utorak, 29.01.2008.

Držite ono što volite. Nikada ne znate kako će vam biti bez toga.

Došla sam da napišem i ovaj zadnji post. Da se oprostim od onih koje znam samo preko ove žice i ovoga neta. Da, oproštajni post slijedi.
Pitam se zašto? Zato jer nemam više volje, niti vremena, niti koristi od njega. Možda imam i pametnijeg posla od ovoga pisanja koje nikome ništa ne znači. Čemu onda to bezveze? Naći ću nešto pametnije. Možda počnem i ja okolo srati o ljudima. I govoriti neke stvari samo iz dosade. Zašto su ljudi (neki) toliko pokvareni? Zašto ne mogu pustiti druge da uživaju? Da budu sretni. Zar je osoba koja je sretna kriva za to što ti lažljivci nemaju svoj život? Je li ona njih ikada dirala?
Dajte ljudi, uključite mozak, niste glupi. Nitko nije glup. Uključite mozak i otvorite i srce. Možda shvatite do čega vam je u životu, do koga vam je stalo. I probajte to zadržati. Ne preispitujte na sve strane, već probajte samo vjerovati u sebe i svoja osjetila za povjerenje. Ne znam stvarno čemu takve gluposti? Ne znam čemu takva sranja?
Ne vjerujem da ima takvih ljudi. Znam da ih ima, uvijek sam znala, no opet i kada se dogodi to, svejedno ne vjerujem.
Svejedno mi ne ide u glavu.

No znam, da me moji osjećaji ne varaju. Nikada nisu. Uvijek znam na čemu sam i što osjećam. I onda kada volim, onda volim. Ništa cile-mile. I u to sam sigurna. I sada mi je došlo da ovaj post napišem zbrda-zdola. Ne očekujem nijedan komentar. Nikakvo brdo komentara ne tražim od nikoga, samo molim da budete pametni. Nemojte uništavat tuđu sreću, niti dopustiti da vašu netko upropasti. Ponekad je ta sreća ono što vas ispunjava duže vrijeme...
Ono što vam treba. A zar je pošteno to ugrožavati zbog nekih pokvarenih ljudi.
No opet kada kažem pokvaren čovjek, znam da duboko u sebi nije takav. Znam da ima osjećaje, i da će shvatiit što je učinio. Ne očekujem kajanje niti grižnju savjesti, samo neka bude svjestan posljedica što ostaju iza njega.
Eto, nešto me natjeralo da napišem ovo što jesam. Nešto se odnosi na mene, nešto ne. No takva nepravda toliku ljutnju budi u meni da to ne mogu ni opisati. No jedno znam. Sve se vraća. Bude uskoro.
Bome.
I sada bi to bilo to. Nisam otišla na drugi blog istresti svoje riječi. Nisam sakrila svoju ljutnju i bijes. Ne želim to.
I ne da mi se razmišljati o tome da složim jednu normalnu rečenicu.
A sada napuštam ovaj blog nakon dvije godine. Nakon 110 objavljenih posteva. Nakon toliko riječi. Nakon toliko smijeha i suza. No, eto to je to. Nadam se vašoj sreći. Vašem smijehu i uživanju. Držite ono što volite, jer tek kada nešto izgubite shvatite koliko vam je stalo do toga. A onda možda bude kasno, nažalost. Treba znati držati svoju sreću u ruci i uvijek ostati sabran. Razmisliti prije svake stvari što uradite da netko ne ostane povrijeđen, a ponajviše ne gledati samo u svoju korist. Nikada.
Treba biti pametan. Treba voljeti. Iskreno.
Svojim srcem uvijek !
- 12:02 - Tvoje riječi ( 23 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 15.01.2008.

"But still I’m here fighting to never give up."

