prepozna se život susjeda. lutalice.

prutom.
nikad
odanije
ludilo
udara
mač.
i lomi ga
na
pola.
toliko.
od srca.
da ga ubi.
moja,
vidiš li?
ovu tu.
zadnju kap.
ne klizi,
kako ne klizi.
zabija se
duboko
u lijes milosrđa.
doista.
nikad odanije.
do pepela.
samo
psst.
ne govori ništa.
slušaj.
kako puše.
lijevo, desno.
voda.
dok ne upije
sav dim.

moja Mare.

bila bi Sretan put,
da nisam prestara
za muško u utrobi.
najednom.
obojaše me u hodu.
u jedno.
nevjerno čulo
neće ni da se brani,
već pakuje
bijeli pir.
zaboga.
šta ti je?
ruho!
pa i tebe
i mene će.
ruho!

prokletstvo.

i slova i dva
jedu svoju djecu.
za dar.
kurvanjski dar za želudac
na slici.
ona mi ne sliči.
to nije mulj
na donjoj usni,
ozeblo poštenje u roju.
rjeđi je od ćudi
spektra na krivom licu.

nisam više.
ostavite me tu.
žene bezbojne
i muževi.

umotaj mi ruke
i lezi pored mene.
Istino.

častim te.
popuši me na moj način.

ispred ograđene nesreće
nasmijanih brada u staklu,
kapi
i
kapi niz grlo
majke
i đavla iz raja,
zločin
izljubljen za laku noć.
kao da se ništa ne događa.
plješće ponosit
"bravo" vrisku
pletenih čula,
u mučnini čavla
ušivenog za modrice,
naslađuje se rđa
isparanom kriku.

plakala je trepavica.
oprosti.

(26.2.2014. u Sarajevu je ubijen Smajo Ćesir. Dječak koji je imao samo 4 godine. Zlostavljali su ga, mučili, tukli, iživljavali se nad njim svi. Otkako se rodio. Ubila ga je majka. Očuh. Baka. Djed. Ubijen je samo zato što je bio dijete. Pred očima svih nas, nas neljudi.)

sutra rano,
pokušalo je reći doba
da započinje stari dan.
da u tijesnom kaputu hoda i nastaje.
htjelo je reći
i da je ovog puta,
to možda njegov posljednji put.

pa 'makar umro'.
a nije.

"zašto bi trenutni teatar
po kojem miriše propust,
podsjećao na usput
hrabrosti
i
trpio gluhi
sastojak života
srodan pobjedi.
kao i u svim drugim
scenama,
jedina je istina,
u njemu se ne šuti.
ne šuti zbog propuštene uloge
mladosti".