bijeg,
a nakon toga,
kao gost da je,
odjeban i lezao,
eto ga,
a sutra jos mu nije.
da od istine,
mene i "zazmuri"
postoji i boli,
u svom dokazivanju
dobre mu volje,
samoljubljem čela
stvarao bi i cela mrtvog svijeta.
i suti, dok ti kuca klone tijelom,
krije kosti a za kosu vuce,
ne bi li bicem oruzanu dusu
ubacio u kola.



a nije vrijeme.
zubima svojim tragove luci,
ali to slijepo je ili nije,
davanja,
nisu od sale i bora.
tvoje misli jednako su
munje boga kao i đavla,
sto sa njemoscu diras,
vjecno te ceka sada.

cobanin pri kraju postmoderne,
u opernoj aviliji koju svrstase
citatu tradicije,
biti ce mliječni,
sav okruzen domacinima.
zemljanim uhom
izgleda pretjesan je solo
vunene uloge,
podsjeca na dijalog
ismeta i tvrtka
na striku arije.
dok se efekt kontrasta
zustro vrpolji po
narodnoj formi,
ja ugledah,
neizvjesnosti,
ljude zamjenjuju za ovce.

pocetak.

zamalo.
dok jos nije ziva,
kraljica. govori, sluzi,
sto si jos moje drvo,
i gleda.

a kasno.
stize se doba,
nevolja. posve krivo,
sto sam zena podzemna,
za svakoga.

ostra, zijeva,
iz ociju ide to tako lako,
to je rezanje sto odmara.

sasvim cesto.
bez da brani,
toliko puta,
na pravom putu,
oblik noža,
isti ja.

kraj.

Tetsuya Ishida, Trapped in the machine