Utorak, srpanj 02, 2396.
12:00. Čitavo jutro bila je gužva. Ljudi kao da su poludili za narukvicama srećonošama što su ih imali običaj izrađivati pripadnici nekog Bogtepitaj plemena koje je prije cca trilijun godina obitavalo na ovim prostranstvima. Na koncu sam i sama kupila po jednu u svakoj boji. Ali samo u svrhu ekspanzije poslovanja dućana.
12:30. Otišla sam na zasluženu pauzu, danas nešto kasnije. Očekujem kako danas neću duže ostati (nikad se nemojte zaposliti kod privatnika), budući da imam dogovor s Ianom u 16:00, šifra: SLADOLED. Iako je radno vrijeme suvenirnice do tri (zimi sat vremena kraće mada je opet duže u odnosu na radno vrijeme u gradskim i državnim poduzećima), obično se zadržim. Nadam se kako će to moj šef znati cijeniti, i pravodobno nagraditi. Razmišljam o tome da kupim auto. Leteći, naravno (manje je zapreka na cesti). Još uvijek nisam odlučila koji bi model došao u obzir, ali znam da će biti ljubičast. Govorim o posebnoj nijansi ljubičaste boje, koju je teško opisati.
13:00. Definitivno najkraći pola sata u danu!
16:00. Nije Danko toliko opak. Razumije ljudske potrebe.
16:42. Ubila sam se u sladoledu od manga. Pojma nemam o čemu je sve Ian pričao ovo vrijeme. Pamtim samo kako me katkad neobično čudno pogledao, u stilu – hej, jesi li ovdje? Oslanjala sam se na intuiciju koja mi je govorila otprilike ovo: samo se blesavo smješkaj, i kimaj glavom, poput onog nevjerojatno trknutog konobara za šankom. Kvragu! On to misli da njemu kimam! Možda je uvjerenja kako sam ovaj silni sladoled opetovano naručivala samo zbog njega?! Sigurno sada mozga – hmm... mango... šta bi to moglo značiti? Joj, prestani se smješkati!
16:50. Iznijela sam prijedlog o promjeni lokacije.
Na moju radost, usvojen je jednoglasno.
18:00. Dopisivala sam se s Tabitom preko interneta. I ona je pronašla posao. Pere glave u nekom frizeraju. Zašto se ja nisam sjetila upitati Merlina je li treba asistenticu?! Kladim se, bili bi fantastičan tandem! Svaki dan bih napuštala radno mjesto s novom frizurom.
U velikoj sam dvojbi: dati otkaz ili ne? Nešto poput Hamletovog pitanja, samo manje opasno.
19:01. Ako sutra dam otkaz, Danko bi mogao ne isplatiti mi plaću. Odustajem od donošenja rigoroznih odluka. Ali bih zato mogla zatražiti povišicu!
Hmf... možda bih trebala prvo čekati isplatu prve plaće.
Četvrtak, srpanj 11, 2396.
13:00. Zamolila sam Danka ako me može ranije pustiti s obzirom kako imam zakazan pregled kod ginekologa. Inače to je fantastičan način za začepiti usta bilo kojem muškarcu. U trenu se istope sva ona pitanja poput:
Aaaa, kako se zove doktor?
Koja je priroda bolesti?
Nisi to mogla obaviti izvan radnog vremena?
Naravno, bila je to bijela laž. Istina je, žurila sam se u Auto školu Oblak. To je ona u blizini Centralne banke. Naziv me je na prvu privukao. Asocira na sanjarenje, tako da će učenje vožnje zasigurno predstavljati mačji kašalj! Mhmm... nisam nikada čula mačku kako kašlje...
Uglavnom... da stvar bude milijun puta bolja, od Danka sam zatražila predujam plaće koju sam trebala dobiti u ponedjeljak. Ubacio je moju karticu u bazu podataka, i otvoreno me pitao koliko želim. Tražila sam polovicu, više nego dovoljno.
