Pregled posta

Skrivene misli jedne navijačice - rujan

Nedjelja, rujan 03, 2395, 23:49 sati

Moje ime je Luna, i odlučila sam večeras NE SPAVATI (možda je odluka malčice auto-nametnuta, sutra postajem maturantica, i tako to...). U svakom slučaju mrak! Probdijenu noć vidim kao maestralnu priliku za sutrašnju reklamu svojih novih Magus3000. Vražja stvarčica me masno stajala, i bez premca, predano uvjerljivo, istopila je cijelu moju ušteđevinu, prirodno, s nimalo uloženog truda. Napose, istina je što pričaju, ali samo ako te one odaberu, tako da je kupovina dosta izražen rizik. Iako me, priznajem, duboko iznenadila boja Erikove aure. Ha! Dominantna crvena?! Uvijek sam više bila sklona razmišljati o njemu kao o čovjeku koji vrišti, u najmanju ruku, pretežno plavom bojom. Umm... bit će fantastično saznati kako su obojeni živi dijelovi škole, samo jednim pogledom kroz mačkasta stakla, a usput isfurati luksuzne naočale kroz svaki postojeći hodnik, naočigled mlitavih zavidnih faca s labavim čeljustima otegnutima do zemlje. Huh! Nije lako biti popularan, i uvažen. Stalno moraš biti prisutan, i razbijati glavu kako ostati na vrhu. Zbilja, posao zahtjeva konstantno ostavljanje publike bez daha. A onda, jednog dana mi se smiješi budućnost uglednog inovatora, a Magus3000 su momentalni pun pogodak! Uh, da se barem sutra dogodilo danas! Inače postoji živuća opasnost da svisnem od nestrpljenja. Sva sreća pa je u Vijeću mudrih ipak pao onaj čudni prijedlog, i oktozon nije ugledao svijetlo dana. Ta, komu još treba osmi dan u tjednu! Mada, među populacijom ima i onih koji taj dan smatraju uvriježenim što stvara samo dodatne probleme i napor oko preračunavanja dana iz jednog sustava u drugi. Realno stanje je unatoč svemu plod većine. Ali tko sam ja da o tome pripovjedam! Moguće me cijela svjetlosna godina dijeli od znamenite genijalnosti. Samo, ništa zato, milje je uobličio sopstveni stav... svijet želi biti JA, kapetanica tima Galaxy. Uz reputaciju koju nosim na razmaženim školskim leđima, ne zaboravljajući ni za koju cijenu do iznemoglosti usavršene vatrene victory uvojke, čemu pamet i zamaranje sitnicama poput običaja i zakona. Kad smo kod zamaranja, pojma nemam u kojem stilu ću sutra zasjati. Nešto drugačije, i apsolutno s primjesama zelene ili žute... i mora biti kratko... ili bolje ne... Noge mi izgledaju kao da sam ih cijelo ljeto toćala u Mliječnoj stazi, a još sam ktome zaradila dvije nove pjegice, jednu na licu, drugu na lijevom ramenu. Najradije bih nabavila onaj super-losion za izbjeljivanje pjega s mirisom limuna, ali kako kad sam ostala bez prebijenog novčića. Moram smisliti način kako navesti Erika da mi ispuni tu želju. Drugačije neću biti savršena, jednom zauvijek KATASTROFA! Svi smo mi sputani zarobljenici vlastitih opsesija. Nisam sigurna je li OPSESIJA riječ koju tražim, ali potajice slutim kako bi se Zemlja brzinski zavrtila u drugu stranu, ako ja nemam počupane obrve po zadnjoj modi. A sutra... sutra je veliki dan, a sve pronicljive oči bit će uprte u mene, jedinu sigurnu kraljicu mature. Mhmm... To me podsjetilo – moram pregledati sve goruće kataloge, i osigurati do neba fascinantnu haljinu, dostojnu krune. Odmah ujutra započinjem s diktatom novog modnog trenda. Razmišljam o tome da ležerno vratim u igru natkoljenke. Zašto ne?! I mogla bih iskoristiti novu, nikada nošenu, haljinu u Punk Lolita stilu. Tako znači, bit ću lolita... bit ću sve moguće lolite, a Erik će svakako iznaći način, i prilagoditi se svojoj prpošnoj životnoj suputnici. Mhmm... morat ću opet tatu žicati lovu, a obećala sam sebi kako mi je ono bio zadnji put (da slušam priče o svojoj rasipnosti), osim... Pa, da! Baka se u svojoj ranoj mladosti furala na lolite. Koliko sam upućena, u posljednjih tristo godina, način odijevanja lolita cure nije doživio veće promjene. Eventualno bih tu i tamo umetnula dašak sopstvene narančaste aure. Hm... ne bi bilo na odmet odrezati šiške. Uočila sam tipične škare u četvrtak kako se motaju po ladicama sobe. Problem riješen!
Znači, rezimiram:

