e-worm

Nedjelja, listopad 01, 2395.

Nosevi nam nisu odveć bili u knjigama, prije okrenuti jedan drugome. Razgovarali smo o sebi, i neobičnim stvarima koje obožavamo. Iznenadilo me njegovo ishitreno priznanje o sudjelovanju u utrci zmajeva. Ne znam puno ljudi koji bi se upustili u tako nešto! Kad bolje razmislim, on je prvi kojeg sam upoznala. Vau! Svi (uključujući Erika) smatraju kako je utrka zmajeva najopasnije, najgrandioznije, najspektakularnije, najstrašnije i najžešće natjecanje u ovom Svemiru. Kako je hrabar, najsmioniji i navodno najbolji! Uh, koliko toga NAJ izazvano neobičnom konstelacijom mladića i zmaja! Činjenica kako nitko (ama baš nitko) nije upoznat s njegovom stvarnošću je suviše ekstraordinarna. Da sam kojim slučajem ja u pitanju možda (čitaj: najapsolutnije sigurno) bi cijeli svijet brujao o mojim letećim podvizima. Slijedeće natjecanje pada na Noć vještica, točnije u sumrak, i jedva čekam! Bit će to i za mene jedno novo iskustvo, promatrati, još do jučer, fatalnog štrebera, u ulozi krotitelja zmaja. Navodno se trebaš umno spojiti sa svojim krilatim stvorenjem (zmajevi ne trpe nasilje), i održavati ravnotežu na urnebesnom putovanju. Ian posjeduje navedene kvalitete, a uz to je i vrlo pametan. Pokazao mi je fotke Ždrala (tako se zove njegov ljubimac), i strogo sam uvjerena kako ipak, ni za živu glavu, ne bih sudjelovala u suludom natjecanju stisnuta uz leđa krilate nemani. Zbilja su enormni, imaju krvave oči, grubu kožu, i ne bi ih ubilo da utrljaju malo kreme u svoj neprobojni ljuskavi omot. Naročito me straše bezbrojni zubi, priče kažu – oštriji od britve (brrrr-itva). Još uvijek ne mogu povjerovati u osobni pristanak na susret s beštijom pod budnom Ianovom palicom. Ali dobro je, imam puni mjesec za psihičke pripreme, ili da kupim nepovratnu kartu za Mjesec (umm... nije loša zamisao?!).

20:05. Ispred Ianovih kućnih vrata postalo je živo.

„Odbacit ću te doma.“
„Ni slučajno! Ovoga... hoću reći – ne treba.“
„Ne mogu te pustiti da se sama vraćaš. Kasno je.“
„Ne odveć“, nadovezala sam se. „Osim toga, imam prijevoz“, nevješto sam slagala. „Erik me čeka... ovaj... blizu... tamo“, nasumce sam pokazivala prstom.
„Aha...“
„Nda...“, pažljivo sam zakačila nestašni uvojak iza uha, a on se vratio vrišteći kako mu tamo nije mjesto. „Ian...“
Promatrao me šutke.
„Hvala ti... na svemu.“
„Ništa zato. Meni je bila čast takav talenat izvući na površinu.“
Nasmijala sam se za svaki slučaj, možda se šali, tko zna?!
„Idem“, imaginarnim škarama presjekla sam kontakt naših očiju što se razvukao na opakih osam sekundi te je opasno prijetio prometnuti se, najgorim slučajem, u sramežljivi flert.
„OK“, kimnuo je. „Još se vidimo, ili ćeš me sada zaboraviti?“
Nisam sigurna je li tip koketira, ili strepi pred jednom opcijom odgovora, koja bi zasigurno, prije nepuni mjesec, bila izrečena, a sada se, ne znam zašto, kolebam. Uhh! Šta ja to radim?! Zamrsit ću svoju atraktivnu kolotečinu, i izgubiti Erika! Ne smijem se nadalje družiti s Ianom... ne mogu.
„Neću te zaboraviti“, predomislim se. „Vidimo se... ti, ja i... zmaj.“

21:30. Uputila sam naredbu Čarobnjaku, i zauzvrat dobila osrednji kakao s pet marshmallow kolačića.

22:14. Odluka je pala iznenađujuće ishitreno – neću misliti na Iana.

22:15. Mislim na Iana.

22:47. Još uvijek mislim na Iana.

23:36. Ne mogu prestati misliti na Iana.

00:07. Kvragu!


Ponedjeljak, listopad 02, 2395.


6:30. Želim Iana. Krivo! Želim kavu! Ajme, luda sam – apsolutno, nema mi spasa!

7.15. Ove žitarice jedu mene. Ahhh... možda sam stavila malčicu suviše čokoladnog preljeva. Nisam znala da i toga može biti previše?!

7:55. To je Erik na svom WX-8 skuteru. Opet kasni! Šta on misli – teleportiraćemo se samo tako! Nakon one uspješno-neuspješne teleportacije na Božićni ručak kod njegovih roditelja, ne pada mi na pamet! Erik tvrdi kako nisam smjela vizualizirati puricu. Jadnica, onako pečena, raspuknula se od moga volumena. Druga solucija bila bi putovanje kroz vrijeme, preciznije u blisku prošlost. Poznam tipa koji posjeduje vremenplov, ali ne i osobu koja bi se udostojila isprobati mašinu. Navodno je moguće, samo što je uvijek prisutan rizik eventualnog raspada tijela u bezbroj sićušnih atoma ili, ne daj Bože, perspektivni izgledi za realizaciju najneobičnijih skulptura zadobivenih na najmaštovitije egzistirajuće načine iskombiniranih različitih dijelova tijela, preslaganih na ekstraordinaran modus u nove entitete. Hmf... nije strašno povremeno zakasniti u školu.

09:40. Na satu biologije. Profesorica je pokazivala očite znakove uzrujanosti. U zoru je doživjela, kako kaže, transcendentalno iskustvo, pa je Darvinova teorija o evoluciji živih bića pomoću koncepta razvijanja svih životnih oblika procesom prirodnog odabira bila ozbiljno uzdrmana, što je bacilo 'Postanak vrsta' u sjenu enormnog, zastrašujućeg upitnika. Razmišlja o promjeni karijere.

10:25. Danas objedujem s curama ispod starog hrasta. Temperatura zraka je natprosječna za ovo doba godine, tako da je prilično ugodno sjediti na hrpi šuškavog zlatnog i crvenog lišća. Nika je nježno tri puta dotaknula svoju kutijicu s užinom, i ona se rastvorila poput cvijeta na kakvoj ubrzanoj snimci. Fuuuj! Prženi krumpirići utapali su se u nečemu masnom i odvratnom. Ponudila sam joj svoju sezonsku salatu, i zauzvrat dobila nimalo zahvalan pogled.

„Zašto moraš biti tako okrutna?“
„To je za tvoje dobro Nika. I ne znam kako si samo mogla... prženi krumpirići?!“
„Ali, dva dana živim od zraka i vode. To mi je bila nagrada.“ snuždeno je spustila ramena.
„Morat ću te razočarati, bojim se. Takve nagrade nisu dozvoljene prije maturalnog plesa.“
„Prije... maturalnog...“ Nika je progutala knedlu, i sigurna sam kako je jako poželila – kad bi bar bila prava, ispunjena velikom slatkom šljivom, i aromatizirana cimetom.
„OK, prije proljetnog natjecanja navijačkih timova“, završila sam razgovor na temu jer sam spazila Erika. „Erik“, zavrištala sam. „Tu sam!“
„Ej, malena“, sagnuo se, i poljubio me.
Uzeo je krumpiriće iz kutije koja je netom prije izvisila. Nika je čeznutljivo pratila snažnu ruku kako se primiče njegovim ustima, a potom se brižno koncentrirala na zvuk žvakanja hrane. S očima punih suza, sjetno je zijevala.
Naslonila sam se leđima uz Erikovo nabildano rame, i nastavila grickati surimi štapiće punjene spirulinom. Donekle sam uspješno ignorirala Tabitu s knjigom u ruci, previše zaglavljenom u 20. stoljeću.

„... ako gledam kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljivim pepeo...“

Pitam se jesu li ljudi iz prošlosti bili više romantični? Ako romantika još uvijek egzistira?! Je li romantika stvar prošlosti, i samo, s vremena na vrijeme, kao blijedi atavizam pregažen prošlošću, proviri s ovu stranu vremena? Ili možda cvate u nekom paralelnom univerzumu?!

„E, pa dobro,
ako malo – pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo – pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
Jer bih te ja već zaboravio.“

„Misliš da jeste?“ progovorila sam iznenadivši samu sebe.
„Ha?!“
Elenu sam uspjela trgnuti iz snatrenja.
„Da je zaboravio“, protisnula sam bojažljivo.
„Ko“, Erik se naočigled natjecao za prefiks 'DEGEN'.
„NERUDA“ zatulila sam. „Misliš da je ikada zaboravio djevojku koja mu je slomila srce?“
„Koju djevojku!“
Ccccc...

Erik je nekada (ČESTO) uistinu operiran od nježnosti i ljubavne poezije.
Hmf... Zbilja, kako se može nekoga prestati voljeti?! Ukoliko odbijemo u vjetar baciti spoznaju da volimo (možda bi bilo prikladnije reći zavolimo), poznato tj. upoznato, kako onda ljubav može biti zanijekana? Pretpostavka je postojanje čvrstih temelja na kojima počivaju suvisli fantastični osjećaji. Pa, ako emocije jesu danas, kako mogu sutra ispariti?! Ta temelji su tu, postoje... osim ukoliko je ljubav vrlo realistična obmana. Kako onda biti siguran je li volimo ili se samo obožavamo zavaravati u pokušaju da nam život protekne u čarobnoj zabludi?!
Uh! Ponekad me preplavi misao kako Erika zapravo ne poznajem, je li ga onda volim ili uporno preferiram pojam NAS, farbajući ga šarenim željenim čuvstvima?!

14:10. Nakon nastave. Školska kantina. Hmf... Naravno da ga volim! (?????)

14:23. O, Bože! Je li ono Ian? Iako me nije osobito briga, ponavljam N-I-J-E!!!!! Aaah, on je... Mmmm... tako je... kvragu, prestani!

14:31. Bila sam žrtva Ianovog upornog promatranja, a meni se u glavi rojilo nešto poput - Možda bih mu se trebala javiti? Ili ne? Bolje ne...
Pravim se zamišljena što nije daleko od istine. Poslije, ako mi ovo spočita, slagat ću kako sam se nalazila u pravom transu. O-o! Zašto mi srce luđački tuče?! Umm... možda mi se sviđa, ili ga volim, ali kako kad ga ne poznam?! Čemu onda idiotski predosjećaj da me ništa u vezi s njim ne može iznenaditi?! Upravo tako... Kao da ga znam poput nečega predivnog i naučenog prije mog rođenja i nastanka. Bilo čega relevantnog samo se trebam sjetiti...

14:32. Uronila sam u more ekstatične duševne pobuđenosti. Prilazi mi.

„Hej, Luna!“
„Oooo... hmf... bkkk.“
Namjeravala sam reći bOk, ali sporno slovo je odlučilo samoinicijativno nestati.
„Ti s njim razgovaraš“, upitala je Tabita tako da svi čuju.
Željela sam propasti u Zemlju, ili se barem pokušati teleportirati bez obzira na sve moguće katastrofe i nuspojave, ili pod cijenu da završim u jednom od paralelnih svemira. Šta učiniti?! Kako da se ponašam? Znam, reći ću...
„Pa...“

14:33. Izuzetno duuuga minuta u kojoj je Ian uspješno razmjenio jedan pogled s ekipom za stolom, ukrao meni drugi, a zatim se pobjednički nasmješio, i namignuo, mislim meni.

14:34. Nika. „Ti se družiš s tim čudakom?!!!“
Ja. „Pssst! Neko će te čuti.“
Šaputala sam kroz zube.
„Reci da nije istina!“ Još se usudila neurotično hvatati za glavu.
„Ovoga... samo mi je pomagao oko matematike, i tako...“, sagnula sam glavu iščekujući presudu.
„Bolje ti je da osvojiš maksimum na testu onda!“

Grrrr... Za kaznu sam Niki oduzela minijaturnu čokoladicu koju dobiješ uz kavu gratis. Eto joj sad!

Sumrak. „Erik, kažem ti, ne osjećam se dobro.“
„U čemu je problem Luna“, usput je pozirao na način da je cijeli prizor podsjećao na niskobudžetni film (radnja: na gradilištu).
„Zašto uvijek misliš da postoji problem?!“
„Šta ne postoji?“
„Ovaj... zapravo postoji! Boli me... umm... nešto. Teško za locirati. Ranije ću se zavući u krevet večeras.“
Skočila sam sa skutera, i podignula ruku iznad glave u znak pozdrava pritom se ne okrenuvši ni stupanj, najapsolutnije svjesna kako se negdje iza mojih leđa nalazilo tupo i zbunjeno Erikovo lice.
„Bkkk!“
„Luna!“ vikao je za mnom.
Tvrdoglavo se nisam osvrnula, izula sam cipele, jednu pa drugu, i otišla pravac u krevet.

18:02. Nemam snage obući pidžamu. Vjerujem da sam mogla čuti bijesni zvuk Erikova motora na odlasku.


Četvrtak, listopad 05, 2395.

