Gottfried Helnwein, The murmur of the innocents

kad u nevini
plafon
opsuješ pijanca
zbog nasmijane
mrve,
tad' je anđeo
ti,
u veni
zidani
smak.
čovjek je druga priča.
njemu ništa
ne znači
ako se ofarba
boja.

H

godina kao
ne zaboravi.
ničemu
ni dlaka zvijeri
ne može ništa.
iz potekle
bezbožnosti
poraz je blažen,
kako je
kapiti po
koži
derača.
niz
dobrotu,
obećanja,
mrak,
poklonio se
crijevima,
mir.
na prijestolju,
opet,
mir.
nisam zaboravio
kako u sretna
groblja
koja znaju biti
za sebe
pokojnik i zdravo,
amen,
polaže moj
stih.
i diže spomenik.
diše me
kao da mrtvih
nema.
da ga na slamku
pijem
nisam zaboravio
ni kao žena.
ni bor bez svijesti,
ni mrva bez jauka.
ničem' se ne radujem.
sve bi,
da mi prospu
obraze,
isuše krv iz očiju,
zvijeri,
prokleta nek' sam.

c
r
t
a

c
r
t
a

k
r
u
ž
i

sa početka duše.
dušo beskraja.