'Hmf... na povratku bih se mogla nagraditi, i kupiti koju 'krpicu', u glavi sam proračunato slagala riječi.
14:00. Ravno je dva, a ja sam već sredila stvar s auto školom. Počinjem u ponedjeljak. Važno sam napomenula kako sam, naime, zaposlena osoba, tako da će satovi teorije i vožnje biti isključivo u popodnevnim ili večernjim satima.
15:10. Upravo sam napustila šoping centar, i grabila sigurnim korakom u pravcu doma, s dupkom punim vrećicama u rukama, kad...
“Luna, otkud ti draga djevojko?”
Hm... poznat glas. Pomaknula sam se dovoljno da mi sunce ne ide u oči, i umalo vrisnula. Kvragu, Danko! Šta on tu radi?! Kladim se, obilazi konkurentske trgovine, i smišlja strategiju uspjeha. Oh, šta ću sada?! Ulovio me.
“Pa... umm... pregled je prošao odlično...”
“Ne zanima me!”
Rukama je pokrio uši.
“Znate, ustvari je veoma jednostavno za objasniti. Prijateljica me nazvala, odmah nakon pregleda, i kako je sve bilo OK, zamolila me da na povratku za nju pokupim stvari koje je jutros zaboravila u jednom butiku. Pogledala sam na sat... i bilo je odveć kasno za povratak na posao... tako... da...”
Hahhh... čak sam i ja povjerovala u priču!
“Ne vjerujem.”
Tako je otprilike zvučalo ono što sam ja čula.
“Molim?!”
“Dior, Chanel, Louis Vuitton... hm... ovo ne znam ni izgovoriti... Gdje si dovraga bila? Reci istinu!”
“Rekla sam.”
Najbolje od svega što sama sebi uistinu vjerujem.
“Bila si u najmanje pet trgovina odjećom, mlada damo!” Danko se pjenio naočigled.
“Nisam, ali prijateljica zato jeste. Znate ona je luda za šopingom. Uh, fuj! Ali vidite, upravo u ovome, kojem ne možete ni naziv izgovoriti, uspjela je posijati sve vrećice. Uostalom, ako meni ne vjerujete, pozvat ćemo mog ginekologa. On će Vam reći istinu, gdje sam bila.”
Birala sam nasumice broj.
“U redu, vjerovat ću ti... ovaj put”, izjavio je rastreseno.
Meni se, na svu sreću, javila Nika, kojoj je u sekundi ispala slušalica, tako da sam prekinula liniju prije nego je zapištao ženski glas iz mog mobitela. Nika zna biti vrlo kreštava i naročito glasna, tako da je postojao opravdan rizik da Danko skuži prevaru.
Izvukla sam se.
15:51. Nisam se izvukla. Mama i tata nisu oduševljeni auto školom. Štoviše, zatražili su od mene neka se odmah sutra ispišem, i zatražim povrat novca.
U suzama sam odjurila u svoju sobu (i zalupila vratima).
18:10. Pričala sam Ianu o golemoj nepravdi koja me snašla. Upoznala sam ga s idejom o provođenju štrajka glađu (u tijeku), dok mama i tata napokon ne ustuknu. Sa zamisli je bio tijesno povezan i njegov zadatak, a taj je – tajno snadbjevanje moga organizma energetskim potrebama za vrijeme trajanja štrajka. Jedva je pristao. (Optužila sam ga kako želi da umrem od gladi, a onda sam počela revati u slušalicu. Muškarci su slabi na ženske suze, vječni adut u rukavu.)
19:00. Mama je pokucala na vrata sobe. Zvala me da siđem na večeru. Nisam reagirala.
Hmm... zašto nisam nešto masno pojela u gradu, onako na brzinu, s nogu?
19:15. Ponovila je poziv. I dalje sam ostala pri svome. U tančine sam joj pojasnila osnovne elemente štrajka koji sam provodila, a neizostavno sam naglasila svrhu svega. Zaprijetila je kako će o mom ponašanju porazgovarati s tatom.