1. odrezati šiške (odmah)
2. zablistati sutra u novoj haljini i dokoljenkama s uzorkom
3. napraviti kolač za baku, i popričati s njom o danima njezinog djevojaštva

Eto! Ništa lakše! Osim... nikada nisam pravila kolače, a to samo po sebi implicira:

a) žicati tatu lovu, i slušati priče o svojoj rasipnosti, ali naposlijetku kupiti ekstraordinaran kolač
b) žicati mamu da napravi kolač koji bih ponijela bakici da je malo razveselim

Umm... sve upućuje na to kako je odgovor pod b) ustvari jedini točan odgovor. Osim toga, hrana iz Čarobnjaka je svima dovoljno prepoznatljiva da bi se posve nesmetano mogla naokolo šepiriti s transparentom koji upućuje na njezino podrijetlo. Uh! Mogu odahnuti! Sutra navečer šopingiram po bakinoj škrinji, tako će utorak biti zasjenjen mističnim gotik izdanjem. U to ime, nazdravljam toplim kakaom. Čarobnjak je više od svega funkcionalan izum. Samo trebaš otipkati trenutnu potrebu, i za desetak sekundi – voila! Zahtjev je s ni po muke realiziran, bez trunke prolivenog znoja. Žalim jedino jer moja obitelj ne posjeduje najnoviju seriju, tako sebi mogu priuštiti svakojaka obična i drugačija pića, i ona manje složena jela. Ali, kao što sam rekla, sve što Čarobnjak stvori je naročito prepoznatljivo. Još uvijek su ukusniji mamini kolači.


Ponedjeljak, rujan 04, 2395.


Dan je bio uglavnom uspješan.

7:38. Kod frizera. Prije svega, prispjela sam poravnati moje, do jutros cik-cak šiške. Bolje, ne pitajte!

„Do kada ću ja ispravljati tvoje katastrofalne greške, mlada damo?!“
Pitanje je, naravno, bilo retoričko, a uzevši u razmatranje činjenicu kako su riječi izlašle iz usta Velikog Merlina, čak apsolutno suvišno. Ovaj uobičajeni izljev uglavnom potisnutog bijesa koji moram trpiti svaki put kada privolim Velikog čarobnjaka za frizure da otvori radnju koji minut ranije, napet mi je kao lanjski snijeg. Ali on to ne zna.
„Nda... nda...“, mrmljala sam samo kako bih pokazala makar šugavi interes za Merlinove tanke živce. „Ako možete... ovoga... znate, jako se žurim u školu, pa...“
„Malo strpljenja mala Luna! Kad je umjetnost u pitanju, vrijeme postaje irelevantna stvar!“
Ccccc... grrrr...
„Onda, kad ćemo pramenove?“

8:02. Napuštam Merlina s remek-djelom posvuda preko svoga čela.

8:14. U školi. Kasnim (jebi ga!).

