Vjetar puše preko dvorišta kovitlajući prašinu.
Poletjela je kasida razgovarati s vjetrom.
Vrući vjetar i gusti oblaci dozivaju...dozivaju...
Zar nema svjetlosti dana?
Moj ummete, zlo je istkano za tebe!
Tako mi Gospodara nebesa, žele tvoju propast!
O moj ummete, pažljivo slušaj!
Većina stvari se pojavi u tajnosti.
Njihove bombe kruže poput otrova.
I nema iskrenog prijateljstva niti bratstva.
I nema bratstva.
Moj sin Hasad pogođen je metkom.
I nije bilo spasilaca niti utjehe.
Moj oče, merhumu, proboden si (bezosjećajno)
ispijen kao gutljaj vode.
Pa blago tebi, i nema nesreće.
Moja majko, mati, nemoj plakati!
Tvoja vjera se uzdiže,
a sve mimo nje su besmislice.
Moja čast je okaljana i nemam želja više
osim mog Allaha koji dove uslišava.
Moje novorođenče, glas ponosa je rastrgan
dok ostali pjevaju pjesme.
Lejla vrišti: "Okaljali su vašu čast! O maloumnici!"
Moj jezik je zdrav, al 'srcem govorim.
Moje oči su postale kišna mješina.
Jecam dugo, a lijeka nigdje.
Moj narod je postao poput papagaja.
Ima li rješenja da povrate nam oteta prava?
Gdje je postojanost? Gdje je ponos?
Spavamo kao "stanovnici pećine".
U nemaru dogodi se nesreća...

Autor Muhammad Al-Muqit