21:00. Vladalo je zatišje. Moji roditelji na jednoj, a ja na drugoj strani, protivnici s planovima različitog predznaka. Za sada se situacija razvijala povoljno.
22:00. Ne mogu zaspati. Gladna sam!
Subota, srpanj 13, 2396.
Popustili su (šta drugo reći nego PAPCI). Ali morala sam obećati kako se prvu godinu neću voziti bez pratnje iskusnog vozača, a auto ću morati zaraditi, i sama se brinuti o njemu. Pristala sam. (Ian je iskusan vozač, a ionako nisam imala nakanu odvajati se od njega. Uostalom, dok ne kupim vlastiti auto, namjera mi je voziti njegov.)
21:00. Nakon dugo vremena, spremala sam se na izlazak s curama. Kasnila sam na dogovor. Ništa zabrinjavajuće.
Ponedjeljak, srpanj 15, 2396.
13:26. Vrijeme se vuklo strahovito sporo. U 15:30. sam imala auto školu. Namjerno sam uskočila u taj termin kako bih imala opravdanu izliku za izbjegavanje prekovremenog rada u širokom krugu. Danko nema blage veze o mojim spačkama, i neka tako ostane. Mada prva tri dana imam isključivo teoriju, svejedno se radujem.
15:50. Hm... nadam se kako je praksa višestruko interesantnija, jer ovo je ubitačno DOSADNO.
17:00. Mama mi je udijelila toliko bezvrijednih savjeta. Kao jedan ne vozač, mišljenja je, kako i učenju teorije vožnje, treba pristupiti s iznimnom dozom opreza (ne smiješ piti alkohol i sl. dok štrebaš).
19:00. Ian je navratio upiti moje početne dojmove. Spomenuo je kako iskorištava svaki momenat proveden na „kotačima“, jer za koji dan zrak neće biti tako siguran.
Nije bio oduševljen kad sam mu obznanila svoje skromne intencije, koje uključuju vožnju njegovog automobila. Objasnila sam kako je to samo privremeno rješenje.
Četvrtak, srpanj 18, 2396, 22:00 sati
Vau! Čaroban osjećaj! Kao da letiš na izuzetno komotnoj metli s poprilično kompliciranim komandama i osnovnom funkcijom održavanja adrenalina na zavidnoj razini. Jedva čekam sutrašnju vožnju!
Subota, srpanj 20, 2396.
9:00. Usnula sam čaroban san. Dovoljno bi bilo natuknuti kako smo jedini protagonisti bili ja i prekrasan automobil... ljubičasti.
9:15. Pozvala sam Iana k sebi na doručak. Prenemagao se, i tvrdio kako se ne osjeća dobro. Bio je čudan. Čak ni Čiči nije nasjeo na njegovu bijednu ispriku (obožavam vezati pridjev bijedan s imenicom isprika!)
10:00. Napravila sam detoksikacijski šejk, i dugo telefonirala.
Dogovorila sam s curama posjet Vodenom svijetu. Ima tome već neko vrijeme kako nisam uživala na bazenima, i potrbuške se spuštala niz vodeni tobogan. Od ove godine, u sklopu kompleksa, postoji i novi birc – 'Venecija'. Naziv sve govori. Najapsolutnije predosjećam, bit će uzbudljivo!
19:00. Dođavola! Sve me svrbi od prokletog klora!
Nedjelja, srpanj 21, 2396.
11:20. Udobno sam se smjestila u vrtnu ljuljačku, i provodila vrijeme čitajući komične stripove. Namjerno nisam pozivala svog zlobnog dečka. Ne želim još jednom proživjeti grubo odbijanje.
12:00. Postalo je nesnosno vruće, čak u hladu. Sakrila sam se u kuću, i napravila limunadu za sebe i Čičija. Vragolan izgleda nije bio žedan. Nakon sedam minuta druženja sa mnom, zaspao je k'o top.