Možda su Nika, Tabita i Elena podijelile iskustvo mini kolektivne amnezije. Iana nitko više ne spominje. Sigurna sam kako budno čekaju rezultate jučerašnjeg velikog testa.

„Imam ideju – idemo kod mene poslije škole vježbati skokove!“
„Savršena ideja Luna“, Elena je pljeskala neobično euforično poput osobe kojoj su netom isprali mozak, i na njegovoj površini izrezbarili milijune cvjetića i zvončića.
„Jedva čekam“, Tabita se složila, i sve nas obuhvatila pogledom manijaka.
„Ahhh“, Nika nikada nije preferirala sport, i velika je zagonetka - otkud ona među navijačicama?!
„OK, ali samo do osam. Erik dolazi po mene točno u 9:00, i moram biti spremna.“
„Oooo... a gdje te vodi?“ uvjerena sam kako oni zvončići i cvjetni pupoljci još uvijek proizvode snažan učinak.
„U ukletu špilju“, zamahnula sam kosom totalno zamamno.
„U uklet...“, Tabita se zagrcnula. „Čuvaj se. Tamo zalaze vještice i čudaci.“
„Mf... ja sam čula da je mjesto zbilja cool!“

Nešto prije osam.

„Danas si bila fenomenalna“, kimnula sam odobravajuće. „Vidiš kako sve možeš kad se malo potrudiš.“
„Hvala“, zacvrkutala je Nika. „Ne želim te razočarati.“
Mhmm... valjda nisam takva babaroga.

Ukleta špilja. Buuu... čula sam posvuda oko sebe, i malo mi je bilo smješno. Tamo, u najudaljenijem zapadnom kutku, Angela je zajedno sa svojim prijateljicama izvodila sitne čarke. Ima ktome otprilike 140 godina otkada su priznate, a od početka ovog stoljeća Vijeće mudrih dopustilo je vješticama slobodno izvođenje manje opasne magije u javnosti, i to bez posebne odgovornosti za svoje nestašluke. Uuuuu... jedna univerzalna misao, prostrujala je zrakom, odbijajući se od oštre bridove zidova koji su je zarobili – mhmm... nadam se kako će Magdi uz pomoć vrlo potrebite reverzibilne čarolije, nestati paunov rep u narednih nekoliko minuta. Zauzima puno mjesta, a ovdje je gužva za poludit.
Sva sreća pa je Erik na vrijeme rezervirao leteći tepih samo za nas dvoje. Po običaju sam odabrala crnu mačku za momentalni gadget, jer mi se iskreno ne sviđa pomisao da nam dlakavi paukovi prave društvo dok bezbrižno lebdimo nisko u zraku.
„Vukodlakov gnjev, molim.“
Uh! Ne podnosim kada Erik propusti prepustiti meni prioritet u narudžbi pića.
„Vampirsku krv za mene“, prisilno sam razvukla usnice uputivši Eriku dugi zlokobni pogled, ali ipak s nagovještajem skorog zadovoljstva zbog odabira koktela.
Inače, Vampirsku krv toplo preporučam svima koji po prvi put zakorace preko praga Uklete špilje. Mmmm... Više je nego savršen, i od njega, nakon otprilike dvadeset minuta od konzumacije, dobiješ neobične halucinacije koje te nerijetko natjeraju da pukneš od smijeha. Efekt, ne traje bog zna koliko dugo, ali zato uvijek možeš iznova naručiti svoj omiljeni koktel. Priznajem, bila sam malo zabrinuta u svezi Erikova izbora napitka, da ne bi postao nepredvidiv i poremećen. Usrdno sam očekivala kako će ametist ipak ispuniti svoju zadaću. Aaaah... muškarci!

Šta?!!! Kako???
Ian!!!
„Luna, olabavi malo taj stisak, udavit ćeš mačku!“
„Ha?“
Polusvjesno sam ispustila omamljenu životinju, i spasila joj život. On je bio nadohvat ruke, blizu, a pogled mu je zračio provokacijom. Bilo mi je hladno... ili vruće. Ne znam.
Bla, bla, bla... Erik je govorio, a onda je najednom postao razgovijetan.
„Zašto izgledaš kao da si progutala satelit?“
„Kako izgledam?!“
Kvragu!
„Hmf... Jesi li OK? Hoćeš da odemo negdje drugdje?“
Osvrtao se... oh, ne... nije dobro. Znao je, nekoga sam vidjela, i prešutila viđeno. Ali, zašto onda nije pokazao znatiželju ni minimalni interes? Čudan je. Možda je koktel krivac?!
„Nneee... dobro sam“, nespretno sam se prepustila laganju. „Mmmislim kako intenzivno proživljavam halucinacije... ništa opako!“
Uh! Ova je bila dobra!

Ponoć. Plešem s dečkom, i kriomice zurim u Iana. Na sredini grandioznog podija vještice izvode nekakav nevini kult. Ian je odlučio iskapiti svoje piće do kraja, i napustiti Ukletu špilju. Ni A ni B od njega. Pitam se – mrzi li me zbog moga sramežljivog priznanja našega poznanstva u ponedjeljak? Zašto mi je hladno oko srca?!

Na odlasku.
„Je li se usudiš“, pokretom glave Erik mi ukaže na smiješnu ženu s kristalnom kuglom.
Nikako da izađu iz mode.
„Ovoga...“
Nisam sigurna. Šta ako mi žena-vrač pročita odlomak iz budućnosti za koji ne želim znati da je napisan?! A možda mi prorekne nešto spektakularno! Umm... baš bi mi odgovaralo par natuknica o dalekoj ili bliskoj atraktivnoj sekvenci moga života.
„Hajde, bit će zabavno“, povukao me za ruku, i ja sam se našla licem u lice sa svojim odrazom na kristalnoj površini.
Mhmm... trebala bih popraviti šminku.

4:07. Bože, ne mogu usniti. U glavi mi odzvanja – mlada damo, ljubav dolazi na krilima.

4:12. Hmf! Gdje mi je noćna maska. Poslat ću Tragača po nju. Ta ne želim imati tamne kolutove oko očiju sutra (tj. danas) u školi. Obožavam ovaj izum. Tako je jednostavno! Samo utipkaš npr. N-O-Ć-N-A M-AS-K-A, i minijaturni zvrčak krene u zadanu potragu, zaustavljajući se tik pred svojim ciljem uz alarmantni (veoma iritantan) zvuk. Pitam se... šta bi se dogodilo kad bih upisala mhmm... I-A-N? Samo pomisao, ništa više.


Petak, listopad 06, 2395.

Zijew... Nikako nije dobro. Svi su govorili o novoj curi u školi. Kažu – čudakinja, i nije lijepa, više neugledna, ali svejedno. Ne želim da se o njoj priča!

Jeste li vidjeli onu novu učenicu?
Kako se zove?
Maya, mislim.
Ništa posebo, čini se freak. A?

I tako trilijun nevažnih pitanja i još manje bitnih odgovora.

12:35. Filozofija. Profesor je kao i uvijek mrak. Nema ništa protiv zdrave diskusije na netipične teme popraćene halabukom. Napominjem – čudakinja je pratila nastavu skupa sa mnom. Zauzela je mjesto u prvoj klupi, sama. Ima smeđu kratku kosu, žućkast ten, a smisao za odijevanje posudila je od nekog introverta s početka 21. stoljeća. Fuj!

„Hej, jesi primjetila Mayu?“ Elena me lupkala po ramenu.
„Tko je Maya“, reagirala sam lijeno i posve nezainteresirano, hineći kako njeno ime nije dostojno kako bi ostavilo i najmanju brazdu u mom savršenom svijetu.
„Nova cura“, šaputala je Nika, mada je od silne dernjava nitko ne bi čuo ni kad bi povisila glas na petsto decibela.
„Ahhh“, odmahnula sam dlanom, tobože predosadno da bih izrekla makar bijedan komentar, i podignula ruku nastojeći se uključiti u raspravu o nepokretnom pokretaču u kojoj je profesor Pitagora postupno gubio kontrolu.

12:40. Ccccc... mrzim je! Tako je NAMETLJIVA!

13:13. Matematika. Vau! Bez greške! Bila sam izdvojena kao veličanstven primjer koji definitivno treba slijediti. Instrukcije su se isplatile. Moram se podsjetiti da zahvalim Ianu, ako još uvijek želi sa mnom razgovarati.

Malo poslije, na školskom hodniku. Stajala sam pored osobnog ormarića i zurila u njegov šareni sadržaj. Bože, koliko se sitnica nakupi tijekom godina školovanja... Erikova razglednica s Mjeseca, stari pomponi, pisma obožavatelja i pjesme slomljenih srdaca, manje važne nagrade s natjecanja koje nisu stale na police moje sobe... Kad posve neočekivano...

„Oprosti, nismo se upoznale“, Maya se stvorila ispred mene.
Slutim kako nije bilo riječi o teleportaciji, ali opet? Lice joj se trzalo od pokušaja skrivanja očite treme. Trema preda mnom. (Aha!)
Uputila sam joj pogled s visoka, iako me šiša za umalo dva pedlja. Hmf... možda i nije tako ružna koliko se činilo na prvi pogled. Uz normalnu odjeću izgledala bi sasvim pristojno... umm... ljepuškasto?! Samo moram pripaziti da mi ova pomisao ne izlane, i bude izrečena naglas. Uf! To bi bilo nezgodno!
„Ti si ona nova“, izgovorila sam to onako bahato.
„Maya“, bojažljivo je ispružila svoju ruku s dugačkim elegantnim prstima prema mojoj.
„Znam kako se zoveš“, zalupim vratima ormarića, i on mi se zahvali na korištenju. „A vjerujem da si već imala prilike čuti moje ime.“
Nasmješila sam se (hladno), i nestala ostavljajući Mayinu ispruženu ruku nek nedorečeno lebdi u zraku.
Iz nekog razloga, nisam se osjećala dobro. Imam dojam kako sam bila malčice preoštra naspram Mayi, ali bolje i to nego da me netko bitan ugledao kako bezbrižno čavrljam na hodniku s najbezveznijom curom u školi. U tom slučaju bi se već sada izbezumljeno pakirala, i tražila vizu za Mars. A to bi bila velika šteta za Zemlju...
Eto, već se bolje osjećam!

18:00. Na ručku kod Erikovih roditelja. Ukoliko nikada niste probali pikantno-slatkaste kotlete od tune koje svakog petka priprema Erikova mama, mogu samo pretpostaviti kako ste imali ugodan život. Bljak! Erik je dva puta spomenuo Mayu??? Triput bljak!!!

22:00. Peče me savjest. Ne mogu se sjetiti zašto?!

00:02. Poslala sam Ianu poruku. Hvala na poduci, isplatilo se.

00:03. Ne odgovara.

00:50. Još uvijek ništa. Grrrr...

1:12. Možda sam trebala poslati još jednog smajlića?

3:21.


Subota, listopad 07, 2395.

Broj primljenih poruka od Iana: 0


Ponedjeljak, listopad 09, 2395.

Još uvijek ništa.


Četvrtak, listopad 12, 2395.

Ništa. (ccccc...)

Petak, listopad 13, 2395.

Petak 13! Tradicionalna kostimirana zabava povodom škakljivog datuma starta večeras u 21:00. Uh, jedva čekam! Ne znam jesam li spomenula – Ian se nije javio. Zabrinuta sam.

13:13. Petak 13. Hmf... zgodno! U šta bih se ja mogla večeras prerušiti? Ma, to je barem lako! Medusa ili Doctor Who?

13:20. Umm... u feniksa?

14:00. Jason Voorhees se čini prikladno. Neee! Priznajem, lik nije zgodan.

15:25. Duh? Na Imaginarnom tržištu lako mogu nabaviti Sablasni prsten, i postati nevidljiva onda kad ja to želim. Navodno efikasno djeluje na svojstvo materije na atomskoj razini kreirajući vrlo realističnu obmanu. Buuuua... Bit će mrak!

Nešto poslije. Ima me... nema me... ima me... nema me... IMA ME!

22:22. Huh! Bože što se dosađujem, i to na vrlo naporan način! Nema mi druge nego po sedamnaesti put izbrojati Erikove nestašne kovrče. Ne mogu dokučiti je li nova zanimacija nadmašila u bedastoći interpretaciju ideje moga dečka da upravo noćas postane Cupid. Nije mu bilo pravo kad sam kategorički odbila biti Psiha, i ljuti se ako ga imenujem Amorovim imenom, mnogo milije mu je Cupid jer se veže uz požudu. Hm... Jadničak, toliko se suživio s ulogom pa posvuda naokolo gađa ljude strelicama kao da je Robin Hood. Već puni sat trčim za njim sipajući iz usta isprike za očito beskrupulozno ponašanje svoga partnera, usput numerirajući proklete zlaćane uvojke. Dođe mi da...

22:25. Nestala sam. Ovaj, ne baš doslovno. Provukla sam prst kroz onaj fantastični prsten, i abrakadabra – nema me!

22:45. Odlučila sam malo prozujati, i prepoznati nekoga za koga marim. Za petama sam ostavila obrise Elene i Tabite koje su upravo zagrizle u žustru svađu zbog lika Male sirene koja je poskriveći njih obje uspjela nadahnuti. Vjerujem kako Niki, kao večerašnjoj Lari Croft, prepirka neće biti na odmet, i ona će očekivano izazvati sabotažu potencijalnog fish paprikaša.

