četvrtak, 20.09.2007.

Vrijeme je skupocjeno. Ne čekaj na prikladnije vrijeme, jer nisi siguran da ćeš ga ponovo imati.

Ah, inspiracije bez. No eto, živa sam još uvijek. Hvala Bogu da jesam.
I svaki da ću biti zahvalna na tome da sam uspjela preživjeti još jedan dan, na tome što nisam nestala. Jer shvatila sam da je ovaj život prekratak da bi se njime samo zafrkavali. Jer svaki čas može netko nestati s lica zemlje. Svaki čas njegov život se može ugasiti, a ono što on ostavi za sobom je pitanje kako je sređivao svoj život dok je bio tu. Razmišljam kako je to teško. Jer neke osobe žele otići odavde a da ne ostave kaos za sobom, kako bi rekli, žele otići u miru. I sada bi trebali svaki dan biti spremni na nešto najgore, jer svijet u kojem živimo nam to može i priuštiti, te biti sa svima dobri, i imati sve izravnate račune da možemo otići na miru. No je li to moguće? Bojim se da nije. Jer ima nas svakavih, toliko različitih, a toliko sličnih. Toliko je različitih mišljenja i stavova, i kako očekivati od nekoga da bude dobar sa svakim, i da ga svi vole, obožavaju? Žao mi je ljudi koji su opterećeni takvim stvarima. Ne razumijem, čemu to. Zar je tako važno biti omiljen i "popularan"? Što ti to može pomoći u životu, jer takvi ljudi uglavnom oko sebe imaju lažne prijatelje i ljude. Rijetki su oni koji su kraj njih baš zbog ljubavi, a ne iz interesa i koristi. I zar je lijep život gdje samo čekaš kada će ti netko okrenuti leđa u trenutku kada ti najviše bude trebao. Hoćeš li uživati dok u tebi stalno tinja strah od toga da će ostati sam?
Ostati sam.
U meni to budi strah. Ta pomisao na takav osjećaj da si sam, da te nitko ne okružuje, da se nemaš kome obratiti u teškim trenucima me straši. Za mene nema goreg osjećaja i gore situacije. Biti osamljen je gore nego biti tužan. Na sreću, netko će te uvijek utješiti, netko će ti uvijek pružiti ruku i biti rame za plakanje, no što kada nemaš "toga nekoga" ? Što onda. Sam prolaziš kroz sve, nema ti potpore, utješnih riječi i nema ti nečega što te tjera da ideš dalje i da se boriš. Jednostavno živiš za sebe. Samo za sebe, nemaš se kome veseliti, i nemaš kome pružati pomoć. Za koga ćeš se žrtvovati?
Image Hosted by ImageShack.us

Ostati sam.
No uvijek se nadam da neću to doživjeti, uporno se borim da ne dođe do toga. Danas je čovjeku teško reći: "Volim te, značiš mu puno kao prijatelj ili nešto više." A upravo te riječi nekoga će navesti da ostane kraj tebe, da te ne ostavi. I zato na lijepim riječima nikada ne treba štediti ili žaliti kada nekome takvo nešto izgovoriš, pa makar to samo bio poznanik s kojim komentiraš zadnju vijest iz novina. Kao što rekoh ovaj je život prekratak da bi se samo zezali njime. Da bi ovdje samo bili iz neke sprdnje. Naravno, uvijek treba biti mjesta za smijeh i uživanje, no neke stvari i mi kao navodna "djeca" moramo shvaćati i pravilno postupiti jer neke stvari se ne mogu jednostavno ispraviti i vratiti vrijeme nazad.

No trebaš naći ono što te ispunjava, veseliti se tome, nasmijati se i time nekoga ohrabriti da ide dalje. I da uspije.
- 16:34 - Tvoje riječi ( 47 komentara) - Tvoj papir - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>