„Kao što sam rekla – NE ZANIMA ME!“
Nika je po navici pružala otpor nametnutom lolita stilu, ali bunt je tipično kratko trajao da bi netko iole bitan skrenuo sekundu pogledom.
„Nika, ako namjeravaš ostati nadalje u trendu, predlažem – ne proturiječi!“
„Uhh! Grrrr... OK!“
Sama je kriva za svaki slasni zalogaj peciva uskladištenog na njezinim bedrima, a o trbuhu da ne pričam. Iako je bila u pravu glede natkoljenki. Uistinu odmažu dežmekastoj figuri koju je sama izgradila, pa sam od sutra JA zadužena za Nikin jelovnik, i razvijanje isključivo gotičkog usmjerenja načina odijevanja, koji će, kako to ona voli reći – laskati pozamašnim proporcijama njenog zaobljenog tijela. S druge strane, s Elenom i Tabitom nije bilo nikakvih problema. Čak je Tabita, ovoga puta, čvrsto prisegnula kako će zažmiriti na pržene krumpiriće, i zauvijek očistiti, sve ove godine, problematični ten. Odluka je pala kao da je pod sigurnim dojmom izvanredne gravitacijske sile. Elena je sutra Classic Lolita, a Tabita i Nika, pojavit će se u Shirololi i Kurololi twin lolita izdanju. Toliko o začetku novog imidža moga najužeg kruga, ili kako to forsiraju reći zavidne školske nakaze, Lunine klike. Nika je nevoljko pristala na iznimku budućeg osobnog stila, uglavnom zato što ću sama biti Gothic L. Baka me iznenadila besprijekornom crnom korzet haljinom i opakom bijelom košuljom s crnom vrpcom oko vrata. Uz nju namjeravam kombinirati svoje crne natkoljenke s bijelom čipkom, i glomazne retro cipele u boji tame. Iako je dobra žena obogatila moj ormar s nekoliko sweet i hime detalja, a zaslužila sam čak osam apsolutno različitih haljina (kolač je bio više nego dobar!), vjerujem kako ću ipak više-manje punk isfurati kao zaštitni znak. Najbolje pristaje mojim crvenim kovrčama. Elena je poput mnogih brineta zaljubljenik klasike, dok je Tabita naprosto oduševljena mojom ovogodišnjom idejom, a amaron je kao stvoren za krhku plavušu poput nje. Razmišljam o ljubičastim pramenovima. Ha! Kad smo kod ljubičastog – vidjela sam Iana danas nakon škole, mislim ono ZBILJA VIDJELA! Dok su mi na nos bile naslonjene nove Magus3000, on je zračio ljubičastom bojom posvuda oko sebe! Glavnina učenika je crvena, grimizna, žuta ili oker. Tu i tamo potkrade se nekome i nečista zelena aura, ali Ian... priznajem, mali štreber me posve šokirao. Od osobe poput Iana, nemam očekivanja, jer obično zaboravljam na njegovu plahu egzistenciju. Usudio se zadržati pogled na mojem licu dulje nego mu je bilo dopušteno. Srećković! Zadobio je oprost jer ljubičasti ljudi slove kao osobe ispred svoga vremena. Informaciju sam dobila sa e-priručnika koji se spontano aktivirao čim sam skinula srebreni omot s trendy naočala. Ispričao mi je sve i svašta o postojećim aurama, iako nisam revno shvatila, ako je netko ispred svoga vremena, jeli to podrazumijeva kako unaprijed pozna zadatke koje će sadržavati preliminarni ispit iz matematike u idući utorak?! Ovo vrijedi preispitati prije kraja tjedna, i zaključiti hoće li rezervirani Ian ostati nadalje nevidljiv. Šteta što priručnik više nije u mogućnosti odgovoriti na ovo pitanje, budući da je, neusavršen kakav jeste, nehotice pokrenuo proces samouništenja. Zato trebam osobno porazgovarati s Ianom. Nadam se kako nitko poznat neće svjedočiti našemu susretu. Hmf... ionako nitko ne bi povjerovao kako sam JA viđenja u KNJIŽNICI!