13:13. Zazvonio je telefon. Mhmm, Ian?!
Pozvao me k sebi. Moramo razgovarati. Zvučao je ozbiljno tako da sam jedino mogla proizvesti zaključak – ostavlja me. 
15:00. U depresiji sam. Mislim kako sam dotaknula samo dno. Ne mogu jesti sladoled jer me podsjeća na njega.
16:00. Obećala sam svom uskoro bivšem frajeru da ću navratiti iza pet. Moram smisliti kako ubiti još pola sata.
Ne znam šta mi je činiti? Nikada prije nisam bila ostavljena (Erik se ne računa).
17:01. (iza pet) Stigla sam na poprište ljubavne egzekucije. Ian mi je otvorio ulazna vrata, i pustio me proći u dnevnu sobu. Na vratu je nosio kiselu facu.
Izuzev nas, kuća je bila prazna.
„O čemu si htio razgovarati“, smognula sam snage, i upitala ga.
„O meni“, sagnuo je glavu.
„Misliš o nama? O tome kako smo dva različita svijeta, i da ti je ekstremno žao, ali, zbog nepomirljivih razlika, nemaš drugog izbora doli ostaviti me.“
„Oh, ne! Nikada te ne bih ostavio!“ umalo se utopio u vlastitim emocijama.
„Odlično! Onda smo sve riješili!“
Lažno zadovoljno sam se naslonila na naslon tapecirane stolice.
„Nismo riješili. Moram ti reći istinu o sebi. Možda ćeš ti mene tada željeti napustiti?“
„Aha... možeš mislit!“
Zakolutala sam očima, i čvrsto stisnula njegovu ruku.
„Reci, ljubavi“, dala sam mu znak za početak.
Nakašljao se. U sebi je naočigled skupljao hrabrost potrebnu za priznanje njemu nečega osobito bitnog. Priznajem, zaintrigirao me u tolikoj mjeri, da bih zbog tajanstvene informacije bila spremna propustiti sat vožnje. OK, žrtvovala bih 30 minuta.
„Ja sam“, još jednom je duboko uzdahnuo. „Ja sam čarobnjak.“
„Nije tako strašno“, odahnula sam vidno. „Imam prijatelje vampire, vukodlake, a najbolja frendica iz osnovne, sada je poznata vještica. Čak joj je uspjelo poći za rukom otjerati Sjene.“
„Pokušavam ti reći - ja jesam potomak Sjena!“
Ustuknula sam, i okamenila se negdje na sredini prostorije.
„Ti... ti si Sjena...“
Drhtala sam k'o prut.
On se također ustao, i uputio oprezno prema meni.
„Luna... znaj da ti ne bih nikad...“
Prekasno. Utekla sam glavom bez obzira.
20:00. Nakon mukotrpnog procesa razmišljanja isprepletonog s pokojom litrom suza, odlučila sam kako ću informaciju, za sada , držati za sebe.
00:24. Probudila sam se u lokvi znoja. Bila je to klasična noćna mora s elementom proganjanja kao svojim neosporivim ishodištem.
Srijeda, srpanj 24, 2396.
Svaki dan, redovito sam dobivala nekoliko poziva od Iana. Bila sam toliko uzrujana, da nisam mogla razmišljati za koje bi visoko učilište uopće predala zahtjev. A trebalo je odlučiti, do petka.
Poštanski sandučić bio je dupkom pun njegove e-pošte.
Bolilo me, ipak sam ga voljela.
Na kraju sam mu poslala e-mail, kako trebam vremena samo za sebe, da razmislim (i tako to...), i shodno tome napomenula kako sam zatrpana obavezama: posao, auto škola, budući faks...
Napisao je:
Razumijem. 
Tako tužno.
