jel' mi vjerujes
da ja ne vjerujem
da postoji dijete
toliko slično mi
da bi se usudilo
me zivjeti
kad sam se rodila.
vjerujes li da su me prevarili
bogovi u venama
ako mi ti ne vjerujes
da ga nema,
da nije nikada proplakalo,
ako ne vjerujes da sam se rodila.
pa majku su mi onda slagali,
a onda nemam ni majke ako tebe nemam.
i...
tko bi ti poslije pricao
o mojoj pokidanoj igrački
u nedjelju grubu,
kad sam lupajuci razum od straha,
polomila joj ruku.
tko bi na kraju za tobom pojeo brige
sa cijelog tanjura,
jer ni nakon druge pleske ti nisi bio gladan.
mozda neka ljubav
bi ti znala reci
da nije ona tek ispečen kruh
za siromahe,
ili, umiti bolesniku lice
pa ti kazu hvala.
a to stvarno misle,
kao i onaj vojnik kad mu jave da ga ceka Maja.
mozda bi ti samo rekla-zdravo! i ljubav bi otisla.
ne znam tko bi ti poslije pricao
o mrtvom labudu u mojoj kadi,
znao je da ga nikada necu voljeti
kao moju lutku.
u nedjelju grubu,
kad je lupajuci razum od straha,
polomilo joj ruku
neduzno dijete.
i ostalo samo.
obicno, blijedo dok se nije rodilo.
jer si se ti rodio. jednako drhtavo,
jednako savrseno.
s istim mojim obrisom na svom dlanu,
skrivajuci me od providnih zidova,
braneci me od lopova u ogledalu.
lutka ziva.
sve sto imam, u tebi se smije.