upravo me
pjesnikinjom
dobrusi
i natopi
znojem
oboljelih
spratova do
rektuma
pokajnika.

shekhinah!

više se
ne možeš
ukipiti
u
kostimu
djeteta.

šutnjom me
vučeš
za noge
načina
da
između
ponora
istine
i
dvije osmice
plača
iskašljem
srebrn
zaborav
na ptice.

animirane magnolije
u glini
nadimaju
po potrebi.
njihova sitničava
paralela,
sinonim sisanja
siluete
kao zamor
u postu,
fetiš je strahu
od
miligrama
naročitosti
u promatranju.

uprežeš mi
zaliscima
omame
raspušten isječak
čula
kakav je bio
ni u skrovitosti,
ni grizodušju prolaza
i
uzvraćaš
filtrom
grobnice
da se cakliš.