A onda bih se sjetila menija čarobnjaka Sjene, i tugu bi potisnuo zazor od stvarnosti. Prihvatla sam ga u naručje, jer strah je momentalno bio koristan prijatelj.
Četvrtak, srpanj 25, 2396.
23:00. Ležala sam u krevetu, i zurila u strop, pokušavajući shvatiti.
Lili je fantastično prezentirala završnu radnju. Zauvijek je onemogućila carstvu Sjena pustošenje ovog grada.
Ali... Ian je još uvijek tu. Istina. I njegovi roditelji, spomenuo je da je potomak Sjene. Pretpostavka je kako onda istu sudbinu dijele i njegovi roditelji. Hm?!
Jadni Ždral!
00:12. Obavit ću žurno razgovor s Lili. Povjerit ću joj sve, odmah sutra, nakon vožnje.
Uhh, ne smijem zaboraviti prijaviti se na faks. Uputit ću zahtjev za Školu magije. Nisam htjela, ali kad me sama odabrala.
Petak, srpanj 26, 2396.
18:00. Bila sam zadovoljna postignutim. Činilo se napeto, jer je ispalo kako sam prijavu za Školu magije poslala pet do dvanaest. Žao mi je jer iduće godine neću provoditi toliko vremena sa svojim najbližim prijateljicama. Tabita je predala zahtjev za Upoznavanje i istraživanje univerzuma, Elena se bacila u modni dizajn, a Nika je (namjerno) odlutala kulinarskim vodama. Provjerila sam, Lili će biti sa mnom na godini, ali i Ian?!
18:20. Lili je bila presretna jer me vidi. Pročitala sam je, predložit će mi da budemo cimerice. Ne loše, možda ću trebati vještičju zaštitu naposlijetku.
19:05. Sve sam joj ispričala. Apsolutno sve! Zakratko se pošutila.
„Lili“, prodrmala sam je.
„Vjerujem da znam zašto su Ian i njegovi roditelji i dalje u gradu.“
„A, da?“
Pretvorila sam se u uho.
„Ian očito pripada iskonskom kultu Sjena, dok su one još imale funkciju čuvara živih bića.“
„Šta Sjene nekada nisu bili pripadnici crne magije“, radoznalo sam je pogledala.
„Isprva, ne! Tek kad je izbila svađa između dva brata oko strategije vođenja skupine, magija se podijelila na crnu i njenu suprotnost. Mlađi brat je perfektno vladao crnim moćima, iako drevne priče govore kako je još prije podjele pao pod utjecaj Strašnog demona. Na koncu je prevarom ubio starijeg brata, kao i pripadnike njegova kulta unatoč tome što ih je štitila snažna bijela magija. Vjerojatno su zato crne Sjene zauvijek vezane uz prokletstvo. Izgubile su dušu, i neutaživu žeđ pokušavaju ugasiti srcima mladih djevojaka.“
„Uh, zbilja je to istina?“
„Jedna od verzija“, potapšala me rukom po koljenu. „Legenda kaže da je nekolicina bijelih čudom preživjelo, i kako još uvijek, nakon toliko stoljeća, služeći se magijom u pozitivne svrha, pokušavaju svijet vratiti u ravnotežu.“
„Znači, Ian je dobar dečko?“
„Pa da...“
„Zašto si oklijevala?“
Uzbuđenje se očitovalo u mom glasu.
„Iz razloga što, dok postoje crne Sjene, on i njegova obitelj nisu sigurni, jer će se Zlo iz petnih žila truditi da ih preuzme“, objasnila je.
„A je li postoji način da se to ne dogodi... ovoga... da on i njegovi roditelji ostanu dobri, znaš na šta mislim?“
„Oh da“, pogledom mi je sugerirala da se poslužim keksima koje do sada nisam ni primjetila. „Moraju biti na vječitom oprezu. I Ian to izvrsno radi.“
„Ali tvoja magija na njega nije imala utjecaj? U čemu je kvaka? Kakakav god bio, ipak je Sjena!“
„Moja magija je bila usmjerena isključivo protiv zla. Tako da je Ian najapsolutnije siguran u Solisu, a čaroliju bih izvela također ponovno na jesen, u Školi magije.“
„Oh, Bože, bila sam tako okrutna“, zatulila sam.