23:10. Ugledala sam Iana. Mmmm... Zločin je koliko je momentalno zgodan. Doctor Who (telepatija?!)?! Mrak! Stihijski sam zaključila kako ću se ipak dogledno vrijeme zadržati u njegovoj neposrednoj blizini, naravno kao tijelo bez oblika i boja.

00:00. Vještičji sat. Vrijeme čarolije. Vrpoljila sam se u Ianovoj gravitacijskoj zoni, zureći u njega kao hipnotizirana. Pod kožom mi je strujala snažna želja da ga poljubim pa sam, teško se suzdržavajući, nastavila cupkati u mjestu. Nisam bila sigurna je li ispravno?! Ali, opet, razmišljala sam, ako ga sada ne poljubim neću moći usnuti... ovoga... NIKADA! Mmmm... kako je fino mirisao... Pitam se je li osjetio moju blizinu?! Udaljila sam se od njega zakratko, samo da trgnem jednu medicu ili dvije. Ipak su bile tri, led je ublažio žestinu. Poput nestabilnog pudinga s aromom meda, usmjerila sam tromo, nevidljivo tijelo u njegovu smjeru. Kao da me nanjušio, skupio je nosnice ispitujući teren. Zaustavila sam disanje, i ubrzo shvatila kako neću dugo izdržati tako bez zraka, i kako bi najbolje bilo da ga odmah poljubim, i pobjegnem. A onda, u magičnom trenutku dok su se moje usne spuštale (i spustile!) na njegove, prije nego što je uopće stigao reagirati, lutajuća vještičja čarolija ošinula me brzinom munje, i učinila da mi prsten sklizne s prsta. Postala sam vidljiva, a Ianov izraz lica preplavilo je čuvstvo iznenađenja.

„Ups! Popila sam... mislim previšššše...“ Čula sam svoj drhtavi glas kako u nevjerici traži najbolji i najkraći način za pravdanje učinjenog. „...pa ljubim ljude... tttoo uvijek radim kad sam... Erik je Cupid... ovoga... bacio je strelicu na... mene...“
Koma! Zvučala sam zbilja očajno!
On se blago smješkao, a ja sam utekla glavom bez obzira. Putem sam trgnula još koju medicu, i nešto crvene boje (poput moje face momentalno) s visokim postotkom alkohola, dok nisam pronašla Erika s tintarom u wc-u. Ovo je njegovo vrijeme za rigoleto, a moglo bi biti i moje. Nastavila sam lokati, kako mi glava ne bi ostala zauvijek sramno spuštena, i upravljena ravno u pod. Bogu hvala, vid mi se toliko maglio pa Iana nisam vidjela do kraja večeri. Zaboravila sam obući crveno i crno.


Subota, listopad 14, 2395.

Sjećanje 1: odlazak na kostimiranu zabavu – Erikove nestašne kovrče – Ian. Oh, ne!

Sjećanje 2: lov na Cupida – potencijalna tučnjava Malih sirena – Ian. (Opet Ian???)

Sjećanje 3: zabava – sablasni prsten – poljubac s Ianom!!!

10:47. Budna sam jedva petnaest minuta, i iskreno očekujem kako nitko danas neće primjetiti ako odlučno ostanem ležati u krevetu. Pokrila sam se po glavi dok sva neugodnost ne ishlapi iz mojih misli nekim putem daleko – u Svemir!

10:48. Vruće mi je ispod glupog pokrivača!

10:50. Mislim kako mi nestaje kisika, i osjećam prve simptome klaustrofobije.

10:56. Hoću kavu!!!

11:20. To mora biti Erik! Pitam se koliko se on sjeća prethodne večeri?

„Luna, izgledaš zbilja grozno“, rekao je s ulaznih vrata.
U slučaju da sam zaboravila, Eriku fantastično leže komplimenti.
„Hvala“, odbrusila sam otpivši pozamašan gutljaj kave.
„Nemoj se odmah ljutiti“, nasmijao se ležerno, i jednim pokretom prsta podigao moju bradu. „Ne pristaje ti.“
Grrrr... Gnjus!
„Oh, ja?!“ pogledala sam ga samodopadno. „Ja da se ljutim? Pa, nisam te ni doživila pravo, dragi!“
Na brzinu sam snimila svoj odraz u srebrenom pladnju na kojem više nije bilo voća. Bila sam blijeda, vrlo blijeda. Poput anemičnog vampira. Mišljenja sam kako mi jedan takav krvopija danas veoma nalikuje, iako do sada nisam imala prilike upoznati nijednoga. Školskim hodnicima kolaju pričice da je Maya hodala s neživim, i kako su zbog zabranjene veze njeni roditelji skupa s njom preselili u Solis. Navodno kod nas nema vampira, onih zgodnih, u koje se mlade djevojke mogu zaljubiti, jer je mogućnost obmanjivanja druge vrste za prinčeve tame davna prošlost. Iz povijesti smo učili kako im taj ustupak nije lako pao, i nakon mini-rata između ljudi i vampira, iz kojeg na svu sreću nije izašlo mnogo neživih i sublimiranih, donesen je Zakon o zabrani obmane nevampirske vrste. Kažu još da se vrhovni zapovjednik vampirske vojske preko ušiju zatelebao u ljudsku djevojku, kćerku Zemaljskog predsjednika, i borba je izgubila svoju poantu. Sve je brzo zaboravljeno, a zbog ekstatične ljubavne zanesenosti dvoje zaljubljenih, vampirsko obmanjivanje živih bića izgubilo je na čari (i zbog činjenice da je dotični imao svoje veze u Vijeću Mudrih, pa je progurao prijedlog zakona bez po muke!). Hmf! Ne razumijem tajnu vezu između nas cura i krvopija?! Meni se osobno ne dopada da mi dečka krasi epitet mrtav-hladan, ili što već! Osim toga, hrane se isključivo krvlju, a neki se ne smatraju živima po više stotina godina, pa mogu samo zaključiti kako im prilično smrdi iz usta. Fuuuj! Mada, ukoliko se vratim unatrag, ni Erik nema baš ljudski apetit (niti odveć svjež dah). Situacije u kojima se druži s hranom jesu naše večere u restoranima, ali i tada on brljavi dva tri zalogaja od čega mu pola ostane po zubima, a na ručkovima kod njegovih roditelja, uglavnom sama žvačem dok prisutni piju gusto crno vino. Umm... valjda nije?!
„O čemu razmišljaš malena?“
„Ha!“
Razrogačila sam oči, i širom rastvorila usta, u čuđenju kako mi ta pomisao ranije nije osvanula u glavi.
„Erik, jesi li ti možda vampir?“
Hrabro sam izustila.
„Nisam“, odsjekao je, češkajući se po zatiljku.
Posumnjala sam...
„OK!“
...i prešla preko toga.
„Onda...“, pogledao me ispod oka. „... idemo?“
„A? Kuda?“
Izgledala sam u najmanju ruku zbunjeno, i zabrinuto.
„U 'Nakon sumraka' naravno!“
'Nakon sumraka' je inače Erikov omiljeni birc koji ja osobno ne preferiram jer se onamo okupljaju čudaci i njihovi istomišljenici.
Pokušavala sam prizvati u sjećanje sopstveno obećanje dano Eriku o odlasku u taj mračni kutak zabave. Skoro pa sam povjerovala kako mi bazalne ganglije nisu dovoljno aktivne. Oh, pa da!
„Aaaa... aha“, promrmljala sam neveselo odloživši umalo punu šalicu kave.
Jutros nije bila fina. Malčice kisela, rekla bih.
„Trebam dvadesetak minuta“, zamahnula sam kosom, i uputila mu značajan pogled. „Moram se umiti i nabaciti na sebe neku krpicu... znaš!“

Slijedeći trenutak već sam bila u svojoj sobi, točnije u ormaru.

Imam prekrasan ormar za odjeću, i isti takav jedan za obuću. U svaki možeš ući, jer podsjeća na omanji sobičak, i obući ili obuti ono što ti padne na pamet.

Ja sam se nalazila momentalno u garderobi. Odabrala sam crno-bijelu oskudnu punk asimetričnu haljinicu u Punk Lolita stilu (malčice sam pretjerala sa zihericama), i svezala crne mašnice na kike, namjerno dopustivši jednom ljubičastom pramenu neka slobodno pada. Na noge sam navukla bijele soknice, i Mary Jane platforme s ljubičastim perlama.

„Neće ti biti hladno“, Erik je podignuo desnu obrvu, i skoro mu je završila negdje na tjemenu.
„Danas je neobično toplo!“
I bila sam itekako u pravu. Zgrabila sam torbicu.

12:35. 'Nakon sumraka'.
„Ej Luna, otud ti?“
To je bila Lili. Mlada vještica, s kojom sam nekad davno, još u osnovnoj školi, izlazila u duge šetnje, i pretrpavala se sladoledom od čokolade. Naizmjenice je skakutala oko mene, kimala glavom blebetajući dvjesto na sat, i dodirivala moju podlakticu otprilike svakih sedam sekundi.
„Pa... evo, malo sam navratila“, govorila sam iako su me potpuno zaokupile tetovaže čaporka i polumjeseca na njezinim nadlanicama.
Bila je ljubazna, veoma ugodna. Pozvala me na domjenak za Noć vještica. Obećala sam joj kako ću navratiti prije proslave festivala mrtvih. Najapsolutnije sam sigurna kako će to biti večer za pamćenje.

13:00. Ostala sam sama za šankom. Ispijala sam neki opori napitak dok su mi se usta kiselo i uvjerljivo stezala. Erik je nestao pod izlikom rješavanja fiziološke potrebe koja je u kauzalnom neksusu s konzumacijom tekućine.

13:17. Nema ga. Mhmm... čudno.

14:06. Potpuno rastrojena, na pola oslabljenih živaca, zatekla sam svog dečka u neobvezatnoj ćakuli s Mayom. Razmišljala sam o spontanoj reakciji, a zatim je li takva sama po sebi moguća. Odlučila sam se za 'ishitrenu' kombinaciju moga lakta i Erikova trbuha uz jedan ubojiti zlokobni pogled.

14:06:57. S teatralnošću napuštam prostor.

14:07. Još teatralnije sam ušla u zračni taksi, i u retrovizoru promatrala možda bivšeg dečka kako lupa šakom u vanjski zid birca. Njegov lik se gubio među kapima nenajavljene kiše (meteorologija nije odmakla daleko od 21. stoljeća). Odjednom mi je bilo hladno. Osjećala sam se vrlo izdano, i još uvijek blijedo.

15:07. Pokušavam se fokusirati na TV. Ima nešto iritantno u načinu na koji lebdi. Ne mogu se koncentrirati. Ccccc... poludit ću!

15:22. Čarobnjak mi je poslužio veliku zdjelu s kokicama prelivenih maslacem od kokosa. Namjera mi je staviti u fokus jebeni televizor, i iskopati neko romantično sranje. A onda ću, s ustima dupkom krcatim kalorijama, dostojanstveno tugovati. To sam vidjela na američkim filmovima.

15:40. Zazvonio je telefon.

„Bok Tabita“, prepoznala sam njezin broj.
„Ej, čula sam za... znaš već koga“, izustila je sramežljivo.
Molim??? Umjesto toga, rekla sam:
„Erika?“
„Pričekaj, imam drugu liniju.“
Grrrr... Ne mogu vjerovati pa se usudila mene staviti na čekanje!
„Evo me! To je bila Nika. I ona je čula vijest.“
„Hmf... možda je transponderom odaslana u Svemir“, odbrusila sam sarkastično u slušalicu.
„Ne znam... možda.“
Osjetila sam kako Tabita sliježe ramenima, a zatim opazila goruću lampicu na slušalici. I Elenu je uzdrmao sočni polutrač.
„O, Luna, tako mi je žaaao...“, otezala je kao da među zubima steže top-senzaciju, ali je uporno bojažljivo poriče.
„Molim te reci mi šta se to priča okolo?“
Nastojala sam zvučati prvenstveno imperativno.
„Da ste ti i Erik prekinuli zbog Maye.“
Šta??? Ccccc...
„Ostani na liniji“, naredila sam. „Tabita, šta si ti čula o mojoj vezi s Erikom?“
„Ovoga... čula sam kako si Eriku... ovoga... bila samo krinka, i da je cijelo vrijeme izlazio paralelno s Mayom, koja se zbog njega nakraju preselila u Solis. Naravno, ja u to nisam povjerovala.“
„Jesam li te šta pitala“, otresla sam se na nju.
„Nika...“
„Šta je s Nikom?!“ osjetno sam izvinula obrvu.
„Nika mi je maloprije saopćila kako se šuška da je Erik... znaš...“
„Ne znam! Prosvjetli me.“
„Vampir.“
„Ha?!“
„Aha, i da je Maya pala na njega. Znaš, ona ti voli vampire.“

Prekidam sve moguće linije. Ljuta sam. Bijesna. Erik će mi masno platiti za ovo! Kvragu! Opet zvoni.

„Reci“, urlala sam u slušalicu.
„Hej, to ti baš nije bilo lijepo. Prvo mi govoriš ostani na liniji, a idući momenat mi poklopiš.“
„Oprosti, Eli.“
Tupo sam zurila u prazno očekujući šta će dalje izgovoriti.
„Slušaj, imam prijedlog.“
„A?“
„Razmišljala sam da se možda vratimo u velikom stilu na poprište zločina, šta kažeš?“
„Kažem – fenomenalno!“
„Onda javim curama pa se nađemo u 19:00 ispred 'Nakon sumraka'?“
„OK.“
Odvagnula sam u mislima i donijela sud kako imam zaista dobre prijateljice.

