"ponasajuci se poput dobro oprane sprave za mučenje,
zivotinje koje hlade muda iz pameti rođenih ubojica,
oslanjaju se na pravo, silu i, najcesce,
dobro isklesanu bolest kako bi dosli do svog zasluzenog uzitka.
nitko se nije rodio da bi bio zasluzen obrok."

ne zvala se promajom
veljaca u tijeku,
ako ima imalo bluza
u trikovima.
rashlađena misao
potrebna,
pravcem simptoma
određena s ove i ove strane,
liječi kriticnom trenutku
nuspojave.
ocekivanja su velika.
u svakom polozaju
elastika trazi
bauk po granulama,
da je dobaci
ali i odbaci.
zborom da se obrati,
njime i usuti,
ponovno zastane
taman kad pokrene.
istim zamahom u minuti,
na samljevenom krugu
neuspjelo dovuce,
ili odvuče.
bez suspenzije
unajmljenog filma
u 62-oj samog svrsetka,
da je istom forom ugasi.
izmjesano,
ni priblizno rastezanju
podesenih taktova.

(foto: Alberto Polo Iańez, http://complejo.deviantart.com/)

lica u vremenu,
domaci glumac i kazaljka,
ista su.



vremena kao strana,
isto lice i kazaljka,
domaca su glumcu.



ista kazaljka,
vrijeme glumca i lice,
potpuno je strana.



proslo je sve.

samo bog zna ponesto
o nalicju stranice,
kada sa istinite i lazne
slučajnosti ispada
ista radost
i oplakuje.
sto se zbilo
sa ostatkom nekoc
zvane krosnje,
zna bunare i sibice
krajnje srece
sto izrazava sucut.
i dokazuje pravo
da u uvodu
svalim svu krivicu
na zivo,
i sto ce biti
i sto nikada bilo nije,
da ovo nazovem pederstvom
mene tek udane za djavla
i osudim duznost svakog
muskarca i zene
da zlostavlja urodjene mane.
ovo su moja cudesa.
u ovom sanduku,
reklo se prsljenu ili stangi,
prenosi mi znanje sto zna,
da sam zadnja stabljika
koja treba gromade
pretvoriti u skromnost.
necu!
serem se u odricanje
grijeha iz zlatne proslosti,
kao u strujnom udaru,
pa da blokada vidjenja
nevinih ujaca izbode voditelja
volje i htijenja.
odbijam.
prekrstenih usiju
izbjegavam logican,
jednostavan i pravi
odgovor na izliku
da budem ovdje rodjena.
ispricavam se ali nisam rodjena.
u ovoj knjizi,
samo bog zna,
zasto se u njoj spominjem.