Lili je ustala (nadala sam se po neko piće, mrzila sam njenu naviku kada iznese pred gosta samo suhe kekse, ma kako oni bili fini), i vratila natrag (prebrzo), noseći u ruci tri amajlije. Poslužila sam se telepatijom za identifikaciju predmeta u njezinoj šaki.
„Ovo će ih čuvati od lošeg utjecaja“, pružila mi je talismane, a ja sam ih spremno prihvatila.
„Hoćeš se pobrinuti da završe u pravim rukama?“
„Smatraj riješenim“, kimnula sam.
„Jesi li možda za čaj?“
Vau... ovo je bilo iznenađenje! Potvrdila sam, a ona se hitro uputila u smjeru minijaturne kuhinjice (veća ni ne treba curi koja izvrsno barata čarolijama).
„Lili...“
Okrenula se.
„Hvala ti... ozbiljno mislim.“
Subota, srpanj 27, 2396.
8:21. Nisam mogla dalje spavati. Ushićenje me rano izvuklo iz kreveta. Još sam sinoć obavijestila Iana o svom dolasku. Činio se zbunjen, mada sam naposlijetku iskamčila od njega jedan smajlić. 
9:00. Ispred sebe sam imala nemoguć sudoku.
Pomislila sam: 'Bilo što, samo neka doguram do 11.'
11:00. Leteći taksi zaustavio se upravo pred Ianovim dvorištem. Pametnjaković se nije dovoljno spustio, pa sam umalo isčašila nogu prilikom doskoka.
“Bok Luna”, zvučao je suzdržano, a još suzdržanije je nažalost izgledao. “Nisam te dugo vidio.”
Nisam sigurna je li ovo bila kritika, ili samo konstatacija.
Tako sam željela objesiti mu se oko vrata, poljubiti ga, a samo sam tiho izustila: “Bok.”
Sve do jednu točku vremena, progutala je šutnja. Da me netko tada pitao, rekla bih, protekla je cijela vječnost, ili dvije dok ponovno nisam čula njegov glas.
“Znam da sam trebao biti prema tebi iskren...”
“Ian...”
“Znam sve Luna”, dobacio mi je jedan pogled isprike nastojeći omekšati ono što je namjeravao reći. “Pročitao sam ti misli još dok si skakala iz taksija. Glava ti je umalo pukla od informacija, nisam si mogao pomoći.”
Namrštila sam nos, ali u jednu ruku sam bila zadovoljna zbog te nepodopštine, sve ima svoju prednost. Ovako se nisam morala truditi, i trošiti svoje dragocijeno vrijeme na mukotrpno objašnjavanje situacijske stvarnosti. Koja ušteda! Kada bi Ian i ja zauvijek bili zajedno, mogli bi se čitav život samo gledati, bez ijedne riječi, a sve bi nam bilo jasno. Hmf... zvuči naporno!
“Onda”, nastavio je. “Hoću li vidjeti još u ovom životu te amajlije?”
“Ovisi”, izjavila sam ozbiljno kako bih ga malo cimnula, a usput revanširala za neovlašten upad u moje misli.
Ha! Upalilo je.
“O čemu”, smješak mu je kliznuo s lica.
“Hoće li me tvoja mama pozvati na kolače? Znam koliko obožava peckati vikendom.”
“Probat ću je nagovoriti”, rekao je koketno. “Ništa ne obećajem.”
Ian i ja smo ponovno zajedno, zadovoljni i sretni. Moram se podsjetiti, i kupiti Lili dar zahvalnosti. Možda novi kotao?
Nakon trilijun svjetlosnih godina usnula sam s glupavim smješkom.