15:52. Obrisala sam suze.

16:00. Još kratko zurila u neki ljigavi film koji ne razumijem.

16:33. Opet u garderobi.

17:02. Nakon predvidivog gluparanja, zadovoljno sam promatrala svoj odraz u zrcalu. Savršena pink haljina od finog pamuka s bijelom otkrivenom podsuknjom na volane oduzimala mi je dah. Na vrat sam stavila čoker stiliziran u rozu mašnu, a kosu počešljala u pletenicu koju sam pustila neka pada preko desnog ramena. Radi efekta, poprskala sam se od trepavica do gležnjeva sprejom sa svjetlucavim ružičastim šljokicama koje su fantastično blistale na mom blijedom tijelu. Bila sam zadovoljna, mada ne punk.

17:35. Pronašla sam perfektne cipele koje su zaokružile cjelokupan dojam. Oduševljeno sam zapljeskala, i utipkala TAXI SLUŽBA na ekran Tragača. Za tri sekunde imala sam ispred sebe popis svih taxi službi u gradu. Odabrala sam onu koja mi je zazvučala najluksuznije, jer je strašno bitno banuti u velikom stilu.

18:15. U taksiju. Popravljam šminku. Crna olovka se preslikala na kapke, ali sam na vrijeme započela stopirati katastrofu enormnih razmjera. Malo ću uraniti.

18:47. Kakav tajming! Ha! Sve četiri sinkronizirano napuštamo prestižna vozila. Cure su obučene baš kako treba. Populacija ispred birca napasa oči, a mi ulazimo visoko uzdignute glave.

19:20. Pijem grozni koktel, i pokušavam prebrojati znatiželjne poglede na svojim leđima. Hmmm... 98... neee – 103. Ah!

„Ne mogu vjerovati! Dva puta u istom danu!“
Opet Lili. Šta ta cura spava ovdje?!
„Posrećilo ti se“, razvukla sam usta od jednog uha do drugog... valjda.
„Čula sam za tebe i...“
„Ne bavim se lokalnim tračevima“, prekinem je s ne skrivenim pogledom upozorenja.
„Svejedno“, slegnula je ramenima. „Osobno držim kako ti Erik nije ni do koljena.“
„Hvala Lili“, neverbalnom kretnjom dala sam joj do znanja kako nisam zainteresirana za daljnji tijek razgovora.
„Aha... ovoga... onda idem... bye!“
Dopustila mi je naslutiti kako bi mogla zasigurno odmagliti po završetku rečenice.
„By-by“, pokretom ruke dočarala sam jedan veoma drzak pozdrav, i nabrzo strusila i drugi koktel ove večeri.
„Hej Luna, onaj frajer uporno zuri u tebe otkad smo došle“, Nika se naslonila na moje uho, pa je pušući u nametljive naušnice koje sam odlučila nositi, pokušavala nadglasati muziku.
„Koji? Gdje?“
Vrludala sam pogledom u sebi se moleći kako nisam odveć očita. Nika je nešto objašnjavala, nisam čula, ali nije bilo ni važno jer sam u moru ljudi pronašla lice dotičnog. Pogled mu je bio uperen u mene, i nije se pomaknuo ni onda kada se njegov posjednik ustao ni kada mi je odlučno prišao.
„Hej, ljepotice“, rekao je dubokim glasom.
Podigla sam obrvu, i jednim bijednim pokušajem, nastojala sam pridošlicu smrznuti pogledom. Okrenula sam od njega glavu, i nastavila šutjeti usput se poigravajući s nestabilnom slamčicom što se lelujala pod pritiskom leda u čaši.
„Opa, kako smo sramežljivi“, nastavio je provokativno te uspio produbiti glas za oktavu iako bih se inače kladila kako je to nemoguće.
„Nisam sramežljiva“, prekinula sam strančev monolog. „Samo, nisi moj tip!“
„Oooo...“
Ahhh, kunem se vidjela sam mu očnjak. Zabljesnuo je u mraku. Njegov vlasnik je bio zgodan... veoma. Mislim kako se po prvi puta nalazim u neposrednoj blizini krvopije i to hiper-zavidne vanjštine. Pogledala sam u njegove zjenice kao da sam morala ili tako nešto, i dalje se ne sjećam...

23:55. Cure su me dovele kući. Najjeftinijim taksijem. Pretpostavljam da su kokteli bili nešto skuplji.
„Šta se dogodilo?“ upitala sam izbezumljeno s izrazom lica 'hej, upravo sam pala s Marsa'.
„Izgledno je kako te opsjeo onaj vampir“ izgovorila je Elena u jednom dahu.
„Ha!“
Moram prestati govoriti HA! Zvuči pomalo munjeno, ili mi jednostavno ne pristaje. Hmmm... vampir?
„Kako? Kad?“ razbacivala sam se pitanjima naočigled.
„Čega se zadnjeg sjećaš?“
Nikin pogled podsjećao je na brigu, i nije ostavljao prostora zdravoj opuštenoj atmosferi.
„Pa... ovaj... čini mi se da sam mu odbrusila kako nije moj tip.“
„Aaaa... tako“, Tabita je znalački kimnula glavom.
Uspaničarila sam se iskreno se nadajući kako osjećaj nema realno uporište. Skupila sam hrabrost povrativši srce iz peta.
„Ponavljam, šta se dogodilo?“
„Ništa samo ste plesali... dugo... i...“, prevalila je preko usta Elena.
„I?“
„I... rekao je da će te se sjetiti...“, sagnula je glavu.
„...kad dođe vrijeme.“ dovršila je Tabita uzaludno nastojeći djelovati umirujuće.
Ali efekt je izostao pogotovo zbog onoga što je Nika izustila.
„Luna, bilo je tako... uh... sablasno!“
„Baš ti hvala.“
„Ne brini“, spomenula je shvativši kako je možda trebala biti donekle suzdržanija. „Mi ćemo te čuvati.“
Kvragu Erik! Sad si morao uprskati!

02:16. Hvala Bogu pa su cure odlučile prespavati kod mene. Osjećam se sigurnije kad nisam sama u sobi. Elenu i Tabitu sam zamolila neka se uvuku u krevet s moje lijeve i desne strane. Nika je debela, i spava na podu, ne doslovno. Dala sam joj zračni madrac i pokrivače da ujutra ne bude ljuta. Ah, zašto ne mogu usnuti? Možda je tako bolje, jer bi mi snovi bili krcati očnjacima, i natopljeni krvlju. Gdje je Tragač? Utipkala sam: N-O-Ć-N-A M-AS-K-A.


Utorak, listopad 17, 2395.

Danas je kiša. Obukla sam se toplo, jer su najavili kako bi temperatura tijekom dana mogla pasti i do 15o C. Zadovoljna sam svojim izgledom, iako je haljina smeđa, spašava je tartan. Izgubila sam dva kilograma od subote, uglavnom jer nemam teka. Nadam se da će i onaj vampir izgubiti apetit!

10:30. Maya je sjedila sama za stolom u kantini. Ni otprije nije bila najpopularnija, jedino je prištava Melani znala s njom podijeliti stol, ali nakon incidenta s Erikom, svi je izbjegavaju. Šta drugo reći nego LJUDI ME OBOŽAVAJU!

14:10. Erik je klečao preda mnom, i pereklinjao me da mu se vratim. Bila sam zbunjena – ne znam tko je kome dao košaricu?! Ostavila sam ga takvog, na koljenima, samoga u školskom dvorištu.

15:08. Tvrdoglavo sam premetala povrće po tanjuru. Napravila sam smješno lice kombinirajući grašak, narezanu mrkvicu i jedan kiseli krastavac.

17:00. Divno sam se provela sa svojim prijateljicama u šopingu. Kupila sam corset, perfektan, crni. Kasnije smo sjele u birc, i popile cappuccino.

21:00. Skinula sam šminku, i otišla ranije u krevet.


Četvrtak, listopad 19, 2395.

6:40. Mmmm... Kvragu, škola!

6:50. Zurim u budilicu koju sam na vrijeme stopirala. Još samo pet minuta... mmmm...

6:55. Još samo... Čekaj malo, ovo mi je poznato?! Uhhh! Možda bih mogla markirati, nisam dugo?! Sviđa mi se! Ja sam brilijantna. (Znam!)

7:02. Ma, neeeee! Idem na nastavu! Ipak sam nekakav uzor ostalima, ne bi bilo od mene fer.

7:09. Natječem se sa zobenom kašom tko će koga prije pojesti. Izgledno je kako me ona zajebava u svih šesn'est. Osjećam se nemoćno! Hmmm... netko bi pomislio da sam bolesna. Bolesna?!

7:10. Javljam mami o mom novom imaginarnom stanju. Simptomi su: mučnina, opća slabost, povraćanje i glavobolja kao posljedica dehidratacije organizma.

7:35. Perem zube, i vraćam se u krevet. Toliko sam se uživila u slatku laž pa zbilja osjećam mučninu. Odlučila sam – popodne ću ozdraviti. Blago meni, imam sjajan imunološki sustav.

13:17. Ajme, prespavala sam umalo cijeli dan. Mama je osam puta zvala s posla. Imam evidentirane sve njezine propuštene pozive. Pravo se zabrinula. Na kraju je napisala poruku: Srce, pretpostavljam da spavaš. Dolazim ranije s posla. Donosim naranče.
Moja mama je uvjerena kako naranče liječe svaku bolest, pa i onu izmišljenu. Ne bunim se – obožavam naranče!

14:02. Pijem kavu s puno vrhnja, i mrvicama čokolade na vrhu. Jako sam ogladnila pa mi je potrebno dok ne smislim šta bi mi Čarobnjak mogao skuhati.

14:18. Vrata su se otključala izvana.

„Sunce“, mama je trčala ususret meni, ne registrirajući kako sam u ekstremno kratkom vremenu zamijenila na pola ispijenu šalicu jedne savršene kave sa ne baš tako besprijekornom šalicom čaja, koji je vrebao u blizini situaciju poput ove.
„Jesi li dobro mrvice?“ toplo me poljubila u lice.
„Aha... bolje mi je“, kimnula sam potvrdno.
„Imaš li temperaturu? Čekaj provjerit ću.“ rukom mi je dotaknula čelo.
Osjetila sam vrelinu njezinog dlana, i pomislila – kvragu!
„Skinula sam temperaturu hladnom kupkom. Nije bila visoka.“ lagala sam. „I mučnina se smanjila...“
„Sunašce, nije ni čudo da ti je muka. Ta, čaj ti se posve ohladio!“
Otišla je do sudopera, i izlila bljutavu tekućinu u odvod.
„Napravit ću ti novi, domaći. Pusti Čarobnjaka, šta on zna.“
Mama je oduvijek voljela kuhati, i nikada se nije naviknula (i neće!) na beneficije vremena u kojem živi.

17:40. Imala sam posjet. Nika, Elena i Tabita donijele su mi zadaću, i prenijele sočan trač. Sasvim slučajno nabasale su na Bobija, koji je prava školska baba, i njemu uistinu ništa ne može promaknuti. Navodno je čuo od Elvissa s dva 'S', kojemu je debela Indira prišapnula kako joj je prištava Melani rekla da se Ian raspitivao o mom zdravlju. Navodno je izgledao prepun brige za mene.
Osmijeh mi se prilijepio za lice. Doskora je Nika razbila fantastični mjehur od sapunice u kojem sam lebdjela.
„Šta pripremaš za rođendan?“
Kao i svake druge godine, moram glavu razbijati u namjeri da nadmašim veliku proslavu na Noć vještica. Čekaj malo... Obećala sam Lili kako ću svratiti na onaj domjenak, i Ianu na utrku zmajeva, a onda zabava... Hmf?! Iako... možda u Ianovom slučaju ne budem dobrodošla. Eto, jedna obligacija manje, koja me ne čini osobito sretnom. Bože, šta ću za rođendan?! O tome će zasigurno brujati ljudi, pa sve do Božića.
„Ne znam“, slegnula sam ramenima, činilo se neopravdano ravnodušno. „Lili me pozvala među vještice.“
„Kako cool!“ zapljeskala je ona. „Je li nas tri možemo s tobom?“
„Govori u svoje ime“, prekorila je Elena. „Ja ne želim zalaziti u njihovo gnijezdo.“
„Ni ja“, složila se Tabita.
„Upitat ću za tebe, ali Nika...“, udahnem pa ispuhnem dvostruko više zraka nego sam ga prvotno uzela. „... ne mogu obećati. Njihovi skupovi su zatvorenog tipa. Iskreno, čudi me što je i mene pozvala.“
„OK, a šta s rođendanom“, promatrala me znatiželjno.
„Hmmm... pa... možda organiziram party na jezeru.“
„Neka posebna tematika“, Tabita je upitno podigla obrve umalo ih naslonivši unutarnjim debljim dijelom jednu uz drugu.
„Zmajevi“, izrekla sam odlučno.
„Hmf, nije loše“, kimnula je ozarena lica. „Ali...“
Zašto uvijek postoji ALI?
„Reci!“ ispalila sam kratki imperativ.
„Zar neće to biti malo... znaš, jadno ukoliko te Ian ne pozove na utrku zmajeva?“
„To nema nikakve veze s Ianom“, ražestila sam se s mjerom. „Zmajevi su ove godine IN, a osim toga, tko kaže da ne mogu doći na utrku zmajeva mimo Ianova poziva?“
„Ja sam čula da je veliki problem nabaviti ulaznice“, ubacila se Elena. „Ne bi bilo zgodno da se pročuje školom kako je Luna žarko željela otići na utrku zmajeva, a nije uspjela nabaviti ulaznicu za spektakl.“
„U pravu je“, Nika je nesigurno podržavala Eleninu idiotsku rečenicu.
Ponekad steknem dojam da me se Nika plaši. Više od svih uvažava moj autoritet. Apsolutna istina.
„Je li?“ zločesto sam uzvisila obrve.
„Oovaj... da... zvuči...ovaj...“ zamuckivala je (aha!).
„Luzerski“, dovršila je Tabita, jer bi u protivnom pukla od nestrpljenja, i razljepila se naokolo po svim zidovima moje prekrasne sobe.
„Riskirat ću“, zarežala sam, učinilo mi se, na sve.

