eviltwin

idu trocki i merleau-ponty ulicom malog seoceta na onom otočiću u bermudskom trokutu gdje žive svi neumrli. trocki nešto mrmlja sebi u bradu o permanentnoj revoluciji. merleau-ponty nešto mrmlja sebi u bradu u transcendiranju samog sebe. elvis opet ima koncert u središtu seoceta. vrijeme je stalo. trocki i merleau-ponty slože se da zapravo mrmljaju o istoj stvari, samo iz različitih perspektiva. oni kažu da se ne može dovoljno odrasti, da treba rasti zauvijek. kad se umre, da treba doći na otočić u bermudskom trokutu i rasti dalje. na ovom otočiću ništa se ne događa, ovo je prije permanentna dekadencija, gunđa trocki. na ovom otočiću ništa se ne može napraviti, ovo je prije mrtva imanencija, gunđa merleau-ponty. elvis im kaže da pokušaju poslušati jedan drugog. ne teorije, već jedan drugog. da probaju vjerovati jedan drugom. ne riječima, već jedan drugom. kaže im da su oni zapravo dva sasvim dobra momka, samo se trebaju malo opustiti. a onda će rasti do mile volje.

tražio sam samo malo istovremenosti
dobio sam je. onako, baš kako treba. propisno hihi :)

ne radim, a bilo je sunčano.
na stolu je juha, kuhana junetina, restani krumpir i zelena salata začinjena kvasinom i maslinovim uljem.
na noćnom ormariću su nubijski artefakti. nedostaje jedan da se materijalizira milla jovovich :)

ni riječi više o televiziji.
samo: kažu da s istinom treba pažljivo. da istina može ubiti.
međutim, laž je ubila mnogo više ljudi nego istina.

najzanimljivije u cijeloj priči mi je kako je on postao autentična zvijezda. pravi reality show prati svaki njegov pokret otkad ga je ugledalo oko španjolske policijske kamere. snimke bez problema stižu do svih televizija. skoro u izravnom prijenosu, iz minute u minutu stižu detalji. on pije toito vino s timitim čovjekom u tomitom hotelu. on se ne odupire hapšenju, stavljaju mu lisice. on se rezignirano, kao s nekim olakšanjem, smiješi kameri. voze ga kolima u zatvor. kamere ga čekaju pred madridskim sudom. on osjeća ovoiliono. on je samouvjeren. on je krenuo avionom prema rotterdamu. on je pogledao kroz prozor aviona. on je pogledao lijevo, pa desno. čini se da je smiren. kamere ga čekaju pred sheveningenskim zatvorom. televizijski producenti proklinju zatvor, jer bilo bi tako kul da imaju kamere u ćelijama. ovo je krevet u kojem je posljednji put spavao na slobodi. ovo su njegove posljednje riječi, posljednja večera, posljednjih dvanaest tisuća eura u apoenima po petsto. nezasluženi mit postao je nezaslužena zvijezda, kao uostalom svi mitovi i zvijezde.

znam kako je to. rastužuje me kad ljudi koje volim govore naglas u sebi i zvuk im se odbija po kostima. još više me žalosti kad ljudi koje volim čitati nisu svjesni kako dobro pišu. neki užasno lako povjeruju u loše stvari čak i kad su izrečene u šali, a nikako da povjeruju u dobre ni kad su izrečene najozbiljnije.

jedina knjiga erice jong koju sam čitao je sveženski bluz u prijevodu blesavog raosa. naslov je dobila po pjesmi iz dvadesetih, a tu pjesmu je pjevala strašna bessie smith.

kod svakog poglavlja bio je citat iz neke od pjesama bessie smith, a ja sam se pitao je li ona stvarno dvadesetih bila tako luda ili se to raos malo razmahao u prijevodu. ali bila je. totalno.tamo desno ima jedna kućica u kojoj možete čuti kako erica čita i kako bessie pjeva :) na linkovanim sajtovima se može čuti još erice i još puno puno bessie.

jedna pjesmica je na radio.blogu, uputa ako imaš sporu vezu (kao ja):
klikni zap! i onda klikni pause! i onda čekaj da ona trakica skroz posivi (fajl je nevelik, za to vrijeme grickaj čipi-čips ili nešto) i onda klikni play! jao kakav koncert. pisat ću još o tome :) ajm sou hepi! a kad pomislim, umalo da nisam išao