Bezumno je odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.

Nije život sve što vidiš, nije život sve što osjetiš.
Što je zapravo sve oko nas? Što smo zapravo mi, mi ljudi koji koračimo ovim svijetom misleći da nam je glava puna ciljeva, misleći da nam je srce puno dobronamjernosti? Uzmimo u obzir svu sreću koja postoji na svijetu, pomnožimo je s dva, možda i s tri, i dobit ćemo rezultat koji predstavlja tugu i očaj. Ukoliko moramo pronaći faktor koji množi ljubav koju pojedini ljudi pružaju okolini, vjerujem da ga nećemo pronaći. Takav izračun je nemoguć s obzirom na to da se s nulom NE množi. S druge strane, faktor koji množi nesreću koju drugi ljudi priušte okolini je veći za.. bezbroj? (prihvatljivo?) Zbroj ljudi koji žive na ovom svijetu s namjerom da pomognu bližnjima i pružaju potporu je manji od zbroja ušiju jednog prosječnog razreda.
Hm, matematičke formule?
Pogledajmo samo kolika nam je osnova matematike potrebna da bi uvidjeli ovaj svijet kroz brojke. Pogledajmo samo rezultate koje smo u stanju izračunati s običnom niskom stručnom spremom. No, nije stvar u matematici, nije stvar u stručnoj spremi, ovakve stvari može uvidjeti i obična neškolovana osoba s proživljenih par desetljeća. Sasvim jedna prosječna osoba koja je koračala ovim svijetom, koja je osjetila u više navrata ljudsku zlobu, koja je u više pokušaja pokušala gledati ovaj svijet s vedrije strane, ne mora znati ni zbroj, ni umnožak, a još manje brojeve preko tisuću ili milijun da bi mogla otvoriti svoja usta i izreći dvije-tri rečenice o ljudskom neponašanju. Zamislimo čovjeka koji radi na visokom radnom mjestu i koji svakodnevno provodi sate uz mnoštvo brojeva, izračuna, proračuna, te uz ostale matematičke stvari. Nakon dugog i za mozak iscrpljujućeg dana dolazi u svoj dom i samo želi odmoriti glavu i tijelo od silnih brojki. Zar takav čovjek i osoba navedena prije se razlikuju po nečemu? Po čemu? Po znanju?
Da, po običnom znanju. Po običnom poznavanju matematike. Ali ne i po informacijama o pogledima na svijet. Hm, unatoč razlikama, na kraju dolaze u isti "koš" gdje su obični ljudi razočarani ljudima oko sebe, razočarani njihovim postupcima i u fazi gubljenja nade. Čemu ljudi služe? Očito da unište sve što dotaknu. Što je zapravo smiješno s obzirom da sve što imamo zapravo smo i sami stvorili s tim istim rukama kojima sve i uništavamo. Ah, ironije li.. Ah, ljudi li.. Ah, vrijeme nam curi.. Vrijeme nam curi da poduzmemo nešto što će nas vratiti u pravi život, što će nam dati novi pogled na sve oko nas. Jer nije život sve što vidiš, nije život sve što osjetiš jer mi trenutno živimo samo običan život pun užurbanih puteva i ljudi, pun sebičnih postupaka i pun lažnih prijateljstava. Živimo u atmosferi koja nas tjera da završavamo ovaj svoj put prije vremena, koja nas tjera da guramo sve ljude ispod sebe i gazimo ih samo da bi došli do svojih ciljeva, do svojih ciljeva koji su se pretvorili u obične materijalne stvari. Živimo u svijetu punom krajnosti, punom razlika, punom nepravde i laži.

To nije život.

Život je ono što ne vidimo, život je ono što ne osjetimo. Život je sreća kada ugledamo dijete dok se ljulja, sreća je kad ugledamo zahvalni pogled prosjeka za kojeg smo odvojili dvije obične kovanice. Sreća je kada se jedan petnaestogodišnjak veseli dvojci koju je zaslužio i za koju se znojio satima za stolom. Sreća je kada otac prvi put ugleda svoje dijete i kada baka doživi svoje prvo unuče. Sreća je kada čovjek dobije svoju prvu zasluženu plaću, te ozaren odlazi počastiti svoje prijatelje. Sreća je kada ti prijatelj stvari ruku preko ramena i kaže da sve možete zajedno. Sreća je običan poljubac od partnera za vrijeme reklama. Sreću nalazimo u malim i običnim stvarima koje nam se pružaju svaki dan, od trenutka kada ujutro ustanemo do trenutka kada zaklopimo oči. No, zašto ne živimo taj život? Zašto uporno okrenemo glavu od prosjaka? Zašto smo za vrijeme reklama ljutiti i ogorčeni jer nam one jednostavno idu na živce?
Čitavo vrijeme uništavamo sreću i dijelimo je s dva, pa opet s dva, i tako u nedogled dok ne dobijemo broj manji od pet. Oh, gdje bi nam bio kraj da tu stanemo jer tako bi bar postojala nada da ćemo ju opet jednog dana umnožiti. Ali ne! Mi iskoristimo naše znanje osnovne matematike i oduzmemo.
Oduzmemo i dobijemo nulu.