Malo kasnije sam dogovorila s curama sastanak za petak nakon škole u cilju razrade rođendanske strategije, i podjele osobnih zaduženja. Zatim sam zatvorila temu na skoro puni dan.

21:20. Otišla sam spavati. Ipak još nisam sasvim 'ozdravila'.


Petak, listopad 20, 2395.

08:00. Nacrtala sam se u školi kao dokaz da sam stala u kraj famoznoj virozi čija je narav, u principu, veoma diskutabilna, ali, to je jedna sasvim druga priča.

10:15. Na satu etike sam se dosađivala umm... recimo na smrt. Zurila sam u veliku kazaljku zidnog sata, i žalila jer nemam kinetičke sposobnosti da jednim migom ubrzam njezino gibanje. Radovala sam se vremenu nakon velikog odmora, kad je uslijedio sat magije, a onda se okupljao Galaksy.

Nadasve spektakularno! Danas smo se bavili razvijanjem osobne vidovitosti. Nije mi išlo loše, mada sam u jednom momentu pobrkala lekcije, i zabunom pročitala misli debeloj Indiri – lazanje... neee... sladoledni kup s gratis kuglicom sladoleda, bolje dvije... mmmm... ili hamburger veličine Mjeseca, iako bi i lazanje bile zgodne u toj veličini... mmmm... njami...
Mizerno! Ali sam zato svladala telepatske vještine. Bravo ja!

Između 12:30 i negdje 14:05 približno 26 puta sam prestavljala sam vrh piramide, a dizanja i stuntove nisam prebrojavala. Patimo od nedostatka dečkiju (kao i svi drugi), pa su curama ruke otpale, kladim se. Idući tjedan je audicija (u utorak). Moramo biti savršeni i koordinirani do proljeća kada je glavno natjecanje. Pojačali su nam satove baleta i jazz dancea, a cheerleading svaki tjedan postaje sve zahtjevniji. Nakon treninga, istuširala sam se, i poželjela nešto toplo.

15:07. (otprilike) Ispijala sam slastan cappuccino u obližnjem bircu kad...

Pogled mi se susreo s Ianovim. Izgledao je ozbiljno, vrlo. Mene je obuzela iznenadna potreba da sama sebi polomim sve prste na rukama, ako me to može smiriti. Imala sam osjećaj kako će mi se koža na licu zapaliti, i pitala se koji je ono broj vatrogasne službe. Mozak mi je stao, ali je zato srce udaralo višestruko snažnije. Cappuccino je isčeznuo iz donedavno osobnog fokusa. Pomislila sam na dlanove koji su se počeli intenzivno znojiti. Ostatak tijela pokušavao je dosegnuti njihov stupanj nervoze. Morala sam u toalet. Umiti se, i na brzinu se pribrati (i provjeriti kako momentalno izgledam, jesam li lijepa, i tako to...).
Prolazeći pokraj njega, intenzivnio sam se lomila, da mu se javim, ili ne? Donošenje naočigled jednostavne odluke, otežavala je bojazan kako mi pozdrav iz nekog razloga neće biti uzvraćen, pa ću ispasti skroz jadna. Mukotrpno premišljanje omela je omanja katastrofa, jer sam se naime spotaknula o nekakvu stepenicu (sigurna sam kako se idiotska stuba nije otprije nalazila na ovom mjestu) na naprijed određenoj putanji, i razljepila se na pločicama, baš ispred njegovih nogu. Kladim se, nasmješio se! Naredni moment, buljila sam u čvrstu ruku koja mi je bila ponuđena.

„Jesi li dobro?“
„Fenomenalno“, glas mi je zračio ironijom. „Naprosto obožavam spoticati se o stepenice!“
Nasmijao se, ovaj put naglas.
Ja sam se malo pribrala, pa sam rekla: „Oprosti, nije tvoja krivnja.“
„Znam“, kimnuo je.
„Ian...“
„Da?“
Stajala sam uz njega i netremice zurila u njegovo blijedo lice. On je još uvijek bespotrebno pridržavao moju ruku, upravo onu koju sam mu pružila u namjeri da me odlijepi od poda.
„Jeli se ti...“, sagnula sam glavu izigravajući nevinašce. „... možda ljutiš na mene?“
„Ne“, rekao je. „Mislio sam da ti je neugodno u društvu čudaka pa... sam ti se maknuo s puta. Znaš već šta za mene ljudi kažu.“
„Ali, ja ne želim... ovoga... onaj dan sam hinila kako si apsolutno nevažan, jer me zastrašila pomisao da se po školi priča kako sam i ja čudna... pa...“
„Razumijem“, podignuo je moju obješenu glavu blagonaklono me pogledavši.
„Znaš... razmišljala sam... više mi nije tako bitno šta drugi govore, neka misle šta ih volja... Ja... htjela bih te upoznati... ako dopuštaš?“
Nastala je šutnja... duga, a zatim:
„OK. Donesi svoj cappuccino, pa ćemo se upoznavati.“
Razvukla sam usta u jedan posve zadovoljan cerek.

Nešto kasnije – doma. Napokon mi je sinulo! Ian i ja smo frendovi (za sada J). Sve je savršeno! (Dobila sam svoju pozivnicu za utrku zmajeva, a u drugu subotu osobno kormilarim na Ždralovim leđima!)

Večer. Provjera. Broj propuštenih poziva na iPhonu: 16. Broj propuštenih poziva na iPhonu od npr. Erika: 14. Frajer zbilja nema ponosa. Neka pati!


Nedjelja, listopad 22, 2395, 23:05 sati

Popodne sam, posve neočekivano, provela s Ianom. Bio je izuzetno ljubazan, i čak me upoznao sa Ždralom. Osjećala sam se tako moćno dok sam milo čudovište mazila po gruboj glavi. Njegov gospodar mi je šapnuo kako mu se sviđam, Ždralu, mislim (a i Ianu, nadam se). Ponudio mi je da se okušam u letenju, ali sam od straha izbečila oči, i niječno odmahnula glavom. Nakon što sam promatrala Ianov veličanstveni let na zmaju, na zalasku sunca (predivno), predomislila sam se (očito nisam normalna!), i na brzinu (dok ne izgubim hrabrost) još jednom potvrdila svoj master-plan za iduću subotu. Uh, jedva čekam (osim u onim intervalima kada sam preplavljena najvećim strahom)!


Utorak, listopad 24, 2395, ponoć

Nevjerojatno! Ian se prijavio na audiciju, još nevjerojatnije – upao je! Da se zna, 'još nevjerojatnije' ne razvija sumnju u njegove vještine, više mi je teško povjerovati u to da smo nas dvoje sada isti tim, i kopka me – ZAŠTO??? Nismo razgovarali na tu temu. Hinim nonšalantnost do neba, tobože sve to je tako normalno i svakodnevno, a samo kako ne bi pomislio da sam sebi umislila – Ian se uključio u Galaxy zbog MENE!

Četvrtak, listopad 26, 2395, 22:00 sati

U školi je danas bilo fantastično. Imala sam opet maksimum iz matematike i kemije (organska). Osjećala sam se izuzetno pametnom cijeli dan.
Erik mi je poslao krasan buket crvenih ruža s jednom žutom u sredini. Poruka: ti me činiš ljubomornim.
Zbilja, ne znam šta mi je činiti?! Uporan je za poludit! Zamolila sam cure za prije svega kvalitetan savjet, i Tabita je zagovarala obnovu veze s Erikom, jer je on, ipak najpopularniji frajer u školi, i sve su cure bile zelene od zavisti, i sanjale o tome da me pojedu od muke, a samo zato što sam u to vrijeme ja izlazila s njim. Razmislit ću o tome. Tabita je proračunata do daske, pa ono što ona izrekne, valja uzeti ozbiljno u razmatranje. Osim toga, primjetila sam kako se neznatno manje govori o meni sada kad sam singlica. Ili... ummmm... mogla bih smotati Erika, i održavati privid veze dok ne maturiramo, a njega pustiti nek se znoji vječito na pristojnoj distanci. Erik nije previše pametan, i moja rezerviranost neće mu biti sumnjiva barem prvih šest mjeseci. Ha! Ian! Valjda njemu neće smetati?! Ne bi trebalo... prijatelji smo. A ukoliko želi to promjeniti, bolje neka se svojski potrudi. Mada bih voljela da intencija za nečim konkretnijim zakasni s Ianove strane. Možda ne bi godilo ugledu, a ugled je temelj ovoga što ja predstavljam u našoj školi. Obavit ću doskora mali razgovor s Erikom. Tako je najbolje... za mene. Huh, danas sam briljantna!

Odlazim spavati u 22:00, kao prava mala štreberica.


Subota, listopad 28, 2395.

10:15. Sjedila sam na terasi s bivšim i sadašnjim dečkom, i ispijala kavu s malo vrhnja. On je pio kratki espresso, i bio jednostavno prezadovljan mojim prijedlogom. Strogo sam napomenula da ćemo biti vrlo oprezni, i razvijati našu vezu polako, apsolutno polako. Nisam mu dopustila da me poljubi. Nekako mi se čini kako Erika ova situacija sa mnom izluđuje, i veoma uzbuđuje.

13:00. Ručala sam slabo poradi skorašnjeg susreta sa zmajem.

15:00. Nacrtala sam se u Ianovom dvorištu. On me čekao tamo, iako ga u prvi mah nisam registrirala. Zašli smo malo dublje u šumu iza njegove kuće, i zatekli Ždrala spremnog za let. Nekoliko minuta smo se mentalno povezivali, a zatim sam se popela na njegova leđa uz Ianovu asistenciju, i skupa s njim. Čvrsto me pridržavao, i upravljao krilatom nemani (to baš i nije lako). Isprva sam držala jednu ruku preko očiju, a drugu sam čvrsto obavila oko Ianove mišice. Kad je ispario početni strah, prepustila sam se uživanju s visoka. Ian je napomenuo kako sam prirodni talent (kao i za matematiku), i da me zmajevi jednostavno vole. Takve stvari se nanjuše na prvu.

16:20. Podijelila sam veliko voćno pivo sa svojim instruktorom leta. Upravo to je bila točka na 'I', čarobno, od maline. Mmmmm... Ruke su mi se malčice tresle, pa me on uporno zadirkivao.

Nakon nekoliko sati, doma. Osjećala sam se omamljeno (od piva?!) i sretno. Erik me zvao na telefon, pa na iPhone (koji sam pametno isključila), pa opet na telefon, ali nisam se javljala. Odslušala sam njegovu poruku na sekretarici, i stropoštala se u udobni kauč dok je ispred mene lebdio TV prikazujući neki smješni sadržaj. Ne sjećam se kad sam točno utonula u san.

Utorak, listopad 31, 2395.

Sedamnaest okruglo. Oh Bože, podočnjaci! Izgleda kako su me ipak sustigle godine.
Brzo sam se bacila u potragu za hladnim oblozima, i odlučila nakon pranja zuba provjeriti eventualne sijede.
Uskoro, nakon što mi je lice splasnulo, zaključila sam kako se neću tek tako pretvoriti u bjeloglavu babarogu, pa se nemam u stvari zbog čega zabrinjavati. Vjerojatno ne bih smjela jesti izuzetno slanu hranu u sitnim satima.

12:00. Započeo je fakultativni sat magije. Izuzev toga, danas nije bilo škole. Svejedno, ja sam odabrala magiju, jer se danas usavršavala telepatija. S obzirom kako mutim na dvije strane, trebat će mi. Poslala sam Ianu nekoliko porukica. Nisu bile nametljive, više škakljivo-prijateljske. Prihvatio ih je. Smjestio se u indijanski sjed nedaleko od mene, na travi, jer se danas nastava prema tradiciji odvija u prirodi (samo kad je lijepo vrijeme). Onda mi je malo kopao po mislima, a ja sam osjetila nelagodu prvog stupnja.

„Sretan rođendan“, dobacio je on u prolazu, po završetku sata magije.
„Hvala“, osmjehnula sam se svojim pozerskim osmijehom.

