© Eve Zmajevska, 2009.

evo i danas žvaču svilu u staklenim ramovima, mila.
griju imena makazama.

samo sjećanja
zbog kojih postao sam.
postao prašina
po kamenu
Trga ljudskog morala.

gledali me vezanog
u željama hrabrih
imena, nesretnih.
u ružnom snu plača novorođenčeta.

i, mogu li se ja spustiti niz oluke,
točno ovdje gdje su me
vukli za remen naslijeđenih osobina.

da se okusim slatkosti
podarene prirode njima.
odozdo naređenim
grijehom ukradenih harmonija.

s balkona nisam pao.
skupljenih krpica sanjao sam,
sve mogu.
oni će se klanjati meni.

kao čovjek čovjeku,
kao braća u istoj odjeći...
da me ne dokrajče sjećanja.
o čemu drugom bi vam pričao.