"Father, I’m going through some heavy things. Seems like this world ain’t getting any better."
Photobucket
Svijet nikada bolji neće biti?
Čemu se pitati to kada nećemo vječno biti ovdje. Otići ćemo odavde, svojom voljom ili ne. Zašto se ubijati tim nekim pitanjima na koje nećemo dobiti odgovore nikada. Zar ne bi bilo pametnije da se sad brinemo što radimo? Trebamo sada gledati na svoje postupke, i njihove posljedice. Koje su toliko puta tako bolne i toliko nas jadnima čine. No, tada je gotovo, tada više nema povratka. Zašto bi ja sada trebala doći i derati se: "Zašto je svijet takav? Zašto je tako okrutan?" kada jednostavno odgovor neću dobiti. Prije da će me netko lupiti po glavi i reći da ušutim. Kakva je korist od živciranja, od toga gubljenja živaca koje neke ljude života stoje. Neke osobe dovedu do ludila, do toga da se izbezume i izgube. Izgube smisao života.
Sada kada tu pišem cijelo vrijeme mi se po glave vrte mlađe i nestabilnije osobe. No, često to nije tako. Što je najbolje, mi djeca se često izgubimo, istina, i kao nemamo izlaza, i ne znamo kamo ćemo, no ništa ne učinimo. I dalje pričamo u prazno i čekamo da prođe ta žuta minuta i da dalje živimo, jer se nadamo da će se život do kraja popraviti, da će biti bolji. I istina imamo više vremena i snage za to. No one starije osobe, već davno izgrebane i pune rana koje nikad ne zacijele i ožiljaka, često nemaju više snage. Iako ih tada guraju možda samo one uspomene i sjećanja, ponekad ne ide dalje. I oni tada učine nešto.
Oni stanu iza svojih riječi kada izgovore da ne mogu dalje. Nisu to samo glasovi koji ispuste koje onda vjetar ponese, već su to prave riječi koje se ostvare. I eto, kuda ih sve to onda odnese? A nitko nije rekao da možda im sutradan ne bi bilo dobro. Možda i za pet minuta bi srele nekoga tko bi im postao glavni oslonac u životu i uz koga bi mogao lakše ići.
Zašto im to nitko nije rekao?
Opet pitanje postavljam na koje neću dobiti odgovor. Što sada?
Odgovor na ovo pitanje je krajnje nego jednostavan. Treba živjeti dalje.

"There’s got to be more, than this life I know. But still I’m here fighting to never give up."
Photobucket
Istina, sve boli, sve ostavlja na nama rane. Možda mi dopuštamo previše da nas udaraju riječi i tuđi postupci. Sve nas polako ruši i uništava, no postoji li nada među nama? Znam, kurva je, no možda ju treba prihvatiti. Rekoše nam da prihvaćamo sve onakve kakvi jesu. Ne smijemo gubiti snagu, već je skupljati kako god znamo. I gdje god znamo pronaći izvore energije koji će nam dati snage za dalje. Možda je to za nekoga samo smiješak jedan, ili zagrljaj. A možda je nekome potrebno više. Neka traži posvuda, neka se trudi, neka poželi biti sretan! Neka poželi živjeti život kakav zaslužuje, bez patnje i mučenja. No ne odustati od toga.
Nikad.Nikad.Nikad.

[.zadnji post?.]
- 11:29 - Tvoje riječi ( 9 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 01.01.2008.

Uspomene vučem za sobom, staroj tuzi sam leđa okrenula i od sada tražim sreću.!

