utorak, 15.01.2008.

"But still I’m here fighting to never give up."

"Father, I’m going through some heavy things. Seems like this world ain’t getting any better."
Photobucket
Svijet nikada bolji neće biti?
Čemu se pitati to kada nećemo vječno biti ovdje. Otići ćemo odavde, svojom voljom ili ne. Zašto se ubijati tim nekim pitanjima na koje nećemo dobiti odgovore nikada. Zar ne bi bilo pametnije da se sad brinemo što radimo? Trebamo sada gledati na svoje postupke, i njihove posljedice. Koje su toliko puta tako bolne i toliko nas jadnima čine. No, tada je gotovo, tada više nema povratka. Zašto bi ja sada trebala doći i derati se: "Zašto je svijet takav? Zašto je tako okrutan?" kada jednostavno odgovor neću dobiti. Prije da će me netko lupiti po glavi i reći da ušutim. Kakva je korist od živciranja, od toga gubljenja živaca koje neke ljude života stoje. Neke osobe dovedu do ludila, do toga da se izbezume i izgube. Izgube smisao života.
Sada kada tu pišem cijelo vrijeme mi se po glave vrte mlađe i nestabilnije osobe. No, često to nije tako. Što je najbolje, mi djeca se često izgubimo, istina, i kao nemamo izlaza, i ne znamo kamo ćemo, no ništa ne učinimo. I dalje pričamo u prazno i čekamo da prođe ta žuta minuta i da dalje živimo, jer se nadamo da će se život do kraja popraviti, da će biti bolji. I istina imamo više vremena i snage za to. No one starije osobe, već davno izgrebane i pune rana koje nikad ne zacijele i ožiljaka, često nemaju više snage. Iako ih tada guraju možda samo one uspomene i sjećanja, ponekad ne ide dalje. I oni tada učine nešto.
Oni stanu iza svojih riječi kada izgovore da ne mogu dalje. Nisu to samo glasovi koji ispuste koje onda vjetar ponese, već su to prave riječi koje se ostvare. I eto, kuda ih sve to onda odnese? A nitko nije rekao da možda im sutradan ne bi bilo dobro. Možda i za pet minuta bi srele nekoga tko bi im postao glavni oslonac u životu i uz koga bi mogao lakše ići.
Zašto im to nitko nije rekao?
Opet pitanje postavljam na koje neću dobiti odgovor. Što sada?
Odgovor na ovo pitanje je krajnje nego jednostavan. Treba živjeti dalje.

"There’s got to be more, than this life I know. But still I’m here fighting to never give up."
Photobucket
Istina, sve boli, sve ostavlja na nama rane. Možda mi dopuštamo previše da nas udaraju riječi i tuđi postupci. Sve nas polako ruši i uništava, no postoji li nada među nama? Znam, kurva je, no možda ju treba prihvatiti. Rekoše nam da prihvaćamo sve onakve kakvi jesu. Ne smijemo gubiti snagu, već je skupljati kako god znamo. I gdje god znamo pronaći izvore energije koji će nam dati snage za dalje. Možda je to za nekoga samo smiješak jedan, ili zagrljaj. A možda je nekome potrebno više. Neka traži posvuda, neka se trudi, neka poželi biti sretan! Neka poželi živjeti život kakav zaslužuje, bez patnje i mučenja. No ne odustati od toga.
Nikad.Nikad.Nikad.

[.zadnji post?.]
- 11:29 - Tvoje riječi ( 9 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>