Zgrabila sam knjigu pod ruku, i otrčala pravac kući. Čekalo me puno posla. Elena, Nika i Tabita samo su se stvorile u mojoj sobi upravo kada sam provjeravala catering. Sve je sređeno. Ekipa s klopom doći će na jezero u osam navečer, a dekoracije će do tada već biti postavljene. Naručila sam uređenje u izrazito mističnom stilu s nezaobilaznim motivom zmaja (statue, zastavice, improvizirani naslonjači...), zmajevih jaja, čarobnog blaga i sl., a svatko od pozvanih, bio je zadužen za osobni outfit. Ja sam npr. večeras u gotik izdanju – vampirica (znam, neprikladno, ali jebi ga). Na kosu sam stavila prirodnu jednokratnu crnu boju. Nestaje sa prvim pranjem, a usput ti njeguje vlasi, i daje veličanstven volumen (što meni baš ne treba). Sve je dorađeno, i stilski usklađeno s dominantnim ambijentom festivala mrtvih. Uh! Bit će jezivo! Načula sam kako nisam jedina koja slavi rođendan na jezeru, iako mislim da ću punoljetnost ipak proslaviti na nekom vedrijem mjestu.

„Jesi li potvrdila rezervaciju“, upitala je Nika.
„Aha... još jučer... ali jutros sam za svaki slučaj poslala e-mail.“ Odagnala sam svaku sumnju.
„Veliki separei uz zapadnu obalu?“ tvrdoglavo je cvrkutala glasom policijskog inspektora u velikoj gužvi.
„Da.“
„Pozivnice?“
„Poslane“, kažem zadovoljno.
„Erik je dobio svoju“, uplela se Elena.
„Je, i pola škole... i Ian, ako si na to ciljala.“ zaškrgućem spontano.
„I?“ netremice me posmatrala, a zatim je odlučila dodati: „Kako to misliš izvesti?“
„Ian je... moj novi prijatelj“, protisnem kroz zube. „I bit će na rođendanskoj zabavi. Točka. Tako sam odlučila.“
„Misliš da ostalima neće smetati što si pozvala tog čudaka...“
Tabita je počela petljati jezikom, ali sam je na vrijeme prekinula.
„On nije čudak. Dobra je osoba... i zanimljiva... i izuzetno je hrabar. Letjela sam s njim na zmaju.“
Visoko sam uzdignula glavu, i nadala se kako izgledam donekle gordo.
„Na zmaju“, Elenina usta su se rastvorila u čudu.
Nije treptala.
„Vau...“, uhvativši se za glavu, Tabita je dočarala dojam.
Jedino je Nika ostala donekle pribrana, pa je u tom stilu složila vrlo ne zahtjevnu rečenicu.
„I, kako je?“
„Bolje nego što možeš sama sebi predočiti, u trenutku intenzivne, pozitivne inspiracije.“
I bilo je tako...
„Ohhh“, naglo sam se trgnula iz snatrenja iznenadivši kao prvo samu sebe.
„Šta se dogodilo“, Elena je zatreptala na svaki izgovoreni slog posebice, reklamirajući usput svoje nove umjetne trepavice, produžene na vanjskom kutu oka.
„Ništa još, ali se moramo požuriti!“ pretvorila sam se u zvrk.
Pomamno sam se krenula presvlačiti, u nešto, ovaj... prikladno.
„Šta čekate“, zinula sam. „Tekma je umalo započela!“
„Ha?!“
Rekao je netko ili svi.
„Utrka zmajeva! Idemo!“

Malo kasnije, na utrci zmajeva. Shvatila sam koliko ljudi ustvari ne poznaju Iana. Nekolicini je samo bilo poznato njegova umješnost usko vezana uz krilate nemani. Drugi su opet šaputali kako je zgodan (i dečki???). A bio je... ostavljao bez daha sve prisutne... mene...
U početku nisam treptala. Zmajevi su fluktuirali zrakom noseći na leđima svoje gospodare. Nakon što su se natjecatelji raštrkali prostorom, i kada sam napokon razaznala koji je od njih Ian, bilo je lakše pratiti utrku. Zračio je elegancijom, mada nije bilo ni najmanje ugodno oku beskrajno međusobno kljucanje zmajeva-suparnika. Nisam sigurna je li KLJUCANJE podobna riječ, ali svakako se tako nekako činilo. S vremena na vrijeme, preplavio bi me snažan osjećaj uznemirenosti, i spontano bi okretala glavu, a nekada bi lice jednostavno prekrila vesticom od kašmira koja se našla pri ruci. Ali on je sasvim izvjesno napredovao prema cilju, i uskoro nije bilo nikoga u blizini da bi kljucnuo Ždrala. Utrka je ishodila javnim priznanjem Ianovog postignuća, a u momentu dodjele pobjedničkog pokala, kladim se, poslao mi je telepatsku porukicu: ovo je bilo za tebe! Još nisam upoznala nekoga tko s takvom lakoćom komunicira na telepatskoj razini poput njega. I za mene govore kako sam dobra (mada sam apsolutni početnik), ali isto tako bez osobitog oklijevanja, osude me, samo tako, za opću površnost. Ne znam kako bih to objasnila, imam kapaciteta, ali sam beskrajno lijena, i prvenstveno zaokupljena pogrešnim stvarima. Ali kad sam i ja tek obična tinejdžerica!
Uglavnom, skratit ću, Ian je danas vrlo zaintrigirao promatrače, a naročito cure! (Ne znam je li mi drago zbog toga?!) Ja sam samo mahala iz daljine, nisam mu uspjela čestitati kako spada, jer sam već jurila na vještičji domjenak.

U vještičjem gnjezdu. Lili me dočekala kako bi me bez skrivenih opasnosti uvela među svoje sestre. (Nika nije zaradila propusnicu!) Dok smo prolazile kroz grandioznu hladnu prostoriju gdje se društvo istom okupilo, primjetila sam kako su Liliine prijateljice po magiji obučene u jednake haljine, i sve su se nalazile u nekakvom transu. Lili mi je pružila veliku posudu koju sam morala objeručke prihvatiti, i naredila mi da pijem. Poslušala sam je bez sumnje. Napitak je bio ukusan i nepoznat.
Auuuuuu.... Bila sam zadivljena. Ono što sam gledala, bilo je nadnaravno. Razbacani djelići magije, posvuda. Oko mene vrvi od replikanata i fantastičnih likova. Pada ekstraordinaran snijeg... ne! Minijaturne zvijezde, spuštaju se prema tlu, i tik prije implodiraju u svom veličanstvu. Sve je tako spektakularno, i fora! Vidim lica, događaje, prošlost i budućnost kako besramno koketiraju naočigled... Hmmm... Gubila sam tlo pod nogama... ovaj, doslovno! Ne znam kad, i ne znam kako, ali sam se našla na metli (pravoj vještičjoj), i kružila oko velike lomače u kojoj je rastao Mjesec (tako sam ja vidjela!). Osjećala sam moć pod dlanovima, i u venama, mislim. Bilo je najapsolutnije MRAK! Halucinirala sam. Nepristojno sam promatrala čarolije oko sebe, zurila u mitološka bića, nesvakidašnje elemente, buljila u jezero... Iana... Ha?

23:09. I bila sam na jezeru, ošamućena, i naslonjena na Ianovo rame. Maglovit mi je put od vještičjeg društva do privatnog tuluma lociranog u sam epicentar festivala mrtvih. Znala sam jedno, kasnila sam na vlastitu zabavu, i sve upropastila. Erik je neprijateljski gledao u Iana, a na svaki atom kisika, koji je lebdio među uzvanicima, vezala su se dva atoma provokacije, kovalentnim vezama. Ljudi koji nisu bili na zapadnoj obali jezera, punim plućima su uživali u Noći vještica, zombiji su se natjecali u veličini sjekire koja im je krasila glavu, a vukodlaci su zavijali na Mjesec, iako nisam sigurna je li bio pun, i je li uopće treba biti pun, mlad ili šta već?! Neki su istraživali podvodnu špilju, i otvoreno pokazivali svjetini kako im nimalo ne smeta što se u plićaku bućka jedan veliki zmaj do grla nasrkan medovine, s blatom između nožnih prstiju. Možda zato jer je Medo (tako smo ga nazvali) bio izvanredno dobre ćudi, i mogao ga je gnjaviti tko god želi, i to beskonačno, što je prednost kad imaš posla sa zmajevima alkoholičarima...
Misli su se rojile, lutale mi glavom (preočito!), a neke su i bježale (hvala Bogu!). Nanovo sam pogledala Iana. Vjerujem kako smo se on i ja uspjeli tranfsormirati u javne, hodajuće, provokacije. Teško mi je naknadno povezivati stvari, ali ni na jezeru definitivno nije bilo lakše, ali je paučina od misli iznjedrila realnu sliku Erika kako eksira ono što je već pio, pa drsko prilazi meni, i odvlači me u tamu... Hmf... Opet, Ian... sukob... i jedna prava tučnjava oko nehajne princeze (to sam ja!).

Zatim jedan pravi mrak, neki florescentni krugovi i poneki romb, i blesav morbidni san koji je, upravo shvaćam, sasvim i totalno ishlapio...

- nastavit će se -

Hello!

Sinoć zakašnjeli san. Po navici me zapljusne varijanta light verzije noćne more tik prije velikog ljetnog odmora, san o povratku s ljetovanja, o prolaznosti i nadolazećim jesenskim danima. I dakako sam sretna kad se probudim i pomislim - pa još nije ni počelo ono pravo! Mada... ovaj put, san je kasnio... i ovaj put znam koliko je momentalno supervjerojatan, apsolutno aktualan... hmm... više poput spoznaje o tome koliko mi stvarno treba ova čokolada koju prije žvačem nego topim u ustima. Sve što je lijepo kratko traje - kažu ljudi. A sve lijepo vrijedi čekati (dugo, nekada predugo). Pretpostavljam kako je život prepun prekrasnih stvari budući da uvijek i zauvijek nešto čekamo: vikend za izlazak i/ili beskrajno izležavanje, Božić jer svi padamo na poklone uvezane ultrasjajnim vrpcama i čestitu klopu (čitaj između redaka: volimo druženje sa svojim najmilijima ), proljeće kad sunce smijeni radijatore (i visoke račune) pa nas mami van sve dok ne zapalimo novootkrivene mišiće od zime otromilog tijela i naravno novo ljeto, trendy bikini i godišnji odmor nakon kojega letargični pojedinci padaju u depresiju , a oni s donekle izdašnijim imunitetom razmišljaju o jesenskom shoppingu i okretanju nove životne stranice. Priznajem i meni pada na pamet shopping i sve što shopping sa sobom nosi, ali jučer sam shvatila koliko zapravo volim jesen... mhm... možda više onu ranu, njezinu romantičnu fazu. Naprosto, vrijeme kad prštim od života i energije , a to svakako vrijedi iskoristiti . Iako... negdje u mojoj glavi, čuči plan o slatkom, ne toliko kratkom odmoru u listopadu, ovdje na moru, odlučila sam ovaj put reći NE čekanju i uživati u svakodnevnim sitnicama, počev od SADA! Samo... nisam spomenula kako se ja još uvijek nalazim na dugom prekrasnom ljetovanju (još otprilike 72 sata i 30-tak minuta), pa sve nešto razmišljam kako bih trebala ipak obući taj badić i baciti se u more.

xoxo

M.

Oznake: Ljetovanje..

Nedjelja, rujan 03, 2395, 23:49 sati

Moje ime je Luna, i odlučila sam večeras NE SPAVATI (možda je odluka malčice auto-nametnuta, sutra postajem maturantica, i tako to...). U svakom slučaju mrak! Probdijenu noć vidim kao maestralnu priliku za sutrašnju reklamu svojih novih Magus3000. Vražja stvarčica me masno stajala, i bez premca, predano uvjerljivo, istopila je cijelu moju ušteđevinu, prirodno, s nimalo uloženog truda. Napose, istina je što pričaju, ali samo ako te one odaberu, tako da je kupovina dosta izražen rizik. Iako me, priznajem, duboko iznenadila boja Erikove aure. Ha! Dominantna crvena?! Uvijek sam više bila sklona razmišljati o njemu kao o čovjeku koji vrišti, u najmanju ruku, pretežno plavom bojom. Umm... bit će fantastično saznati kako su obojeni živi dijelovi škole, samo jednim pogledom kroz mačkasta stakla, a usput isfurati luksuzne naočale kroz svaki postojeći hodnik, naočigled mlitavih zavidnih faca s labavim čeljustima otegnutima do zemlje. Huh! Nije lako biti popularan, i uvažen. Stalno moraš biti prisutan, i razbijati glavu kako ostati na vrhu. Zbilja, posao zahtjeva konstantno ostavljanje publike bez daha. A onda, jednog dana mi se smiješi budućnost uglednog inovatora, a Magus3000 su momentalni pun pogodak! Uh, da se barem sutra dogodilo danas! Inače postoji živuća opasnost da svisnem od nestrpljenja. Sva sreća pa je u Vijeću mudrih ipak pao onaj čudni prijedlog, i oktozon nije ugledao svijetlo dana. Ta, komu još treba osmi dan u tjednu! Mada, među populacijom ima i onih koji taj dan smatraju uvriježenim što stvara samo dodatne probleme i napor oko preračunavanja dana iz jednog sustava u drugi. Realno stanje je unatoč svemu plod većine. Ali tko sam ja da o tome pripovjedam! Moguće me cijela svjetlosna godina dijeli od znamenite genijalnosti. Samo, ništa zato, milje je uobličio sopstveni stav... svijet želi biti JA, kapetanica tima Galaxy. Uz reputaciju koju nosim na razmaženim školskim leđima, ne zaboravljajući ni za koju cijenu do iznemoglosti usavršene vatrene victory uvojke, čemu pamet i zamaranje sitnicama poput običaja i zakona. Kad smo kod zamaranja, pojma nemam u kojem stilu ću sutra zasjati. Nešto drugačije, i apsolutno s primjesama zelene ili žute... i mora biti kratko... ili bolje ne... Noge mi izgledaju kao da sam ih cijelo ljeto toćala u Mliječnoj stazi, a još sam ktome zaradila dvije nove pjegice, jednu na licu, drugu na lijevom ramenu. Najradije bih nabavila onaj super-losion za izbjeljivanje pjega s mirisom limuna, ali kako kad sam ostala bez prebijenog novčića. Moram smisliti način kako navesti Erika da mi ispuni tu želju. Drugačije neću biti savršena, jednom zauvijek KATASTROFA! Svi smo mi sputani zarobljenici vlastitih opsesija. Nisam sigurna je li OPSESIJA riječ koju tražim, ali potajice slutim kako bi se Zemlja brzinski zavrtila u drugu stranu, ako ja nemam počupane obrve po zadnjoj modi. A sutra... sutra je veliki dan, a sve pronicljive oči bit će uprte u mene, jedinu sigurnu kraljicu mature. Mhmm... To me podsjetilo – moram pregledati sve goruće kataloge, i osigurati do neba fascinantnu haljinu, dostojnu krune. Odmah ujutra započinjem s diktatom novog modnog trenda. Razmišljam o tome da ležerno vratim u igru natkoljenke. Zašto ne?! I mogla bih iskoristiti novu, nikada nošenu, haljinu u Punk Lolita stilu. Tako znači, bit ću lolita... bit ću sve moguće lolite, a Erik će svakako iznaći način, i prilagoditi se svojoj prpošnoj životnoj suputnici. Mhmm... morat ću opet tatu žicati lovu, a obećala sam sebi kako mi je ono bio zadnji put (da slušam priče o svojoj rasipnosti), osim... Pa, da! Baka se u svojoj ranoj mladosti furala na lolite. Koliko sam upućena, u posljednjih tristo godina, način odijevanja lolita cure nije doživio veće promjene. Eventualno bih tu i tamo umetnula dašak sopstvene narančaste aure. Hm... ne bi bilo na odmet odrezati šiške. Uočila sam tipične škare u četvrtak kako se motaju po ladicama sobe. Problem riješen!
Znači, rezimiram:

1. odrezati šiške (odmah)
2. zablistati sutra u novoj haljini i dokoljenkama s uzorkom
3. napraviti kolač za baku, i popričati s njom o danima njezinog djevojaštva

Eto! Ništa lakše! Osim... nikada nisam pravila kolače, a to samo po sebi implicira:

a) žicati tatu lovu, i slušati priče o svojoj rasipnosti, ali naposlijetku kupiti ekstraordinaran kolač
b) žicati mamu da napravi kolač koji bih ponijela bakici da je malo razveselim

Umm... sve upućuje na to kako je odgovor pod b) ustvari jedini točan odgovor. Osim toga, hrana iz Čarobnjaka je svima dovoljno prepoznatljiva da bi se posve nesmetano mogla naokolo šepiriti s transparentom koji upućuje na njezino podrijetlo. Uh! Mogu odahnuti! Sutra navečer šopingiram po bakinoj škrinji, tako će utorak biti zasjenjen mističnim gotik izdanjem. U to ime, nazdravljam toplim kakaom. Čarobnjak je više od svega funkcionalan izum. Samo trebaš otipkati trenutnu potrebu, i za desetak sekundi – voila! Zahtjev je s ni po muke realiziran, bez trunke prolivenog znoja. Žalim jedino jer moja obitelj ne posjeduje najnoviju seriju, tako sebi mogu priuštiti svakojaka obična i drugačija pića, i ona manje složena jela. Ali, kao što sam rekla, sve što Čarobnjak stvori je naročito prepoznatljivo. Još uvijek su ukusniji mamini kolači.


Ponedjeljak, rujan 04, 2395.


Dan je bio uglavnom uspješan.

7:38. Kod frizera. Prije svega, prispjela sam poravnati moje, do jutros cik-cak šiške. Bolje, ne pitajte!

„Do kada ću ja ispravljati tvoje katastrofalne greške, mlada damo?!“
Pitanje je, naravno, bilo retoričko, a uzevši u razmatranje činjenicu kako su riječi izlašle iz usta Velikog Merlina, čak apsolutno suvišno. Ovaj uobičajeni izljev uglavnom potisnutog bijesa koji moram trpiti svaki put kada privolim Velikog čarobnjaka za frizure da otvori radnju koji minut ranije, napet mi je kao lanjski snijeg. Ali on to ne zna.
„Nda... nda...“, mrmljala sam samo kako bih pokazala makar šugavi interes za Merlinove tanke živce. „Ako možete... ovoga... znate, jako se žurim u školu, pa...“
„Malo strpljenja mala Luna! Kad je umjetnost u pitanju, vrijeme postaje irelevantna stvar!“
Ccccc... grrrr...
„Onda, kad ćemo pramenove?“

8:02. Napuštam Merlina s remek-djelom posvuda preko svoga čela.

8:14. U školi. Kasnim (jebi ga!).

„Kao što sam rekla – NE ZANIMA ME!“
Nika je po navici pružala otpor nametnutom lolita stilu, ali bunt je tipično kratko trajao da bi netko iole bitan skrenuo sekundu pogledom.
„Nika, ako namjeravaš ostati nadalje u trendu, predlažem – ne proturiječi!“
„Uhh! Grrrr... OK!“
Sama je kriva za svaki slasni zalogaj peciva uskladištenog na njezinim bedrima, a o trbuhu da ne pričam. Iako je bila u pravu glede natkoljenki. Uistinu odmažu dežmekastoj figuri koju je sama izgradila, pa sam od sutra JA zadužena za Nikin jelovnik, i razvijanje isključivo gotičkog usmjerenja načina odijevanja, koji će, kako to ona voli reći – laskati pozamašnim proporcijama njenog zaobljenog tijela. S druge strane, s Elenom i Tabitom nije bilo nikakvih problema. Čak je Tabita, ovoga puta, čvrsto prisegnula kako će zažmiriti na pržene krumpiriće, i zauvijek očistiti, sve ove godine, problematični ten. Odluka je pala kao da je pod sigurnim dojmom izvanredne gravitacijske sile. Elena je sutra Classic Lolita, a Tabita i Nika, pojavit će se u Shirololi i Kurololi twin lolita izdanju. Toliko o začetku novog imidža moga najužeg kruga, ili kako to forsiraju reći zavidne školske nakaze, Lunine klike. Nika je nevoljko pristala na iznimku budućeg osobnog stila, uglavnom zato što ću sama biti Gothic L. Baka me iznenadila besprijekornom crnom korzet haljinom i opakom bijelom košuljom s crnom vrpcom oko vrata. Uz nju namjeravam kombinirati svoje crne natkoljenke s bijelom čipkom, i glomazne retro cipele u boji tame. Iako je dobra žena obogatila moj ormar s nekoliko sweet i hime detalja, a zaslužila sam čak osam apsolutno različitih haljina (kolač je bio više nego dobar!), vjerujem kako ću ipak više-manje punk isfurati kao zaštitni znak. Najbolje pristaje mojim crvenim kovrčama. Elena je poput mnogih brineta zaljubljenik klasike, dok je Tabita naprosto oduševljena mojom ovogodišnjom idejom, a amaron je kao stvoren za krhku plavušu poput nje. Razmišljam o ljubičastim pramenovima. Ha! Kad smo kod ljubičastog – vidjela sam Iana danas nakon škole, mislim ono ZBILJA VIDJELA! Dok su mi na nos bile naslonjene nove Magus3000, on je zračio ljubičastom bojom posvuda oko sebe! Glavnina učenika je crvena, grimizna, žuta ili oker. Tu i tamo potkrade se nekome i nečista zelena aura, ali Ian... priznajem, mali štreber me posve šokirao. Od osobe poput Iana, nemam očekivanja, jer obično zaboravljam na njegovu plahu egzistenciju. Usudio se zadržati pogled na mojem licu dulje nego mu je bilo dopušteno. Srećković! Zadobio je oprost jer ljubičasti ljudi slove kao osobe ispred svoga vremena. Informaciju sam dobila sa e-priručnika koji se spontano aktivirao čim sam skinula srebreni omot s trendy naočala. Ispričao mi je sve i svašta o postojećim aurama, iako nisam revno shvatila, ako je netko ispred svoga vremena, jeli to podrazumijeva kako unaprijed pozna zadatke koje će sadržavati preliminarni ispit iz matematike u idući utorak?! Ovo vrijedi preispitati prije kraja tjedna, i zaključiti hoće li rezervirani Ian ostati nadalje nevidljiv. Šteta što priručnik više nije u mogućnosti odgovoriti na ovo pitanje, budući da je, neusavršen kakav jeste, nehotice pokrenuo proces samouništenja. Zato trebam osobno porazgovarati s Ianom. Nadam se kako nitko poznat neće svjedočiti našemu susretu. Hmf... ionako nitko ne bi povjerovao kako sam JA viđenja u KNJIŽNICI!


Utorak, rujan 05, 2395, 22:05 sati

Danas je kantina brujila o nama. Stvarno se moraš zapitati – toliko prašine oko četiriju iznimno odjevenih djevojaka?! Sigurna sam kako nitko nije uočio borbu što se zahuktala u mojem vitkom korzetu, a koja je ishodila umalo netaknutim tanjurom krcatim žitaricama i povrćem (u svakom slučaju sam prošla bolje nego Nika). Glad me pak nije spriječila da naočigled svih školskih uzvanika ležerno očijukam s Erikom. Erik voli kada privlačim pozornost. To njega čini važnim, kao da raste – jednom je rekao. Sklona sam vjerovati kako je osjećaj sličan onome kad osobno bodrim njegovu momčad dok tradicionalno pobjeđuje protivnički tim. Hm... mislim kako nisam spomenula da je Erik kapetan nogometne momčadi (koja slučajnost?!), što je jedan od razloga zašto je, između ostalog, privilegiran provoditi vrijeme u društvu najpopularnije cure u školi (ali i raison d'ętre zašto sam uopće zaljubljena u njega!). On je moj junak, mada još uvijek nisam pohvatala sva pravila nogometa. Sigurna sam kako je bilo daleko lakše kada se igralo samo s jednom loptom. Ali se tih dana ni moja praprabaka sasvim bistro ne sijeća. Nakon besramnog očijukanja, odradila sam ukupno tri školska sata, od kojih se, na zadnja dva, protegnuo tjelesni odgoj. Zauzela sam poziciju za koju bi svaka druga Galaxy-navijačica bez suviše razmišljanja dala pola svoje garderobe. Trenericu je ugrožavao pomahnitali PMS, i konstantno nanovo je zahtijevala reprizu mojih 'neusavršenih' skokova. Do danas nisam pojma imala kako PMS može iskriviti nečiju percepciju, i učiniti da ostaneš slijep na katastrofalna dizanja i neokretni angažman uložen u gradnju piramide ostalih, manje važnih djevojaka. Situacija me uspjela svojski uzrujati, pa sam jedva pronašla mir šopingirajući nakon nastave.

„Šta je ovo“, Elenina usta pokušavala su istovremeno dohvatiti nebo i zemlju služeći se gornjom i donjom vilicom.
„Tvoj novi donji veš“, stručno sam joj odbrusila. „Naviknut ćeš se.“
„Podjeća me na gaće moje prapraprabake, ali na onaj dobar način“, priznala je Tabita.
„O ne... a-a“, Nika je uzaludno odmahivala glavom.
„O daaa, ahaaaa...“, uslijedio je odgovor od nekoga pametnoga i osviještenoga.

Pokoji bloomers i nekoliko ukrasa za kosu, ispunili su svoju zadaću, a stresu niti traga. Jučer mi je baka uplatila par novčića na račun, nek' se nađe – kaže ona, i našlo se, vrlo brzo. Doskora su se cure neplanirano počele žaliti kako su premorene od treninga, a ja sam, bez da trepnem, spočitala Niki kako mora pod hitno smršaviti jer nitko ne voli debele navijačice. Tabita i Elena su zašutile kao da su primjedbu osobno progutale (možda radi preventive). Ja se nisam bunila. Nastavile smo hodati.


Petak, rujan 08, 2395, 20:47 sati

Ljubičasta?! Ha! Riskirala sam sopstveni ugled, a za ništa! I ktome još, umalo sam se izgubila među starim knjigama. Došlo mi je da vrisnem GLASNO.

