četvrtak, 06.04.2006.

Dobro, izbedirana sam malo.
Imam pravo na to.
I imam razloga.

Evo za tjedan dana punim osamnaest godina.
Moja seka neće biti tu.
Moj tata neće biti tu.
Mama će biti tu...ali to je samo jedna trećina obitelji.

Gledam okolo ljude koji imaju mamu i tatu i brata/sestru a ne znaju to cijeniti.
Istina je ono da ne znaš što imaš dok to ne izgubiš.

Moj tata je umro 6.11.1997. godine.
Ove godine će dakle biti 9 godina kako ga nema.
Toliko sam ja godina imala kad je on umro.
Devet godina.
Više se ne sjećam koje mu je boje bila kosa.
Ni kako su mu oči izgledale.

Ovo ljeto će biti 8 godina kako je moja seka otišla u Ameriku.
Vidimo se prosječno jednom godišnje.
8 godina razdvojenosti.
Sada se puno bolje razumijemo.
I tu smo jedna za drugu.
Preko interneta.
I telefona.
I tih mjesec, dva kad se vidimo.
I iskreno se nadam da će se stvarno vratiti ove godine.

Zato, vi koji imate potpunu obitelj...cijenite ju.
Možda nije savršena.
Sigurno nije savršena.
Ali obitelj je.
I vi ju imate...a mnogi ju nemaju.

Zagrlite mamu i tatu i recite im da ih volite-jer jednom to nećete moći.
Nemojte se svađati s braćom i sestrama-jer će doći vrijeme kad ih nećete vidjeti mjesecima, pa možda čak i godinama.

Naučite cijeniti ono što imate.
Jednom će biti prekasno.
| 01:15 | Komentari (11) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>