Ponedjeljak, srpanj 29, 2396.
Danku su danas potonule lađe. Na umu je imao spojiti me sa svojim nećakom Dinkom koji već godinama traži bolju polovicu, pa se nije veselio skupa sa mnom kad sam mu izblebetala što se u subotu zbilo između mene i Iana. Navodno se Dinko napokon dao nagovoriti na posjet kozmetičarki, koliko mu je bio ekstremno bitan susret sa mnom. Malo je čudno otkud njegov nećak zna za mene, ali me 'najdraži' šef nije prepustio samo tako na milost i nemilost neizvjesnosti. Dinko izgleda povremeno zna navratiti u trgovinu, i napraviti ujaku promet (pretpostavljam da smo Dinko i ja Dankovi najvjerniji kupci), a kako je sam po sebi neugledan i totalno bezveze, očito ga nije bilo lako memorirati. Možda sada, kad mu je ten čist i svjež, kažem možda, se neka cura zakači za njega.
Zamolila sam Danka neka mi pokaže sliku nećaka. Nije mi bio poznat. Utješila sam ga riječima kako bez obzira na pomirdbu s Ianom, nikada ne bih bila s nekim poput Dinka. Frajer nema manira, i čak na fotografiji kopa nos.
Zauzvrat mi je Danko zadao toliko posla, pa sam kasnila u 'Oblak'.
Mrzim njega i njegovog nećaka kopača nosa.
15:55. Obožavam voziti u velikoj brzini mada mi moj instruktor Florian nije osobito sjeo (danas i nikad). Čujem kako i druge cure nisu osobito zadovoljne sa svojim učiteljima vožnje. Stekla sam dojam kako su to ljudi koji te uče ponašanju u prometu, a usput ti se bez pardona upucavaju. Pitam se kakvim je taj soj slovio u prošlosti?!
19:00. Za večerom sam saopćila roditeljima kako imam namjeru raditi u suvenirnici do konca kolovoza. Zatim bih se odmorila, možda otputovala s curama (prethodno se trebamo konzultirati oko toga koliko je pametno voditi dečke sa sobom), s obzirom da se u listopadu rastajemo. Napomenula sam kako sam shvatila poantu odgovornosti, ali ipak nemam odveć koristi od činjenice što sam u radnom odnosu, jer pola love spiskam na idiotske suvenire, a drugi dio obavezno proguta auto škola. Mama i tata su sentimentalni u zadnje vrijeme (valjda zato što odlazim), pa su mi, nakon nekoliko razmijenjenih pogleda, odlučili udovoljiti. Vjerojatno su očekivali kako bih ovo mogla spomenuti, jednako kao što je mama nanjušila moj kratki prekid s Ianom. Srećom, glede potonjeg, povukla se, nije se htjela miješati. Mada sam pravi razlog raspada veze skrivala od znatiželjnih pogleda, moja mama je bila uvjerena kako njoj ništa ne može promaknuti, pa ni razlog našega prekida. Tvrdila je kako posrijedi može biti samo seks. Sada, kad smo se pomirili, svako malo mi trubi da budem oprezna i slična sranja.
21:00. Bivši me nazvao natuknuvši kako se sutra muva u blizini, pa bi s curom navratio na kavu i tople vafle.
Utorak, srpanj 30, 2396.
10: 25. Erik i Maya izvršili su obećanje. Istina, nisu pokazali veliki interes za vafle. Za Erika to nije bila neka novost. Fora mu je biti pozvan na nešto što obično preferiraju ljudi, a zatim ne sudjelovati na očekivan način. Međutim, Maya... Pomislila sam, kasnili su, a vafli su hladni, dok nisam shvatila kako je Erikova nova cura daleko hladnija. Nije mi se svidjelo kako je promatrala malog lorisa.
Popodne sam širila novi trač. Posve sam sigurna – Maya je postala jedna od njih!
- nastavit će se -
.