jesen je. večeri su duge..beskrajne i dosadne.
imam vremena za razmišljanje na pretek.
uvijek odem u kurac kad ostanem sama...
tada na površinu isplivaju svi demoni koje tijekom dana
duboko zakopam unutar sebe...
i ne daju mi mira...
ne...
osjećam pritisak tisuću vreća kamenja na srcu
guši me
sputava me
uznemiruje me
mazohist sam.
Bože, koliki sam mazohist!
koliko sam kontradiktorna...
koliko...
koliko pobijam samu sebe svaki dan.
jedno mislim, drugo činim
a koliko sam hladna
a kakva sam glumica
a koliko...
trebam, čeznem, žudim
eksplozije u meni su svakodnevne
erupcije osjećaja, mirisa, boja
a hladna izvana.
uvijek bila...
i ostala
zašto netko ne posegne za pravom -willy-?
zašto?!
sam ja tomu kriva?
prehladna?!?
jesam. znam.
jebem ti.
godine pretvaranja su ostavile traga na meni.
sve se da uvježbati...
čak do tolike mjere da to postaneš na kraju.
imidž je sve.
nitko se ne trudi posegnuti dublje
zahvatiti vrelo emocija
bure
jebena tornada, ponekad
a možda...
ja ne dopuštam...?
ne želim biti ranjiva
jer
ne želim da to netko iskoristi protiv mene
nekad...ubuduće.
volim miris zime u zraku, navečer.
iako...
podsjeća me na samoću...
usamljenost, čak.
ma jebeš sve
idem spavat
(...i kiki, ne odnosi se ovo na tebe...
ne.
nikako.
ti si jedna moja posebna i drugačija priča od ove sad ovdje...
ne razbijaj sad glavu ovime, jer znam da hoces, ne?:)
|