Lud Ud

danas sam rođen, iznova, danas se sjećam tebe, iznova, jer rekla si da me tu i tamo čitaš. znam, bilo bi lakše da te nazovem i pozovem na kavu ( za koju si rekla da ti fali ), ali ja radim uvijek po svoju. teže. i gluplje. osim toga, znam da bi mi rekla ono frustrirajuće - kako si zauzeta i da se javim malo kasnije. neću ti spomenuti ime, nego ću s ovom poznato divnom zubčevom stihotvorinom čekati da se javiš. za na kavu, dakako. do daljnjeg ovdje neću ništa pisati i tako ćemo, nadam se skoro, znati da li si me pročitala. ili ne.

MOSTARSKE KIŠE


U MOSTARU SAM VOLIO NEKU SVJETLANU JEDNE JESENI,
JAO KAD BIH ZNAO SA KIM SADA SPAVA,
NE BI JOJ GLAVA, NE BI JOJ GLAVA,
JAO KAD BIH ZNAO KO JE SADA LJUBI,
NE BI MU ZUBI, NE BI MU ZUBI,
JAO KAD BIH ZNAO KO TO U MENI BERE barakokule
JOŠ NEDOZRELE.

GOVORIO SAM JOJ TI SI DERIŠTE, TI SI BALAVICA,
SVE SAM JOJ GOVORIO.
I PLAKALA JE NA MOJE RUKE, NA MOJE RijEČI,
GOVORIO SAM JOJ TI SI ANĐEO, TI SI ĐAVO,
TijELO TI ZDRAVO ŠTO SE PRAVIŠ SVETICA,
A PADALE SU SVU NOĆ NEKE MODRE KIŠE
NAD MOSTAROM.

NIJE BILO SUNCA, NIJE BILO PTICA, NIČEG NIJE BILO.
PITALA ME JE IMAM LI BRATA, ŠTA STUDIRAM,
JESAM LI HRVAT, VOLIM LI RILKEA,
SVE ME JE PITALA.
PITALA ME JE DA LI BIH MOGAO SA SVAKOM TAKO
SAČUVAJ BOŽE,
DA LI JE VOLIM, TIHO JE PITALA,
A PADALE SU NAD MOSTAROM NEKE MODRE KIŠE,
ONA JE BILA RASKOŠNO BijELA U SOBNOJ TMINI
AL' NIJE HTjELA TO DA ČINI,
NIJE HTjELA IL' NIJE SMjELA,
VRAG BI JOJ ZNAO.
JESEN JE, TA MRTVA JESEN NA OKNIMA
NJENE OČI PTICA, NJENA BEDRA SRNA,
IMALA JE MADEŽ, MADEŽ JE IMALA,
NE SMjEM KAzati,
IMALA JE MLADEŽ, MALI LJUBIČAST,
ILI MI SE ČINI.
PITALA ME JE DA LI SAM HRVAT, IMAM LI DjEVOJKU,
VOLIM LI RILKEA - SVE ME JE PITALA,
A NA OKNU SU KO BOŽIĆNI ZVONČIĆI MOGA DjETINJSTVA
ZVONILE KAPI
I NOĆNA PjESMA TEKLA TIHANO NIZ DONJU MAHALU,
EJ, SULEJMANA OTHRANILA MAJKA.

ONA JE PROSTRLA SVOJE GODINE PO PARKETU.
NJENE SU USNE BILE PUNE KAO ZRELE BRESKVE,
NJENE SU DOJKE BILE TOPLE KO MALI PSIĆI.
GOVORIO SAM JOJ DA JE GLUPAVA, DA SE PRAVI VAŽNA,
SVjETLANA, SVjETLANA, ZNAŠ LI TI DA JE ATOMSKI VijEK,
DE GOL, GAGARIN I KOJEŠTARIJE,
SVE SAM JOJ GOVORIO,
ONA JE PLAKALA, ONA JE PLAKALA.

VODIO SAM JE PO KUJUNDŽILUKU, PO AŠČINICAMA,
SVUDA SAM JE VODIO,
U PEĆINE JE SKRIVAO, NA ČARDAK JE NOSIO,
POD MOSTOVIMA SE IGRALI ŽMURKE, NERETVA ŽDRjEBICA,
POD STARIM MOSTOM CRNJANSKOG JOJ GOVORIO,
ŠTO JE DIVAN, ŠAPUTALA JE, ŠTO JE DIVAN.

KOLjENA JOJ CRTAO U VLAŽNOM PijESKU,
SMiJALA SE TAKO VEDRO, TAKO NEVINO,
KO PRVI LJILJANI,
U DŽAMIJE JE VODIO, KARAĐOZ-BEG MRTAV, PREMRTAV
POD TEŠKIM TURBETOM;
NA GROB ŠANTIĆEV CVijEĆE JE ODNjELA,
MALO PLAKALA, KAO I SVE ŽENE,
SVUDA SAM JE VODIO.

SADA JE OVO LjETO, SAD SAM SASVIM DRUGI,
PIŠEM NEKE PijESME, U JEDNOM LISTU POLA STUPCA ZA PERU ZUPCA
I NIŠTA VIŠE,
A PADALE SU SVU NOĆ NAD MOSTAROM NEKE
MODRE KIŠE,
ONA JE BILA RASKOŠNO BijELA U SOBNOJ TMINI
AL' NIJE HTjELA TO DA ČINI,
NIJE HTjELA, IL' NIJE SMjELA,
VRAG BI JOJ ZNAO.