Utorak, rujan 05, 2395, 22:05 sati

Danas je kantina brujila o nama. Stvarno se moraš zapitati – toliko prašine oko četiriju iznimno odjevenih djevojaka?! Sigurna sam kako nitko nije uočio borbu što se zahuktala u mojem vitkom korzetu, a koja je ishodila umalo netaknutim tanjurom krcatim žitaricama i povrćem (u svakom slučaju sam prošla bolje nego Nika). Glad me pak nije spriječila da naočigled svih školskih uzvanika ležerno očijukam s Erikom. Erik voli kada privlačim pozornost. To njega čini važnim, kao da raste – jednom je rekao. Sklona sam vjerovati kako je osjećaj sličan onome kad osobno bodrim njegovu momčad dok tradicionalno pobjeđuje protivnički tim. Hm... mislim kako nisam spomenula da je Erik kapetan nogometne momčadi (koja slučajnost?!), što je jedan od razloga zašto je, između ostalog, privilegiran provoditi vrijeme u društvu najpopularnije cure u školi (ali i raison d'ętre zašto sam uopće zaljubljena u njega!). On je moj junak, mada još uvijek nisam pohvatala sva pravila nogometa. Sigurna sam kako je bilo daleko lakše kada se igralo samo s jednom loptom. Ali se tih dana ni moja praprabaka sasvim bistro ne sijeća. Nakon besramnog očijukanja, odradila sam ukupno tri školska sata, od kojih se, na zadnja dva, protegnuo tjelesni odgoj. Zauzela sam poziciju za koju bi svaka druga Galaxy-navijačica bez suviše razmišljanja dala pola svoje garderobe. Trenericu je ugrožavao pomahnitali PMS, i konstantno nanovo je zahtijevala reprizu mojih 'neusavršenih' skokova. Do danas nisam pojma imala kako PMS može iskriviti nečiju percepciju, i učiniti da ostaneš slijep na katastrofalna dizanja i neokretni angažman uložen u gradnju piramide ostalih, manje važnih djevojaka. Situacija me uspjela svojski uzrujati, pa sam jedva pronašla mir šopingirajući nakon nastave.

„Šta je ovo“, Elenina usta pokušavala su istovremeno dohvatiti nebo i zemlju služeći se gornjom i donjom vilicom.
„Tvoj novi donji veš“, stručno sam joj odbrusila. „Naviknut ćeš se.“
„Podjeća me na gaće moje prapraprabake, ali na onaj dobar način“, priznala je Tabita.
„O ne... a-a“, Nika je uzaludno odmahivala glavom.
„O daaa, ahaaaa...“, uslijedio je odgovor od nekoga pametnoga i osviještenoga.

Pokoji bloomers i nekoliko ukrasa za kosu, ispunili su svoju zadaću, a stresu niti traga. Jučer mi je baka uplatila par novčića na račun, nek' se nađe – kaže ona, i našlo se, vrlo brzo. Doskora su se cure neplanirano počele žaliti kako su premorene od treninga, a ja sam, bez da trepnem, spočitala Niki kako mora pod hitno smršaviti jer nitko ne voli debele navijačice. Tabita i Elena su zašutile kao da su primjedbu osobno progutale (možda radi preventive). Ja se nisam bunila. Nastavile smo hodati.


Petak, rujan 08, 2395, 20:47 sati

Ljubičasta?! Ha! Riskirala sam sopstveni ugled, a za ništa! I ktome još, umalo sam se izgubila među starim knjigama. Došlo mi je da vrisnem GLASNO.

„Pa, dobro Ian, jesi li mogao predložiti neko manje komplicirano mjesto za sastanak?“
„Ha?!“
„Nije važno“, odmahnula sam rukom i netaktično prešla na stvar. „Slušaj, nisam mogla ne primjetiti tvoju auru, pa se pitam... možda posjeduješ viziju rješenja testa... pratiš me? Matematika... utorak?“
Ian nije imao odgovor na moje pitanje. Samo se superiorno osmjehnuo, i nastavio čitati neku debelu knjigu. Tko još čita prave knjige?! Ta, ne živimo valjda u dvadeset i trećem stoljeću?!
„Hm... nisi shvatila poantu, bojim se...“
Nakon mog blebetanja o njegovu ljubičastom okruženju, uslijedio je blijedi lekcijašev pogled, a zatim moje: „Zaboravi!“
„Čekaj...“

Ja da nisam shvatila poantu?! Kao da je imalo bitno ako on u svojoj glavi ne čuva test. Od muke sam dobila viziju sebe kako se zabavljam algebarskim manipulacijama. Uskoro će, vidim, slika postati stvarnost. Mrzim ga! Nije neobično što je uvijek sam. Kad bolje promislim, nismo baš ni razgovarali. Pronašla sam ga u sjeni polica s nosem među slovima. Tračak sunca milovao je njegovu smeđu kosu. Izgledao je smrtno ozbiljno pa me lovila trema k'o da se radi o strogom profesoru. Kao što sam maloprije natuknula, izrecitirala sam mu sve što znam o ljubičastoj auri, premda sam ga zaboravila uvodno pozdraviti. Onda sam ishitreno postavila pitanje s osvrtom na aktualnu problematiku. Konačna indiferentnost preplavila je njegovu pojavu, i urodila spomenutim izazivačkim osmijehom. Nisam čekala rasplet nego sam nervozno okrenula leđa izrekavši po drugi put „zaboravi“, i ostavila štrebera neka grca sam u prašini. Stoga večeras rješavam zadatke, i dok budem spavala. Sutra ne stignem suviše toga učiniti. Amanda priprema veliki tulum, a pozvani su svi koji nešto znače. Umalo sam zaboravila, frizer me očekuje ravno u deset. Iskamčila sam od Velikog Merlina ispričnicu, pa ne sudjelujem na satu likovne umjetnosti (previše umjetnosti u jednom danu?!).


