četvrtak, 08.01.2009.

¤ kontra-efekt ¤

Što nedostaje tome da napišem neki post? Što nedostaje tome da malo vratim ovaj blog u život, ionako je već zamro, već je zapušten. A koliko je puta samo imao priliku moje riječi, moje sreće i tuge "saslušati". Koliko puta je samo znao pomoći, a sada.. Što sada? Sada stoji za ukras jer nemam ga snage obrisati, i ne želim to, a nasuprot tome imam još manje volje pisati. Možda jednostavno više ne znam pisati, možda jednostavno sve riječi koje sam ovdje ostavila, nemaju za mene više takvo značenje. Možda sam samo malo starija, a uz to bi kao trebala biti i pametnija? Ne znam baš kako to dvoje su povezali jedno s drugim jer baš se stvara potpuni kontra-efekt. Što smo stariji to smo iskusniji, zar ne? Što smo stariji, to smo mudriji, i to je istina, što ne? A eto kod nas ljudi se onda javlja taj problem što tada baš tu našu mudrost i (ne) veliko iskustvo koristimo u krive svrhe i za krive stvari. Sada se ja pitam gdje je onda ta naša pamet? Da smo toliko pametniji ne bi dopuštali sve te stvari koje se događaju i ne bi toliko puta žalili radi svojih postupaka i onda se pokušavali ubijati na sve moguće načine. Pritom ne mislim odmah na suicide i slično, već ljudi si u glavi postepeno stvaraju krive slike o sebi, i zapravo o cijelom svijetu. Naravno njihova slika svijeta je iskrivljena jer oni sebe ne vide bistro, a kako će onda i sve ostalo oko sebe? Potpuno krivim postupcima pokušavaju ispraviti stvari. Ponekad se samo žure jer se boje što više vremena prođe sve će gore biti. Ili pak, uopće ne razmišljaju o tome kao o nečem važnom i ne pridaju veliku pažnju, te sve obavljaju tek toliko da obave. I onda opet dobiju onaj kontra-efekt. I čude se onda ljudi kakav je to svijet oko njih?! Hah, svijet onakav kakvog si ti zapravo stvoriš u svojoj glavi. Istina, protiv nekih stvari jednostavno ne možeš, ali zašto si ne bi pokušao stvoriti nešto svoje ili makar zamisliti svijet u kakvom želiš živjeti. Mnogi bi rekli da su to samo iluzije i fantazije, no nije li čovjek od svojih fantazija stvorio sve što je oko njega? Nisu stvari nastale odjednom u trenutku kada je netko pljesnuo dlanovima, sigurno nisu. Sve je moralo postojati u našoj glavi, srcu, tj. nama samima.
No previše je toga za reći, previše za pisati. Ma nekako mi je teže spustiti dvije-tri riječi sada nego prije. Možda to sve dolazi s vremenom. Ipak, ono je jedan od naših najvećih prijatelja i neprijatelja. U ovom slučaju bi ga nazvala poznanikom, jednim običnim poznanikom. Kažu vrijeme lijek za sve. Lijepo je vjerovati u to, no neke linije postoje, neke linije nas jednostavno dijele od spomenutih fantazija, samo čovjek treba biti pametan da prepozna, da osjeti, da iskoristi. A nitko na ovom svijetu nije glup i nesposoban toliko da ne može prepoznati samoga sebe i da ne može svijetu predstavljati svaki dan osobu vrijednu hvale, jer što god rekli, i kako god sve izgledalo, svaki čovjek ipak mora imati ono nešto malo dobrote u sebi, samo ponekad nemaju niti prilike niti snage niti znanja to pokazati.
A mi smo ljudi, mi opraštamo, zar ne?
ovo bješe jedan retorički post. započet, pisan, završen. veni, vidi, vici. tako nekako mogu reći. no eto, bogzna kada više dobijem polet da pišem išta ovdje? možda nikada. a možda i sutra. kao da je i važno.
¤pronaći sebe¤
- 02:05 - Tvoje riječi ( 5 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>