bilo je tako,
u duplom roju doživljaja,
do kraja,
kad nepovratno se skrio
zamišljeni vrijeme je.
i u stani malo za novim mjestom,
stvarno je stalo.
i znalo.
a baš nitko,
nitko nije.
kao ni danas.
ne ostaju u priči
priče.
a ja joj rekoh,
kad zauvijek...
(...)
zauvijek?
kazaljke su stale.
da nas i danas
18 srpanj 2014komentiraj (13) * ispiši * #
kucaju čekići
04 srpanj 2014
prska se nečija vukojebina.
prilično istinito.
33.
zabaljeni mostovi
lebde nad leševima.
dahću.
ispred ljigotina
počašćena
dodaje
unosi
plazi
u propuhu.
u njenom prizemlju jedu se zubi na brzu ruku.
komentiraj (11) * ispiši * #
