Zar novi post? Hm, možda ga i napišem do kraja. Život mi odlazi ne radeći ništa pametno. Sjedim, ležim, gledam, jedem. I opet iznova, sjedim, ležim, gledam, jedem. No ajde, i okupam se ponekad. No kako da iskoristim na pametan način ovaj život. Neki govore iskoristi sve što možeš jer jednom se živi, možda te sutra neće biti, a neki pak tupe da prije svakog svog postupka moraš triput dobro promisliti, i uvidjeti posljedice toga. Sad se ja pitam na kojoj sam ja strani. Točno, ima istine u onome da se jednom živi, jer šta je da je, tu smo stavljeni, odavde ćemo se kad-tad maknuti. Ne daj Bože, možda čak i sutra. I možda nas stvarno ne bude, i kada ćemo iskoristiti svoje djetinjstvo, svoju mladost, svoje srednje godine, svoju duboku starost. Svi mi govore, srednja škola- ma to su ti najbolje godine, bezbrižne, boli te briga za sve, samo živi!
Na koju foru da mene zaboli za sve, kad i u tim navodno najboljim godinama ljudi pate? I to ne bilo koji ljudi, već osobe kraj mene, u mojoj neposrednoj blizini. I sada bi ja trebala dignuti glavu, praviti se da ništa ne vidim i samo živjeti..? Mislim da to tako neće bome ići. Jer koliko god mi bili mladi, bezbrižni, bez problema navodno, ipak ne možemo samo sve pustiti da ide svojim tokom, jer kako kažu, sami smo krojači svoje sreće. Odlučimo li taj dan biti sretni i zadovoljni, ne dopuštajući da nam išta smete našu sreću, to ćemo i uspjeti.
Odlučnost. Snaga. Jaka volja. Upornost.
Velike su to vrline, i onaj tko ih ima i njeguje, taj će dobro prolaziti u životu. Jer koliko god ne imao čovjek sreće u životu, ukoliko tvrdi da ga samo nesreća prati, ako je uporan a zajedno s tim i strpljiv, ponekad će mu se problemi servirati riješeni na pladnju. Ne znači to da će takav čovjek imati bolji i lagodniji život, već on si jednostavno slaže stvari po redu, ne zamara se previše nekim sitnicama, te samo svojim strpljenjem dobiva ono što je i htio.
No, opet, biti čovjek u iščekivanju nije lako. Kada nešto čekaš, a nikako dočekati. I sada bi trebali biti strpljivi, sada bi trebali samo se prepustiti i čekati. I za to vrijeme gubiti živce možda? Za to vrijeme se ubijati u pojam sa stvarima koje smo napravili, ili koje sada radimo?
[.ne.]
To nam ne treba. Jer uvijek stoji ono, život se sastoji od uspona i padova. Život se sastoji od boljih i lošijih dana. Život se sastoji prolaznih faza i nekih faza koje nikad ne prolaze. No kako je sve to teško...I pitamo se zašto? No, mislim si, ja sa svojih 16 godina sam u stanju reći da mi je muka od života! Čemu to? Zašto to? Ja živim tih nekoliko godina, skoro četvrtinu svog života, i sada je meni već muka, i više mi se ne da živjeti.
Ma neću to govoriti! Bome neću. Gdje su još od mene velikih i pravi problemi. Gdje sam ja još od života koji će me mučiti i *bip* u zdrav mozak. Sada će mnogi reći, eh, ne mazi ni sada nas život. Ma znam da vas ne mazi, ali je problem u tome što su osobe mojih godina u stanju od buhe napraviti slona nažalost. I što su u stanju svaki i najmanji problem staviti kao propast svijeta, kao labirint bez izlaza. Zašto? Jer se možda žele osjećati zrelije i starije? Jer su možda općenito takvi? Jer vide da drugi imaju prave probleme, pa i oni to žele?
[.hm.]
Nikad neću znati pravi razlog. Samo bi bilo ljepše kada to ne bi radili. Kada bi ih radije pustili i riješili na najlakši način, bez puno utrošene energije, jer možda dođe dan sa pravim problemom gdje će ti trebati mnogo snage i energije. No, upornost i strpljivost i jaka volja možda nas ne odvedu u propast.
|