Nedjelja, rujan 10, 2395, 05:20 sati (zjeeeev)

Tulum je službeno završio u četiri. Erik me dovezao doma, činilo se u sekundi. Zrak je bio čist, bez ijednog oblaka na putu, pa pothvat stoga nije zahtijevao vječnost. Malo smo se ljubili u autu, i evo me bilježim utiske od jučer. Prvo, napominjem, pramenovi su fantastični! Face na zabavi bile su zelene. Ja sam se planirano uvukla u Sweet specijalno izdanje, i razmahivala svojim dugačkim kečkama prošaranih ljubičastom bojom. Amanda radi savršene koktele, pa se njezina velika kuća na brdu okretala oko sviju nas cijelu cjelcatu noć. Muzika je bila očekivani miks svega što postoji, mada sam veći dio partijanja provela bosa, što me podsjetilo kako moram kupiti nove, veće, cipele. Na iznenađenje prisutnih, Angela je dobila pozivnicu. Donekle me začudilo, jer se svi sjećaju da je dotična članica Kulta prizvanih, i prošle se godine javno deklarirala za crnu vješticu. Trezveno sam pazila da nijedna vlas ne padne mi s glave, nikad se ne zna koje mjesto vještičje top ljestvice zauzima moje ime. Ekipa na čelu s Erikom oko ponoći se našla u žaru pijanstva te je po običaju ismijavala sve nevezano uz njih same, tako vjerujem, i Ianovo ime se našlo na tapeti nešto iza jedan. Ovoga puta, meni se iskrao samodopadan osmijeh, ukrasivši mi pritom nadasve lijepo lice. Naravno da je on persona in grata. Krajnje neobičnu reakciju izazvala bi pojava tog čudaka u Amandinoj nastambi početkom godine. Priznajem, iskreno mi je žao što sam propustila veličanstveni vatromet. Pomagala sam Eriku jer je pod hitno trebao izbaciti iz sebe grickalice sa sezamom natopljene nekakvim zelenim alkoholom. Navodno su se nebom prošetala drevna božanstva u svojem napirlitanom izdanju. Pitam se je li Angela imala koščate prste u tomu?! Umm... možda je vična i kakvoj čaroliji namijenjenoj prvenstveno boljem razumijevanju matematike. Ipak, ne usudim se s njom petljati. Isuviše morbidno za moj ukus. Nda... Veličanstveno ću usnuti, a sutra, odnosno danas, plivam u brojkama. Ali prije nego se to ispuni, ne smijem zaboraviti ovjekovječiti trijumf osobnog imidža među okupljenim važnim osobama s kojima sam namjerno podijelila noćas kisik. Nikada prije ne bih povjerovala kako mogu postati popularnija nego jesam, ali eto – i to se dogodilo! Obožavam utjecati na gradnju trendova! Ljudi vole misliti kako sam plitka, ja smatram – varaju se. Bez mene bi čitava jedna generacija izgubila kompas. To me podsjetilo – potegnulo se pitanje kako tematski orijentirati proslavu mature. Uh, što sam slaba na historijske atavizme! O tome vrijedi podrobno razmisliti, jer moj prijedlog s nestrpljenjem čekaju ovogodišnji maturanti. Poslužit ću se metodom induktivnog razmišljanja, i krenuti od toga što sama želim predstavljati. Ne bi bilo na odmet zavući ruku u prošlost, i dohvatiti inspiraciju. I kažu – plitka! Ha!


Četvrtak, rujan 14, 2395.

Nisam zaradila prolaznu ocjenu.
Vrijeme zločina - 8:15. Mjesto zločina - učionica 7/E, predzadnja klupa. Broj osvojenih bodova na testu -12 (suštinski je ekvivalent golemom porazu!).