„Pa, dobro Ian, jesi li mogao predložiti neko manje komplicirano mjesto za sastanak?“
„Ha?!“
„Nije važno“, odmahnula sam rukom i netaktično prešla na stvar. „Slušaj, nisam mogla ne primjetiti tvoju auru, pa se pitam... možda posjeduješ viziju rješenja testa... pratiš me? Matematika... utorak?“
Ian nije imao odgovor na moje pitanje. Samo se superiorno osmjehnuo, i nastavio čitati neku debelu knjigu. Tko još čita prave knjige?! Ta, ne živimo valjda u dvadeset i trećem stoljeću?!
„Hm... nisi shvatila poantu, bojim se...“
Nakon mog blebetanja o njegovu ljubičastom okruženju, uslijedio je blijedi lekcijašev pogled, a zatim moje: „Zaboravi!“
„Čekaj...“

Ja da nisam shvatila poantu?! Kao da je imalo bitno ako on u svojoj glavi ne čuva test. Od muke sam dobila viziju sebe kako se zabavljam algebarskim manipulacijama. Uskoro će, vidim, slika postati stvarnost. Mrzim ga! Nije neobično što je uvijek sam. Kad bolje promislim, nismo baš ni razgovarali. Pronašla sam ga u sjeni polica s nosem među slovima. Tračak sunca milovao je njegovu smeđu kosu. Izgledao je smrtno ozbiljno pa me lovila trema k'o da se radi o strogom profesoru. Kao što sam maloprije natuknula, izrecitirala sam mu sve što znam o ljubičastoj auri, premda sam ga zaboravila uvodno pozdraviti. Onda sam ishitreno postavila pitanje s osvrtom na aktualnu problematiku. Konačna indiferentnost preplavila je njegovu pojavu, i urodila spomenutim izazivačkim osmijehom. Nisam čekala rasplet nego sam nervozno okrenula leđa izrekavši po drugi put „zaboravi“, i ostavila štrebera neka grca sam u prašini. Stoga večeras rješavam zadatke, i dok budem spavala. Sutra ne stignem suviše toga učiniti. Amanda priprema veliki tulum, a pozvani su svi koji nešto znače. Umalo sam zaboravila, frizer me očekuje ravno u deset. Iskamčila sam od Velikog Merlina ispričnicu, pa ne sudjelujem na satu likovne umjetnosti (previše umjetnosti u jednom danu?!).


Nedjelja, rujan 10, 2395, 05:20 sati (zjeeeev)

Tulum je službeno završio u četiri. Erik me dovezao doma, činilo se u sekundi. Zrak je bio čist, bez ijednog oblaka na putu, pa pothvat stoga nije zahtijevao vječnost. Malo smo se ljubili u autu, i evo me bilježim utiske od jučer. Prvo, napominjem, pramenovi su fantastični! Face na zabavi bile su zelene. Ja sam se planirano uvukla u Sweet specijalno izdanje, i razmahivala svojim dugačkim kečkama prošaranih ljubičastom bojom. Amanda radi savršene koktele, pa se njezina velika kuća na brdu okretala oko sviju nas cijelu cjelcatu noć. Muzika je bila očekivani miks svega što postoji, mada sam veći dio partijanja provela bosa, što me podsjetilo kako moram kupiti nove, veće, cipele. Na iznenađenje prisutnih, Angela je dobila pozivnicu. Donekle me začudilo, jer se svi sjećaju da je dotična članica Kulta prizvanih, i prošle se godine javno deklarirala za crnu vješticu. Trezveno sam pazila da nijedna vlas ne padne mi s glave, nikad se ne zna koje mjesto vještičje top ljestvice zauzima moje ime. Ekipa na čelu s Erikom oko ponoći se našla u žaru pijanstva te je po običaju ismijavala sve nevezano uz njih same, tako vjerujem, i Ianovo ime se našlo na tapeti nešto iza jedan. Ovoga puta, meni se iskrao samodopadan osmijeh, ukrasivši mi pritom nadasve lijepo lice. Naravno da je on persona in grata. Krajnje neobičnu reakciju izazvala bi pojava tog čudaka u Amandinoj nastambi početkom godine. Priznajem, iskreno mi je žao što sam propustila veličanstveni vatromet. Pomagala sam Eriku jer je pod hitno trebao izbaciti iz sebe grickalice sa sezamom natopljene nekakvim zelenim alkoholom. Navodno su se nebom prošetala drevna božanstva u svojem napirlitanom izdanju. Pitam se je li Angela imala koščate prste u tomu?! Umm... možda je vična i kakvoj čaroliji namijenjenoj prvenstveno boljem razumijevanju matematike. Ipak, ne usudim se s njom petljati. Isuviše morbidno za moj ukus. Nda... Veličanstveno ću usnuti, a sutra, odnosno danas, plivam u brojkama. Ali prije nego se to ispuni, ne smijem zaboraviti ovjekovječiti trijumf osobnog imidža među okupljenim važnim osobama s kojima sam namjerno podijelila noćas kisik. Nikada prije ne bih povjerovala kako mogu postati popularnija nego jesam, ali eto – i to se dogodilo! Obožavam utjecati na gradnju trendova! Ljudi vole misliti kako sam plitka, ja smatram – varaju se. Bez mene bi čitava jedna generacija izgubila kompas. To me podsjetilo – potegnulo se pitanje kako tematski orijentirati proslavu mature. Uh, što sam slaba na historijske atavizme! O tome vrijedi podrobno razmisliti, jer moj prijedlog s nestrpljenjem čekaju ovogodišnji maturanti. Poslužit ću se metodom induktivnog razmišljanja, i krenuti od toga što sama želim predstavljati. Ne bi bilo na odmet zavući ruku u prošlost, i dohvatiti inspiraciju. I kažu – plitka! Ha!


Četvrtak, rujan 14, 2395.

Nisam zaradila prolaznu ocjenu.
Vrijeme zločina - 8:15. Mjesto zločina - učionica 7/E, predzadnja klupa. Broj osvojenih bodova na testu -12 (suštinski je ekvivalent golemom porazu!).

„Luna, koliko imaš bodova?“
Tabita je, kao uvijek, previše znatiželjna.
„A, ti?“
„Dvadeset četiri od trideset jedan. Nisi mi odgovorila?“
„Trideset“, protisnula sam smireno, a laž se neopazice ušuškala ispod savršeno simetričnog osmijeha.
„Dda! Pokaži!“
„Neću! Ali ukoliko trebaš pomoć s područja linearne algebre, ta sam! Matrice su zakon!“ rukom sam podrobnije pokrila test.
„Aaaa...“, umalo je nepovratno izlomila obrve.
Hm... vrijeme za promjenu teme.
„Jesi li razmišljala o maturalnoj zabavi“, naglašeno sam trepnula šest puta umjetnim trepavicama, hineći veliki interes za potencijalnim odgovorom.
„Ne baš.“
Završetak komunikacije.

Huh! Definitivno trebam instrukcije. Najgore od svega što sam dovoljno pametna da sam svjesna kako je jedina osoba koja mi može pomoći, ustvari Ian. Matematiku ima u malom prstu. Limesi, inverzne trigonometrijske funkcije, apsolutno konvergentni redovi, bliski su mu po naravi kao meni skokovi i osvajanje vrhunca navijačke piramide. Erik nikada neće saznati da sam zatražila pomoć. Nitko ne smije znati. Pitat ću ga sutra nakon tekme.

13:05. Briljirala sam na školskom igralištu. Cure i ja, disale smo ko jedna. Čak se i Nika pokazala korisnom Galaxy-curom, iako sama ne izvodi najzahtjevnije elemente. (Uvjerena sam kako troši kojekakve supstitute posuđene iz srednjeg vijeka!) Ostale smo vježbati još koji sat, iako je trenerica već otišla svojim putem.

16:55. Erik je došao po mene na svom zračnom skuteru WX-8. Kosa mu je vijorila na povjetarcu, i izgledao je baš poput onih manekena iz reklama za šampon. Možda je malčice neukusno razvukao cerek, toliko da je njegov kristalni zub bio za nijansu više zamijećen nego što bi se očekivalo od jednog Zemljanina. Govorila sam mu kako ametist nije brilijantna zamisao, ali šta kad je već zauvijek onemogućio egzistenciju petice, pa se otvorilo slobodno mjesto u njegovoj čeljusti. Navodno se sam grčki bog Dioniz pokajao zbog rezultata sopstvene osvete pa je isplakao suze od vina nad djevojkom Ametistom pretvorenom u gorski kristal, i obojio je prikladno u ljubičasto (ljubičasto je, po svemu sudeći – IN!). Zbog ovoga se dugo vremena smatralo kako kamen štiti od pijanstva, mada u Erikovom slučaju, postoji mogućnost da bi kamen mogao biti lažnjak, ili možda, jednostavno na njega nema takvo djelovanje. Ipak, užitak je promatrati ga za vrijeme punjenja kristala. Umalo se ugušio komadom gorskog kristala jednom prilikom. Od toga dana, Erik je počeo vjerovati kako mu je njegov ametist spasio život, a načuo je da dotični čuva od loših misli, zaraznih bolesti i duhova. Ako je to istina, mogu se samo složiti s njegovom pohlepom za očuvanjem ljubičastog zuba. Erikova obitelj je tradicionalno povezana sa spiritizmom i transcendentalnim iskustvima, i nemali broj puta smo se družili s duhovima njegovih predaka. Većina ih nije izrazito nasilna, ali je zbilja prehladno boraviti u njihovoj blizini. Brrrr... Kako bilo, odvezla sam se s frajerom kroz oblake do ne tako dalekog restorana u kojem poslužuju isključivo jela od algi iz Svemira. Fora mi je jer nikada nisam stoprocentno sigurna u ono naručeno, a okus je definitivno ovdje preskočen, i niti u apsolutnom ludilu ne bi kojim mizerabilnim slučajem gladnom gostu prišapnuo par natuknica o svojem mističnom identitetu. Erik mi se sasvim nepristojno nasmijao zbog subalternog komadića alge ležerno smještene među moja prva dva zuba, i ponovno dokazao egzistenciju prisutnog kristala u duplji omeđenoj njegovom gornjom i donjom vilicom. Ni sam nije bio očaravajući spektakl, prije prizor za pamćenje i ismijavanje, ali ja sam kao svaka dobra cura, zavezala jezik u čvor. Da stvar bude do kraja zaribana, duh njegove lude tete, lebdio je isprva oko našeg stola, a ne tako mnogo kasnije, prigodno se prilijepio rukama za komande skutera.
„Buuuu... buuuaa“, urlalo je neživo stvorenje.
Erik je ubrzao u pokušaju razrješenja nametnutog trokuta, ali jedini efekt bio je onaj na mojoj glavi, pa se momentalno nalazim u upornom pokušaju novu frizuru predati zaboravu. U tu svrhu, kosa mi je nizašto dupkom puna trakica i mašni iz nove AmaLoli kolekcije. (Dan nije bio najpogodniji za urnebesno tramakavanje po punk stilu!) Uh, ipak ću je morati oprati! Ne smijem zaboraviti ubaciti bubu u uho svom smiješnom dečku, ipak ametist 'ne radi' svoj posao.


Petak, rujan 15, 2395, 23:07 sati

Na moju zaprepaštenost, Ian je istinski veličanstvena osoba. Ipak, ovo priznanje, za sada će krasiti samo stranice moga dnevnika. Nedjeljno popodne, rezervirano samo za mene! Obećao mi je, sve dok ocjena ne bude uvjerljivo prolazna. Ahhhh... ima najapsolutnije duboke oči, i ako nisi iole oprezan, utopiš se u njima punim plućima... a glas... hm, večeras ću zaključati dnevnik. Još samo nešto – Ian misli da sam pametna!


Nedjelja, rujan 24, 2395, 23:46 sati

Danas sam bila bolja nego prošli vikend. Potajno mislim kako sam u prethodnom životu boravila u tjelu poznatog teoretičara koji se svojevremeno volio osvrnuti na sitnicu poput trigonometrije. Ian je oduševljen postignutim napretkom. Tvrdi da mi je trebalo samo trunku uloženog truda, pa sam svečano obećala kako od sada redovito pišem baš svaku domaću zadaću.

„Obećaješ?“
„Naravno! Osjećam kako bi pisanje domaćih zadaća moglo postati moj novi hobi. Umm... štoviše, obljepit ću cijelu školu oglasima – PIŠEM ZADAĆE IZ MATEMATIKE, a usput zaraditi koji novčić.“
Nije izgledao sasvim uvjeren.
„Ahh...“
„Šta je?!“
„Ništa“, zavitlao je glavom lijevo, desno. „Vidimo se onda idući vikend?“
„Umm... razmislit ću. Javim ti se, mada sumnjam. Moram obaviti nešto od krucijalne važnosti.“

Ipak ću otići do njega i slijedeću nedjelju. Nakon gomile uglavnom ispravno riješenih zadataka, moj je heroj poslužio svojoj vrijednoj učenici fantastičan sok od divlje jabuke i limuna, pa smo satima toplo čavrljali uz slana peciva što ih je njegova mama neprimjetno ostavila na stolu (s bijelim sezamom na vrhu... mmmm – njami!). Mada su izgovorene rečenice zvučale itekako nategnuto, i u kraj svake započete teme bila je upletena matematika (zamislite, ja razgovaram o brojevima?!), zrak je ugodno strujao kilometrima oko nas. Pretpostavljam da to znači kako više ne mrzim Iana. Iako, naravno, u javnosti nemamo kontakta. Vjerujem da je i njemu ovo jasno, jer sam namirisala prešutni dogovor o tajnom prijateljstvu sklopljenog među nama. Nisam sigurna bi li se povjerila curama. Njihova standardna ljubomora mogla bi me stajati glave, tako da o tome valja podrobno razmisliti. Ne bih se zaletavala, prvenstveno zbog snage trača koji bi lako mogao brzinom neutrina obletjeti školu. Strpljen-spašen, prastara poslovica kaže. Napokon, tko kaže da ne mogu imati zagonetnog prijatelja?! Uh, umalo sam zaboravila! Bilo je nešto čarobno u Ianovim sramežljivim riječima – „Luna... mhm... sviđa mi se ime... nekako je totalno ti“.

- nastavit će se -

Oznake: knjiga