nedjelja, 22.07.2007.

Eh, trebam te stvarno ovdje.

Eh da.
Dečko iz Beča. Fali, fali... Jako brate mili, da ne mogu to ni opisati.
Eto ovaj post pišem zbog njega. I nemam ništa pametno za napisati jer mi se život pretvorio u stalno ponavljanje nekih stvari. Ovaj zadnji tjedan presporo prolazi. Presporo.
Iako su tu svi ljudi, cure, ostatak, ali fali bome nešto. Netko. Ali vratit će se on, znam da hoće. Samo što prije to bolje, inače...
Free Image Hosting at www.ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-21
Inače, nisam raspoložena za novi post, i za neke dubokoumne misli. Umorna sam, kasno je, nemam ništa pametno za reći.
Jedino zadnjih dana me progone neke misli. Čudne misli koje ne znam ni ja sama odgonetnuti. Sve mi je postalo jedan veliki upitnik, samo što se lako primjećuje (kao i uvijek) da su ljudi ponekad stvarno okrutni. Toliko te iznenade svojim postupcima da se pitaš koga ti poznaješ veće duže vrijeme? Koga ti poznaješ godinama? Pomisliš da nikad ne bi tako postupio, i na kraju se prevariš. Ali svejedno pređeš preko toga, prešutiš, i kreneš dalje. Eh, nije to uvijek dobro. Nije dobro biti čovjek koji svima udovoljava, koji svima radi dobro, a samo ne sebi. Lijepo je kad netko pazi na druge, na njihovu sreću i da se onda s bližnjima veseli, no kada će na sebe pomisliti? Kada će odlučiti da sebe izgradi, da sebe samoga učini sretnim?
Ne znam, možda mu jednom dođe to u glavu, no bojim se da će tada biti kasno. Možda će biti nahranjen tuđom srećom, no svojom vlastitom neće. To nije prava sreća. Taj osmijeh na licu nije uvijek iskren. Jednostavno taj osmijeh je namijenjen uvijek drugima, što je naravno dobro i lijepo od njega, no što mu vrijedi to kad u sebi kipi? Kada bi suze najradije iz dubine potekle niz lice? Čovjek može sve druge ljude lagati, no sebe ne može. Nikad neće uspjeti prevariti svoje srce i svoj mozak. Nikad neće moći protiv svojih osjećaja. Greška je što se ljudi srame pokazati svoje osjećaje, boje se iskazati ljubav prema nekome. Najčešći razlog tome su drugi ljudi i njihovo podsmijehivanje i upiranje prstom u druge. Ma da, što te briga za druge! Neka pričaju, govore, seru i glume, nisu oni važni, važan si samo TI i tvoja iskrena sreća. Sreća koja te ispunjava iznutra, sreća koju ljubav potiče da ju osjećaš. Kao da će ti ljudi koji te trenutačno okružuju u tvojoj okolini uvijek biti tu. Naravno da neće. Nestat će, isparit će iz tvog života i nikad ih se više nećeš ni prisjećati. I zašto onda zbog njih nabijati neke komplekse sebi na nos i pokušavat se promijeniti samo zato jer netko deseti misli da ti takav ne valjaš.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ne!
Čovjek se rodi sa svim manama i vrlinama, ali za vrijeme života, za vrijeme odgoja u obitelji, za vrijeme društva i iskušavanja novih stvari, za vrijeme problema i stvarnoga života čovjek jača svoje vrline, a mane potiskuje. A sad da li će čovjek biti pokvaren, ciničan, škrt, ohol ovisi o njemu i njegovoj otpornosti na loše stvari. Jer vrebaju nas razna iskušenja, razni izazovi, no ako smo jaki i dobro izgrađeni još od temelja, ništa nam se ne može dogoditi. Ništa nas ne može omesti u izgradnji pravoga puta sa kojeg nećemo skrenuti.
Eh teško je to sve, teško.
A ja sad više nemam snage za išta napisati. Idem dalje tugovati za dečkom from Beč. =)
Ah vratit će se on, a ja sad ode u krevet.
Pozdrav svima, držite se, i iskoristite ovaj život cijeli na dobar način.
Ljubite, volite, smijte se. Nađite si nekoga uz koga ćete se osjećati potpuno, nekoga uz koga ćete jednostavno disati i uživati.

Zar ne, dečko? ;)
- 00:14 - Tvoje riječi ( 23 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>