bjesovi,
ne,
oni nikada nisu
odjeknuli
rđom
štovanja,
ponaosob.
za to
su potrebne
taljige,
ulaštene
zanatlijskim
čitanjem
naznake;
bezdušje.
poput ovih
korica
(lijesovi)
počešljane
praznine.

tu
u kutu
nemogućnosti da
se sažalim
nad izuvenim
vremenom,
čelo širi
ničije

i trgove
krvlju
zelene.

zagledana u
izgovore
jednake kroju
sadašnjosti
za žilet,
punim nekad
podlakticom ljeta,
katanom urezanog imena
Kumra,
dugokosim tragovima
smisla,
maslačkom okusa
savjesti,
vučjom čakrom
do obraza
stropa.

dovraga i posljednja
utvrda
u akustici prsa.
sustiže me
prečicom šaputanja
do ostave
za
autentičnost
kurtizane.
postav je bio bezbolan.
a sad,
nema se Što (si mi ti?)
dogoditi
nakon praska
pola glave
kemonolomom.

dvije tisuće
i trinaest
nebodera o štriku
u jednom treptaju
pažljivog prosikanja
s pečatom
dječak u ogledalu
još se ljuljaju
uvodom
kojim ću
sluti!
dorasti
tat-u zemlje
ukroćenoj
u središtu
milimetrom
krede.

kopijom oštrog
zvuka
tabana u
borama
pogospođenih
supstancom
drugog imena
za
umiljatost restorana
obolijevam
metaforu

rafalati ih

kad zatečeš
Niotkud uprazno
zagrade
knjige,
a monolog
sabijen
razvratom
strvinara
pred gomilom
nestalnih
jugozapada,
čije zdravice
višlje
kariraju
boga?

važenja zlatim
vaktom uglja
u paru dugova
za
vlasi i relikvije
va
paragraf i dokolica
pi
ovoji i akt.
kripto kletvom se struže sunce s kosti.

kazivanje prijezira
u potiljak
u tebi prosijava
osip crkvenog
zvona,
naseljava te vriskom
osmrtnice
izvan kože,
koti srodnu glad
vremena
i prokletstva
proživljenih
tragedija.