„Luna, koliko imaš bodova?“
Tabita je, kao uvijek, previše znatiželjna.
„A, ti?“
„Dvadeset četiri od trideset jedan. Nisi mi odgovorila?“
„Trideset“, protisnula sam smireno, a laž se neopazice ušuškala ispod savršeno simetričnog osmijeha.
„Dda! Pokaži!“
„Neću! Ali ukoliko trebaš pomoć s područja linearne algebre, ta sam! Matrice su zakon!“ rukom sam podrobnije pokrila test.
„Aaaa...“, umalo je nepovratno izlomila obrve.
Hm... vrijeme za promjenu teme.
„Jesi li razmišljala o maturalnoj zabavi“, naglašeno sam trepnula šest puta umjetnim trepavicama, hineći veliki interes za potencijalnim odgovorom.
„Ne baš.“
Završetak komunikacije.

Huh! Definitivno trebam instrukcije. Najgore od svega što sam dovoljno pametna da sam svjesna kako je jedina osoba koja mi može pomoći, ustvari Ian. Matematiku ima u malom prstu. Limesi, inverzne trigonometrijske funkcije, apsolutno konvergentni redovi, bliski su mu po naravi kao meni skokovi i osvajanje vrhunca navijačke piramide. Erik nikada neće saznati da sam zatražila pomoć. Nitko ne smije znati. Pitat ću ga sutra nakon tekme.

13:05. Briljirala sam na školskom igralištu. Cure i ja, disale smo ko jedna. Čak se i Nika pokazala korisnom Galaxy-curom, iako sama ne izvodi najzahtjevnije elemente. (Uvjerena sam kako troši kojekakve supstitute posuđene iz srednjeg vijeka!) Ostale smo vježbati još koji sat, iako je trenerica već otišla svojim putem.

16:55. Erik je došao po mene na svom zračnom skuteru WX-8. Kosa mu je vijorila na povjetarcu, i izgledao je baš poput onih manekena iz reklama za šampon. Možda je malčice neukusno razvukao cerek, toliko da je njegov kristalni zub bio za nijansu više zamijećen nego što bi se očekivalo od jednog Zemljanina. Govorila sam mu kako ametist nije brilijantna zamisao, ali šta kad je već zauvijek onemogućio egzistenciju petice, pa se otvorilo slobodno mjesto u njegovoj čeljusti. Navodno se sam grčki bog Dioniz pokajao zbog rezultata sopstvene osvete pa je isplakao suze od vina nad djevojkom Ametistom pretvorenom u gorski kristal, i obojio je prikladno u ljubičasto (ljubičasto je, po svemu sudeći – IN!). Zbog ovoga se dugo vremena smatralo kako kamen štiti od pijanstva, mada u Erikovom slučaju, postoji mogućnost da bi kamen mogao biti lažnjak, ili možda, jednostavno na njega nema takvo djelovanje. Ipak, užitak je promatrati ga za vrijeme punjenja kristala. Umalo se ugušio komadom gorskog kristala jednom prilikom. Od toga dana, Erik je počeo vjerovati kako mu je njegov ametist spasio život, a načuo je da dotični čuva od loših misli, zaraznih bolesti i duhova. Ako je to istina, mogu se samo složiti s njegovom pohlepom za očuvanjem ljubičastog zuba. Erikova obitelj je tradicionalno povezana sa spiritizmom i transcendentalnim iskustvima, i nemali broj puta smo se družili s duhovima njegovih predaka. Većina ih nije izrazito nasilna, ali je zbilja prehladno boraviti u njihovoj blizini. Brrrr... Kako bilo, odvezla sam se s frajerom kroz oblake do ne tako dalekog restorana u kojem poslužuju isključivo jela od algi iz Svemira. Fora mi je jer nikada nisam stoprocentno sigurna u ono naručeno, a okus je definitivno ovdje preskočen, i niti u apsolutnom ludilu ne bi kojim mizerabilnim slučajem gladnom gostu prišapnuo par natuknica o svojem mističnom identitetu. Erik mi se sasvim nepristojno nasmijao zbog subalternog komadića alge ležerno smještene među moja prva dva zuba, i ponovno dokazao egzistenciju prisutnog kristala u duplji omeđenoj njegovom gornjom i donjom vilicom. Ni sam nije bio očaravajući spektakl, prije prizor za pamćenje i ismijavanje, ali ja sam kao svaka dobra cura, zavezala jezik u čvor. Da stvar bude do kraja zaribana, duh njegove lude tete, lebdio je isprva oko našeg stola, a ne tako mnogo kasnije, prigodno se prilijepio rukama za komande skutera.
„Buuuu... buuuaa“, urlalo je neživo stvorenje.
Erik je ubrzao u pokušaju razrješenja nametnutog trokuta, ali jedini efekt bio je onaj na mojoj glavi, pa se momentalno nalazim u upornom pokušaju novu frizuru predati zaboravu. U tu svrhu, kosa mi je nizašto dupkom puna trakica i mašni iz nove AmaLoli kolekcije. (Dan nije bio najpogodniji za urnebesno tramakavanje po punk stilu!) Uh, ipak ću je morati oprati! Ne smijem zaboraviti ubaciti bubu u uho svom smiješnom dečku, ipak ametist 'ne radi' svoj posao.


