalazila sama u pustoši, bilo ono što je odvuklo pogled Univerzuma sa tupavog natječaja od 600 riječi.
Skupio je skute raširenih galaksija, savio se u vremenu i prostoru i nagnuo nad vrištinu. Miris bilja iz kotlića omamio ga je u trenu. U glavi su mu se počele stvarati maglice i plinovi. Zvijezde na odjeći zatreperile su u panici, a on se sunovratio u kotlić.
Začulo se ZVENK!

Bila je to Univerzalna juha, jedna od onih u kojima se osjeti svo bogatstvo svemira.
Nadžak-baba je uistinu uživala.
A onda je osjetila promjenu... dezintegrirajući se na čestice... atome.... fotone...... sve dok nije ispunila prazan prostor u kojem se nekada kikotao Univerzum.
Khm - kašljucnula je Babaverzum - da vidimo što je zadnje gledao blesavac prije mene.
Gle ti to - nasmijala se zločesto kada je ugledala Bloghaer.
Zapaprit ću ja njima!

Autor: ToxFox

Dobro nam došli u još jedan izazov. Nakon Priča o Lici, Politike i seksa te Ljubavi tajkuna imamo pravu poslasticu za vas. Fantastičnu, naravno. Drukčija i ne može biti kad ju je zakuhao sam Twirl, pobjednik prošlog izazova. Malo smo izmijenili pravila pa vas čeka i nekoliko iznenađenja. Prvo od njih je da smo povećali broj riječi za priče na 600.

U ovom izazovu nema zadane teme, no da ne bi bilo previše jednostavno, Twirl je smislio pravilo 'deset riječi'. Nije vam jasno? Dakle, radi se o tome da ćemo prvo odabrati deset nepovezanih riječi koje ćete morati povezati u smislenu cjelinu, to jest priču. Temu priče ćete sami odabrati po trenutnoj inspiraciji, važno je samo da deset odabranih riječi obvezno ukomponirate u priču.

Deset riječi koje OBVEZNO morate upotrijebiti u priči: novac, štenara, kuharica, dezintegrirajuće, pravda, pustopoljina, promjena, nadžak-baba, zavijati, zgrožena


Podsjećamo vas na pravila:
Priča ne smije sadržavati više od 600 riječi. Sudjelovati u izazovu (a i glasanju) mogu svi blogeri koji do početka ovog izazova imaju blog na Blog.hr domeni s barem tri suvisla posta. Svoju priču (dobro pazite na broj riječi) i obavezno link na svoj blog pošaljite na mail urednik@blog.hr od 13. kolovoza, do 25. kolovoza u ponoć. Kako priče budu pristizale, tim slijedom ćemo ih ovdje objavljivati. Priče koje imaju više od 600 riječi nećemo objaviti, kao i one koje nisu ispoštovale pravilo od deset odabranih riječi.

Autoru najbolje priče, po vašim glasovima, Twirl poklanja SFeraKonsku zbirku – SMAK! u kojoj se nalazi i njegova priča.