evo me.
ti, zuta ironijo raznesena
po gorljivoj mocvari,
sama,
trazis od mene nista.
a ja, golog lica opsjednuta,
da mi je, da mi je.
rekoh ti da bi jos.
jaka ko magla
a ko slaba maslina
izvlacis iz mene najmanje.
iz stijene i kvrgavog dijamanta
sipas uigrano pice.
dosla sam.
izdaleka se osjeca miris
usidjelice na osinutom balkonu.
po ogradi ista umjetnost kiše.
plasimo se priznati „hvala“.
golog lica
21 studeni 2010komentiraj (17) * ispiši * #
