Prstima pepela
Kopam po zemlji
Za životom.
Plitkim izdisajima
Udišem bol.
Dovodim ljude
Za svoja leđa.
I više i više
Zadirem prstima
Po sebi.
A manje i manje
Se osjećam.


photo by razlivena tinta

Danima gledam noć.
Kako ljeska se mjesečina
Na nemirnim morima.
Tek lijeska.

A noćima sanjam sunce.
Kako ljeska se na
Mirnim vodama.
Tek lijeska.

Krišom brišem shvaćanja.
Kad bih se trudila tako vješto
Ne bih znala.
Beznađe prožima težnju
Koja lomi mi noge.
Krvavi tragovi ispisuju
Riječi voljenja.
Kao bura suši jeka
Tvoga pogleda boje tulipana
Moje tijelo.
I ječu mi mislima oštre riječi
Izrečene.
Propadam dublje
Kako ti jačom snagom
Pružam prste.
Povratku.


photo by razlivena tinta

p.s. vikend u Sarajevu :) Ponovilo se opet, rado! *.*

riječi na vrhu jezika
gdje li nestaju?
kiša ih zemlji poklanja
prije no što na nju pale su

nespretan zamah rukom
podsjeća na šamar.
ali samo podsjeća
još jedna smiješna borba sa zrakom

preostaje nam planirati čokoladu
planirati isplanirani Gradac
planirati nepročitane lektire
pa opet.


photo by Žuta.. (:

i sve se nešto spominje ljeto.
i kraj ljeta. idućeg.
sutra je to, kažeš?
i nemam osjećaj da ćemo ić Zajedno.
a mateu mi boli zub.

i sve je nekako isto
u malo drukčijem stilu.
dopustit ćete mi lizat
zemlju mojih riječi?

Jer trenutno
ja se sam izgubila.
i onda je teško pisat
gušim vlastite riječi
gazim.