E koliko krivoga napravimo u jednom danu. U jednom tjednu, mjesecu.
A što je sa cijelom godinom? Toliko ostavimo toga iza sebe. Loše i dobro nam se vrti po glavi što nam se dogodilo.
Zapitah se jesam li zadovoljna proteklom godinom? K jarcu, valjda jesam.
Možda nije sve bilo onako kako sam zamišljala kada sam imala sedam godina. Možda nisu svi ljudi ostali ono što su mi bili prije. Možda se toliko stvari dogodilo, okrenulo i povrijedilo.
No, što ja sada imam s time? Mogu li se vratiti npr. u deveti mjesec i napraviti stvari drukčije? Bome ne mogu.
Photobucket
I sad si ja razmišljam o tim tobože "novogodišnjim odlukama" i pitam se čemu to kad znam da se neću moći toga pridržavati. Znam da je mala mogućnost da uspijem u tome i zato se jednostavno s time neću ni pokušavati zamarati jer jedna 2008. godina ne može me promijeniti do kraja. Mogu neke stvari drukčije gledati, drukčije prihvaćati i promijeniti svoje postupke, no ostat ću to ja. Kao i svi mi. Ne postoji taj čovjek koji se promijenio u životu skroz. On se može fizički izmijeniti i može svojim postupcima nas navesti da pomislimo i prihvatimo to da je drukčiji, no on zna negdje duboko u sebi da je to on, i da će kad tad opet pokazati svoje prave osjećaje. [.pokazat će sebe.]
Prije su me slavlja Nove godine i ta sva novogodišnja euforija više navodile da razmišljam o još jednoj godini ispred mene, i o još jednom razdoblju od 365 dana iza mene. No sada je drukčije. Sada mi je to jutro u 2008. godini bilo obično jutro, nisam se drukčije osjećala. Ili kao što neki vele, nisam se ni starije osjećala. Naravno da nisam. [.nikakvo čudo.]
I sad je taj dan pri kraju. Prvi siječanj je skoro gotov. I svaki dan će mi od sada tako prolaziti baš kao i do sada. Naravno da se nadam da će mi ova godina biti dobra, ne mogu reći bolja od prošle jer jednostavno se nemam na što požaliti. Niti imam prava niti razloga. Jer mnogima nije bila laka, mnoge je potukla i spustila najniže što je mogla. No eto ih i dalje tu, nisu dopustili da ih slomi do kraja, već se i dalje bore. Tako i trebaju jer kažu da nakon kiše dolazi sunce. Istina ne uvijek taj čas, no dođe makar dva dana kasnije. I to sunce nas treba držati i poticati da se dalje borimo. Ne dopustiti krah duše i tijela. [.nikad.]
Jer udarac možemo primiti dva puta, tri puta. Četvrti put smo možda već i slomljeni, no rane zarastaju s vremenom. Ono liječi sve. I pruža nam nove vidike i nove prilike koje treba iskoristiti na najbolji i najpametniji način. Ne se prepustiti da boli i tuzi da nas gazi i da nas uništi, već vjerovati u ono "bolje sutra". [.zašto navodnici.]
Photobucket
Ma koliko god nas uništavali problemi danas, sutra se možda dogodi nešto lijepo što će nas obradovati i natjerati da zaboravimo na sve loše. Možda se pojavi nešto ili netko što će nam ruku pružiti i podići nas.
Kao što su u u moj život prošloj godini ušli važni ljudi. I moji stari prijatelji su tu, nismo se rastali. Da sam i maštala o takvoj godini možda je ne bi ni dobila. I sad da se ja idem žaliti? Ne, ja ću samo biti zahvalna svima koji su bili uz mene, koji mi leđa nisu okrenuli. I njima želim bolju novu godinu, da uživaju, da se vesele i da osjete pravu i istinsku sreću. [.to svima želim.]
I ne, čovječe, nećeš biti glup i dopustiti da te problemi sada uništavaju kada možda moraš biti najjači. Sada kada je ispred tebe nova i cijela godina dana u kojoj možeš promijeniti mnogo toga, u kojoj se možeš drukčije postaviti i dručkije postupiti. U kojoj možeš sada razmisliti prije nego išta krivo učiniš da ne ponoviš stare greške. Zaboravi ono i skroji si svoju sreću i godinu kojom ćeš na kraju biti zadovoljan.
[.sretno.]
:)
- 22:22 - Tvoje riječi ( 41 komentara) - Tvoj papir - #