Petak, rujan 15, 2395, 23:07 sati

Na moju zaprepaštenost, Ian je istinski veličanstvena osoba. Ipak, ovo priznanje, za sada će krasiti samo stranice moga dnevnika. Nedjeljno popodne, rezervirano samo za mene! Obećao mi je, sve dok ocjena ne bude uvjerljivo prolazna. Ahhhh... ima najapsolutnije duboke oči, i ako nisi iole oprezan, utopiš se u njima punim plućima... a glas... hm, večeras ću zaključati dnevnik. Još samo nešto – Ian misli da sam pametna!


Nedjelja, rujan 24, 2395, 23:46 sati

Danas sam bila bolja nego prošli vikend. Potajno mislim kako sam u prethodnom životu boravila u tjelu poznatog teoretičara koji se svojevremeno volio osvrnuti na sitnicu poput trigonometrije. Ian je oduševljen postignutim napretkom. Tvrdi da mi je trebalo samo trunku uloženog truda, pa sam svečano obećala kako od sada redovito pišem baš svaku domaću zadaću.

„Obećaješ?“
„Naravno! Osjećam kako bi pisanje domaćih zadaća moglo postati moj novi hobi. Umm... štoviše, obljepit ću cijelu školu oglasima – PIŠEM ZADAĆE IZ MATEMATIKE, a usput zaraditi koji novčić.“
Nije izgledao sasvim uvjeren.
„Ahh...“
„Šta je?!“
„Ništa“, zavitlao je glavom lijevo, desno. „Vidimo se onda idući vikend?“
„Umm... razmislit ću. Javim ti se, mada sumnjam. Moram obaviti nešto od krucijalne važnosti.“

Ipak ću otići do njega i slijedeću nedjelju. Nakon gomile uglavnom ispravno riješenih zadataka, moj je heroj poslužio svojoj vrijednoj učenici fantastičan sok od divlje jabuke i limuna, pa smo satima toplo čavrljali uz slana peciva što ih je njegova mama neprimjetno ostavila na stolu (s bijelim sezamom na vrhu... mmmm – njami!). Mada su izgovorene rečenice zvučale itekako nategnuto, i u kraj svake započete teme bila je upletena matematika (zamislite, ja razgovaram o brojevima?!), zrak je ugodno strujao kilometrima oko nas. Pretpostavljam da to znači kako više ne mrzim Iana. Iako, naravno, u javnosti nemamo kontakta. Vjerujem da je i njemu ovo jasno, jer sam namirisala prešutni dogovor o tajnom prijateljstvu sklopljenog među nama. Nisam sigurna bi li se povjerila curama. Njihova standardna ljubomora mogla bi me stajati glave, tako da o tome valja podrobno razmisliti. Ne bih se zaletavala, prvenstveno zbog snage trača koji bi lako mogao brzinom neutrina obletjeti školu. Strpljen-spašen, prastara poslovica kaže. Napokon, tko kaže da ne mogu imati zagonetnog prijatelja?! Uh, umalo sam zaboravila! Bilo je nešto čarobno u Ianovim sramežljivim riječima – „Luna... mhm... sviđa mi se ime... nekako je totalno ti“.

- nastavit će se -


Post je objavljen 19.08.2014. u 20:01 sati.